Vino piju dva mila
jarana,
jaran Mujo i jaran
Alija.
Ne piju ga čim se vino
pije,
već leđenom, sudom
bakrenijem.
Pola piju, pola konjma
daju.
Otud ide kujundžija
Salko.
„Bujrum, Salko, da
pijemo vina!“
„Prođte me se, dva mila jarana,
„Prođte me se, dva mila jarana,
nije meni do vašega
vina.
Već je meni do mojijeh
jada!
Sinoć me je oženila
majka,
a jutros mi pobjegla
djevojka.
Sa dušeka i desnice
ruke,
ne ljubljena i ne
milovana!“
Malu neprijatnost osjetismo još i ranije, negdje
na pola puta između Kiseljaka i Kreševa. Bijeli mercedes nam stade, iako ga
nismo zaustavljali.
Jedva se sagledasmo, te mirno pođosmo sjesti. Dva
uglađena sredovječna čovjeka, po svemu sudeći su stali iz navike. Tek dok
ulazismo vidješe da smo vjerovatno „armijci“, što i potvrdiše pitajući jesmo li
iz Sarajeva. Iako su dobili negativan odgovor objasniše da oni jesu, te da su s
te strane vrlo pogođeni novonastalim sukobom. Još su nam samo rekli kako oni
neće dalje od Kreševa.
Sasvim dovoljno, pvi bismo punkt trebali proći u
autu. Njihovi su papiri ovima bili sasvim u redu, dok su našima bili zbunjeniji
od kolega u Kiseljaku. Ali nas poštediše dodatnih objašnjenja, tražeći samo da
nam pregledaju rančeve.
Kako sam ja sjedio na strani s koje su oni bili,
to sam odmah otvorio vrata, ali se i dosjetih kako da pokušam izbjeći ovo još
jedno iskušenje za uspomenu na Admina rahmetli:
- Zar ne vjerujete svojim kolegama, maloprije su
nam sve izvrnuli. Onaj brkajlija samo što nam gaće nije skino.
- Jel to Brko tamo!? Onda je u redu. Samo
nastavite.
Nismo se najlagodnije u autu osjećali ni kada smo
tek sjeli, u ostatku puta još manje. Ovoj se dvojici prilično žurilo, nije im
se dopao nagovještaj zadržavanja zbog nas, mirni ostaše jer se nije desilo. Pričom
su bili oko svojih imetaka u Sarajevu, oštrim riječima pominjući našu Armiju.
Sveukupno je vožnja trajala kraće nego bismo mi
stigli zaključiti je li nam njihov prijevoz sretna ili nesretna okolnost, a svi
ostavismo dojam kako je brzi rastanak odgovarao i njima i nama.
Izlazak iz ovog auta samo u trenutku podsjeti na
prethodni iz kamiona.
Kontali smo da malo i Kreševom prošetamo, ali se
složismo da i nemamo kuda. Ako mi je dolazeći, nečem i ličio, sada sam bio
daleko od takvog utiska. Po svemu je
suprotnost Kiseljaku, najprije bih ga poredio s Tarčinom. Mada na njegov
odnos spram Kiseljaku gledah i poput odnosa između Visokog i Zenice.
No, nama je važnije što i njega polahko ostavljasmo
iza leđa. Iako osjećamo da baš i nemamo potrebe mnogo žuriti, same su noge
grabile naviše.
Ubrzo putem nailazimo na snijeg, koji se svakako
povećavao kako smo se više peli, čak smo bili lišeni mogućnosti korištenja
prečica. Dan je odmicao, pa kada bi god prošlo pola sata a da nas ne prođe
kakvo auto, još bi posumnjali da je moguće i kako smo negdje skrenuli s prave
ceste.
Ali, sav je strah već oslobođen iz nas, pa
stigosmo malo komentarisati ono što prođosmo na izlazu iz Kiseljaka.
- Koja si budala, mogli smo nastradati zbog te
tvoje bombe – Salem je jedva dočekao da ovo izbaci iz sebe.
