Pješke idem iz grada,
hej, dušo moja draga,
preko tuđih livada.
Bio sam u Visoko,
hej, dušo moja draga,
trgovo na veliko.
Prodao sam volove,
kupovo ti darove.
Bilo društvo veselo,
pa se malo popilo.
Što sam trijezan
mislio,
to bih pijan činio,
rosnu travu gazio.
Skoro pa sam zaboravio na punkt na kojem sam
onako srdačno dočekan u dolasku.
Vidjevši ga, prvo se zapitah o njegovoj sada opće
svrsi. I na Salemu primijetih isto raspoloženje, pa se nemorasmo došaptavati o
tome kako ćemo ga pokušati proći mirno, kao da i ne postoji.
Međutim, na poziv momka koji je izašao iz kućice
morasmo se zaustaviti.
Sa strahom smo raščistili kada smo odlučili
krenuti, početak dana je smirio nervozu, sada nam je još ostati takvima. Jedino
čime raspolažemo je uvjerenje da je ispravno ovo što činimo.
- Imate li papire? – momku nije bilo ni dvadeset
godina, a glas skoro dječački prijatan, što nam nagovijesti da bi ova kontrola,
ipak, mogla biti samo rutinska.
- Naravno – Salem prvi priđe, spremno pokazujući
vojnu knjižicu, a već smo se dogovorili da na ustaškim punktovima nećemo pokazivati
istekle dozvole.
I dok i ja predavah svoju knjižicu, i dalje se
jednako držeći mirnima, ne mogosmo ne osjetiti kako kod ovog momka itekako nedostaje
iskustva. Usudili bismo se reći da prvi put vidi knjižice poput naših, rađene
od lošeg papira, i s vrlo malo podataka.
Njemu je dovoljno bilo što vidje u kako su lošem
stanju, odnosno da nikako ne može biti da se radi o bilo kakvom falsifikatu,
pri čemu mu ni najmanje ne zasmeta grb Armije BiH na prednjoj stranici, ni to
što je kao pripadnost jedinici naznačeno ime 1. fočanske brigade, odnosno ispod
naziv bataljon Sutjeska. Naš je utisak da i za jedno i drugo čuje prvi put.
Knjižice gleda onako, ne što mu je nešto
sumnjivo, nego kao da dobija na vremenu da bi nas bar nešto upitao.
- A, gdje idete? – i upravo dok ovo jedva procijedi
kroz zube, vraća nam i knjižice.
- U Tarčin. Prvo, a onda na Igman, pa na Grebak -
gdje nam je jedinica – Salem, također po dogovoru, treba da govori sve vrijeme.
- Nećete zar sve pješke – momak i sada djelova isto, biće da je od pomenutih mjesta
jedino čuo za Tarčin – zašto ne stopirate? Bar do Kreševa?
- A... stopiramo mi, ali i idemo polahko.
- Tako i jeste najbolje. E, pa sretno – momak se
još i nasmiješi, te pravo vojnički i salutira nam u ime pozdrava.
- Hvala – Salem se nakloni, slijedih ga i ja, ipak
je naš vojnički pozdrav drukčiji pa nismo sigurni koliko bi mu se dopao,
odnosno ne željesmo prvojeravati, sad kada se sve ovako lijepo završilo.
Nije bilo straha, ali sumnja je postojala. Čega
nema nismo mogli ni pokazati, trudismo se prikriti koliko nam je laknulo. To
može sačekati.
Ne žurimo se nastaviti, nemamo se namjeru
okretati, ali ni ubrzavati dok ne zamaknemo za krivinu. Koja nije ni blizu, ali
sa svim time smo računali.
Nikada ne računaš na sve.
- Imate li šta od naoružanja? – pitanje je dolazilo
od drugog policajca, a skoro smo iznenađeni da je uslijedilo, pošto smo baš
popravljali rančeve i upravo namjeravali krenuti dalje.
- Nemamo – Salem brzo, spremno i mirno odgovori,
uvjeren da ćemo sačekati još samo nekoliko sekundi, prije nego konačno maknemo
odavde.
- A, šta ti je to u džepu? – čovjek četrdesetih
godina, izraženih brkova i prilično mrzovoljna pogleda nam je već polahko
prilazio.