- Slažem se ja s tim, čak nisam siguran da bih bilo
koji drugi dan imo hrabrosti odšutiti je. I ovako, vjeruj mi da nemam pojma
kako. Samo mi nešta nije dalo da usta otvorim, znam da sam pred očima vidio
Adminov lik. Ali je sigurno u svemu bilo i nekog moga straha. Šta znam,
jednostavno nemah vremena da skontam il me više strah reći za tu bombu, ili je
kriti. Ono što znam, najviše me bilo strah da ona tvoja „šifra“ ne proradi, na
momente sam samo čeko - kada ćeš ga šakom zažditi među rogove!
- Ne znam, stari, šta da ti kažem. Lud nisam,
trpiti sam moro. Ali, neki drugi put, ko im jebe mater, bili bi se. I ovako mi
je malo falilo da im kažem „Ili nas zatvarajte, ili pušćajte“.
Umor nas je stizao, nije nam bilo do priče, samo
smo se nanovo slagali kako je najbitnije što se ovako završilo, te jedan drugog
hrabrili da nekako izdržimo do Blinja, poslije čega je već naniže.
Kad nam je i žeđ postala teški protivnik, snijegom
smo naučili da je ne smijemo nazor gasiti, i kada više nismo ni gledali koliko
je vjerovatno da smo blizu vrha, iznanadi nas i obradova velika unproforska
zastava, koja se visoko vihorila i nama se drago smiješila, a do koje bijaše
još, ne toliko dugih tristotinjak metara.
Na samoj visoravni, još jedno malo iznenađenje
koje nas obradova. Dočekuje nas veliki kontejner sa znakom i zastavom UNPROFOR,
te sa sasvim druge strane ceste i jedna drvena baraka iz koje se skoro stidljivo
vihorila i hrvatska zastava.
Ovakva situacija mi dade ideju, tačnije podsjeti
na već provjereni fazon. Zaputih se prema unproforcima, sa savijenom, ali
nepripaljenom cigaretom, te rukama pokazivah kako mi treba vatre. Ne znah ni
jednu riječ na engleskom, pa iako sam imao upaljač, ovako nastojah da
izbjegnemo bilo kakva ispitivanja.
Unproforac jeste pokušavao nešto mi reći, ali
nije bio previše uporan. Na kraju se zadovolji da je shvatio šta tražim, te mi
umjesto da pripali cigaretu dade i čitavu šibicu.
Zahvalih se na bosanskom, a onda Salemu pripalih
direktno s cigarete kako bi sve izgledalo još uvjerljivije, poslije čega mirno
krenusmo ka rampi. Iznenađenje je novo što tu nigdje ne vidjesmo niti jednog
hrvatskog vojnika, što je samo po sebi bila sjajna prilika da se tako
neprimjetno provučemo.
Ali, ja ne
mislih tako, čak ne dozvolih ni da me Salem odvrati od onog što sam u sekundi
naumio.
Prtinom se odšetah do hrvatske barake, a u nju
uđoh tako da postah zbunjen kako da to skoro niko i ne registrova. Unutra je
bilo sedam-osam vojnika, koji su igrali pokera. Koji nisu, kibicovali su. Osim
toga, na stolu je bilo dosta pića, kao i meze.
- Dobar dan! Ja se izvinjavam, samo bih da pitam:
ako mogu dobiti malo vode!? – nisam se namjeravao zadržavati.
- Joj, gdje nas nađe – tek nakon petnaestak
sekundi, jedan mi se okrenu – da samo znaš gdje mi po vodu idemo... Ali, ako ti
more pomoći, ima ovaj jedan „zvekan“, njega niko od nas ni ne pije.
Razočarenje, zbunjenost i oduševljenje se
smijeniše u sekundi na mome licu. Ma koliko da bi badelov konjak mogao biti
bolji od zvečevog, ovo je jedna od onih situacija u kojima se poklonu nikako u
zube ne gleda.
Ne znam ni kako im se zahvalih, požurih vidjeti
Salemovu reakciju. Možda me je očekivao s lisicama, s konjakom sigurno nije. To
što je vidio otisnulo je niz Blinje sve što je u glavi bio složio da mi
prigovori.
Pitat će me kasnije, odnosno sam ću mu ispričati.
Za sada su se naše oči složile kako je ovo i najljepši mogući završetak ovog
dijela našega puta.
Kreševo,
pogled s puta za Blinje