- Ručna bomba – Salem prvo sagleda niza se, u sebi
se čudeći da ju je ovaj mogao sa sedam-osam metara primijetiti tu u lijevom
džepu prsluka, a ne sebi predbacujući što je zapravo nije skrio.
- A, kažeš da nemate naoružanja!?
- Nisam znao da se i ručna bomba broji u
naoružanje!
- Još smo i drski! – čovjek se zaustavi na korak od
nas, pri čemu se onaj momčić već sklonio ustranu.
- Što smo drski?
- Eto. Još bi ti meni držo predavanja!? Daj tu
bombu.
I jedan i drugi su već podigli ton. Što se meni
nikako nije sviđalo, Salema poznajem vrlo dobro. Žalih što dogovor nije
drukčiji, što ja nisam tražio da pričam na punktovima. Sad mi je samo ostalo da
Boga molim da sve ne potraje dugo. U suprotnom, više ću strahovati zbog Salema,
manje zbog brkajlije.
Za sada se Salem suzdržava, bombu mu predaje bez
novih komentara. A zauzet razmišljanjima o mogućem Salemovom ponašanju, sasvim
zaboravih kako i sam imam ručnu bombu. U džepu ruksaka.
- Imaš li ti kakvoga naoružanja?
- Ja ne! – samouvjereno odgovorih, u istoj sekundi
shvatajući kako je to iz mene možebiti progovorila intuicija, iako usput u sebi
počeh slagati i objašnjenje kako je to što će mi možda pronaći - zapravo draga
uspomena na poginulog saborca, nemajući kad više razmišljati kako će oni na
to gledati.
- Jesi li ti njih prerovio? – sad se brkajlija
okrenuo onom momčiću.
Ovaj ne odgovori, već zbunjeno priđe, počevši
mene prepipavati. Osjećao sam kako mu je i samom neprijatno zbog svega. Skoro
pa ja njega počeh žaliti, zbog mogućeg kasnijeg „ribanja“, te odmah skidoh i
ruksak. U tih nekoliko sekundi se kolebah, da li se sam izreći za bombu.
Lik rahmetli Admina koji mi se ukaza pred očima,
čvrsto mi zaveza jezik. Pri čemu nam je u prilog išla sve izraženija zbunjenost
onog momčića.
Ruksake je prerovio iznutra, a i to s ciljem da
čim prije završi, pri čemu mu do pameti nije dolazilo da zaviruje u džepove.
Ovim je priča o naoružanju završena, a ja sam
postajao sve sigurniji kako će i do kraja sve hairli proći. Ako sam i osjećao
neki mogući problem, vidio sam ga u Salemu. Još da sam mu mogao reći šta
osjećam, sugerisati da samo ostane miran.
- Dajte, da ja vidim te vaše papire – brkajlija je
baš bio uporan, pomalo sad već i meni idući na živce.
Nije nam bilo teško, ponovo se latiti džepova,
ali se u tim našim pokretima otkrivala neka nesigurnost, kod Salema možda u
pogledu daljnjeg ponašanja brkajlije, kod mene sve više u odnosu prema moguće
Salemovom.
Zapravo je brkajlija i jedini koji je bio posve
miran, ushićeno je kontrolisao situaciju, možda je i težio da isprovocira nas.
Momčiću je bilo neprijatno, Salem se mučio sam sa sobom, kakvim se i sam
poznavao, moleći se da ako ikad - sad otrpi sve, dok sam ja sve više padao pod
uticaj da se sve mora pozitivno okončati, bez obzira kakve nas još
neprijatnosti imaju stići.
- Vidi, vidi, zanimljivo – brkajliji bijaše
dovoljan samo kratak pogled na naše knjižice – hoćete li da pogodim kad ste
ovuda prošli?
- Ja, sedmog januara – ne znam zašto, ali ovaj put
požurih prije Salema.
- Ne, ne. Prvog ste vi prošli. Meni je i tad to
bilo sumnjivo! Ja, ja...
- Jeste, prvog je većina prošla, koji su znali da
im je rodbina ovamo.
- Ama, koja rodbina!? Ko to jedan cijeli bataljon
pušta na dopust tek tako! Gdi je to još, u ratu bilo!?
- E, eto - kod nas – Salem ponovo uze riječ.
- Dobro je to izvedeno. Ni ja, ni iko, tada ne
skonta kamo ste upućeni. Mislim, ne znam ni sad, nego kontam da ćete biti
korektni, i sami priznati.
- Šta da priznamo?
- Pa, to. Gdi ste bili ova tri mje... dva i po
mjeseca?
- Ja u Zenici, on u Visokom!
- Za većinu vremena vam vjerujem, ali sam i siguran
da ste bili i zajedno. Ne pitam to, nego - na kojim ste ratištima bili!? – kod
ovog pitanja brkajlija je već toliko digao ton da sam ja sada bio sretan što
ipak Salem s njim razgovara.
- Nikojim!
- E, jebiga. De mi sad pričajte kako ste u Zenici
samo ležali, dva i po mjeseca!
- Taman tako, ležali. Šta mogosmo, kad nismo mogli
ovuda proći. Bili smo mi pošli, imali smo i... – divih se Salemu, njegovoj umjerenosti kojom
ostaje u razgovoru, razumijevanjem našeg trenutnog položaja, ali i ostajući na
tome da smo u pravu mi, a ne primirje takvo kakvo je.
- Znam, ne morate mi to pričati, i toga se sjećam.
Kad su Vitežani bili ljudi!? Da ste došli, ovdi s nama pričati, pa hajde. A,
šta ako ste bili pošli da dovedete još ljudi? Nego, nemojmo se sad mi
zajebavati. Onako vas pitam, Isusa mu, jaranski! Hajde, gdi ste bili: na
Busovači, Kaćunima, ili Bilalovcu?
- Ama, kad ti kažem, čovječe, nismo nigdje!
- Jebo ga Isus! Koji vam je kurac, priznajte fino,
da se džaba na prepiremo!
- Kako da ti priznamo, kad stvarno nismo bili
nigdje. Ne znam, stvarno ne znam kako da ti sad mi to dokažemo...
- A, je li. Hajde, dobro, ti kažeš da nisi nigdi
bio, al nek ti kolega objasni gdi je ranjen!? Nemojte mi još i reći kako ovo nije friška rana. Koja bi budala u to povjerovala, kad se jasno vidi.
- Nisam ranjen – osmijehnuh se, već razmišljavši da
li da odmah odmotavam zavoj – nego sam se posjekao sjekirom.
- Oh, pričam ti priču. Ma nemoj, ja bih još trebo u
to i da povjerujem.
- Ne moraš vjerovati tek tako, ako hoćeš ja ću da
odmotam, vidjeće se da je rana od sjekire.
- Nema potrebe – rukom dade znak da se zaustavim –
isto ko što nema potrebe da budete toliko tvrdoglavi, poštenije je ako
priznate. Ne tražim ja da vi pričate detalje, samo da priznate. U nekoliko
rečenica. Gdi ste bili: Busovača, Kaćuni ili Bilalovac. I, po čijoj zapovijedi.
To je sve. Ovako, samo gubimo vrijeme. Ja mogu da vam vjerujem, a da
provjeravam ne moram. Ja mogu ovog dečka ostaviti ovdje, uzeti da vas lično
propratim preko Blinja. Vratiti se, a da mene niko ne pita gdi sam bio. S vama
da uradim, što je meni volja. Da vas ubijem, i ostavim negdi gdi vas niko nikad
naći neće. A i niko vas tražiti neće. Samo ćete se jednoga dana voditi kao
nestali. Vi svojim zapovjednicima trebate samo živi. I vi ste samo bojovnici, ko
i ja što sam. Glava bojovnika je najjeftinija. Lako se gubi, rijetko se traži.
Jeste li vi toga svjesni. Rat je, Isusa mu. Morate biti svjesni da vi sada
ovisite samo o mojoj dobroj volji, odnosno o svojoj iskrenosti!
Spustio sam pogled zemlji, cesti. Tjeram sebe da
zavežem svoj jezik, dok misli ustaviti ne mogu. Brkajlija je, barem u jednome u
pravu. U ovome času on je taj u koga je moć.
Pogled nisam oborio zbog njegove moći, učinio sam
to znajući kako Salem neće još dugo ćutati. Kao da sam asfalt molio da kaže što
je meni drugo, a ne prvo palo na um.
Buci,
rijeka Fojnica
