Drag me gleda, a majka
me neda,
evo vjera: Poći ću mu
sama.
Zarekoh se, prevarih
se mlada,
Neću sama, ne dam svoga
nama.
18. mart 1993.
Ne bih nama za pašaluk
dala,
a jordama za tri
agaluka.
Ne bih mlada bez
svatova pošla,
bez svatova, pašinih
sinova,
bez jenđije, vezirove
majke.
Dok je meni fesića na
glavi,
ne bojim se cara ni
vezira.
Ni džemata do carevih
vrata,
ni muftije koji fetvu
daje,
ni kadije koji krivo
sudi.
Kada sam sinoć mislio da sam svojom odlukom
uradio sve što je trebalo, u sobu je ušao tetak. Za razliku od prošloga puta
sada je govorio umjerenije, čak i dirljivo. Moguće i da bih se ja predomislio,
da nisam Salemu već obećao.
Tetkić nije ni dolazio, to mi i ostaje žao.
Lijepo smo sobu dijelili duže od dva mjeseca, svakako sam se želio i s njim
poselamiti.
Sa svima ostalima i jesam, osim s tetkom.
Zapravo, on je svoje dvosatno razgovaranje sa mnom sinoć, završio prepuštanjem
meni da odlučim. Uz pojašnjenje kako je umoran poslije dežure, da jutros ne
može raniti ali da se nada kako će me kada ustane zateći u kući.
Doručak me je čekao, skroman - ali za nezaborav.
Taman sam i kahvu ispijao, kada sam osjetio kako se Salem približava kući.
Nije htio ulaziti, nemamo vremena. A moj ispraćaj
na vratima mi pokaza još nešto. Ma koliko smo nas dvojica sinoć znali da jutros
idemo, ja toga tek postajah i svjestan!
Dok gazismo putem kojim toliko puta prolazih,
činilo mi se kako sve okolo zna da, i gdje idemo.
- Bio sam riješio ići sam, da si me ti izradio –
jedino je što Salem izreče, sve do punkta na Bucima.
Tu na punktu, još nekom mijenjamo uobičajeni dan.
Dvojica policajaca kao da su očekivali smjenu, nas nikako. Skoro da su morali
oči protrljati, provjeriti jesu li budni.
Jedan od njih nam odmah i prilazi. Mirno mu
pokazujemo naše bijele vojničke knjižice, zajedno s januarskim dozvolama. Jedva
da ih i pogleda, te kroz zube procijedi da smo „u redu“. Puno više ga je
zanimalo kamo smo se zaputili!? Pomislio je da smo pogriješili pravac.
Kada ču, odusta i od toga da nam pregleda
ruksake. Zavrtje glavom, pospano kaza nešto što smo mi trebali shvatiti kao „da
nema para za koje bi se on odlučio na to što smo i mi“.
Ponudi nas i cigaretama. Prihvatismo, te upitasmo
za njegovo razmišljanje o trenutnoj situaciji. Pet minuta je pričao, sve više
naglašavajući ono što je prvo rekao, djelujući kao da očekuje kako ćemo ga
poslušati, okrenuti se i primirje prihvatiti takvo kakvo je.
Taman Salem poče objašnjavati kako nama zapravo i
smeta to što je ovo primirje koje su ustaše kreirale prema svojim željama a ne
obostrano, iz pravca grada punktu prilaziše tri žene.
Bio je to znak da izađe i onaj drugi policajac, a
meni da konačno i ja nešto kažem. Tačnije, samo sam Salemu došapnuo kako dvije
od njih lično poznajem. Viđao sam ih na Križu ali nisam bio siguran jesu li mi
i one rodbina, ili samo neki prijatelji, ili poznanici mojima. Ono što nije
bilo nejasno, vidjevši nas - same su bile više iznenađene.
Sabina Reko i njena majka, te još jedna žena s
njima, brzo su završile s policajcem, kada su i potvrdile našu pretpostavku da
su pošle u Kiseljak, kako bi nešto kupile, a s obzirom na sada znatnu razliku u
cijenama.
U priči nas prekida drugi policajac, vidjevši na
meni izvezena slova na kombenizonu. „Zmaj od Bosne“, odnosno MOS - posebnim
slovima vezeno, i čitano okomito, posljednje je čime bih se trebao šetati
Kiseljakom!
Salem otpuhnu, gotovo ne vjerujući da lično o
tome nisam razmišljao. Ni sam sebi nisam znao objasniti, osim da to sada nije
ni bitno. Bitno je da je to neko na vrijeme uočio, te da sam odmah brže-bolje
preko kombenizona navukao džemper. I da neću puno razmišljati, iako se osjeti
kako će i danas grijati jače proljetno sunce, što bi nekog takva moja
odjevenost mogla i začuditi. Svakako će šteta biti manja, nego kada bi taj neko
razaznao i razumio slova koja sam izvezao.
Bio sam spreman trpiti Salemove kritike i
narednih pola sata, koliko se složismo da ćemo ukupno čekati da naiđe kakav
prijevoz, a onda i sve do Kiseljaka, ukoliko krenemo pješke, ali nam se upravo
jedan kamion približavao. Salem stiže
odmah policajce podsjetiti da pokušaju uticati na vozača da i nas primi,
ukoliko na karoseriji bude mjesta.
Razgovor ne traja dugo, koliko i samo
kontrolisanje vozačevih dokumenata.
- Slušajte ovamo – vozač nam se glasno obraćao, dok
je već išao da nam otvori karoseriju – negdje se gore svi smjestite, kada me
zaustave i upitaju, ja ću reći da sam primio neke civile. Ako budu slučajno
gledali, ja uvijek mogu reći da nisam imo pojma da ste se i vas dvojica popeli.
Nismo imali ništa za reći. Ali smo u sebi
vjerovali kako je ovakvo vozačevo ponašanje dobro predskazanje.
Gore smo postali još uvjereniji u to. Vozio je
prazne gajbe kiseljaka, koje nisu bile idealno složene, pa nam nije mnogo
trebalo da ih i sami još malo ispremještamo, odnosno da se smjestimo tako da
oni što će zavirivati pod karoseriju, nikako neće moći da vide i nas. Dodatno
smo hrabreni ponašanjem ovih žena, koje se međusobno došaptaše kako će dati sve
od sebe da se ni na njima ne mogne ništa osjetiti. Jedino nismo razmišljali o
tome kako bi se po vozača sve završilo, ukoliko se taj neko odvaži i popenje na
karoseriju, odnosno ako mu bude sumnjivo to što su gajbe nepravilno poslagane.
Nismo ni imali vremena, ustaški punkt je bio tek
par stotina metara dalje. Jedva da smo stigli na vrijeme posjedati.
Ali zato, jasno čusmo svaku riječ koju su
razmijenili vozač i policajac koji ga je kontrolisao. Vozač je tako mirno i
uvjerljivo kazao za par civila, da smo odahnuli i prije nego je policajac
završio, odnosno potvrdio da su papiri uredni, te još samo vozaču zaželio
sretan put!
Znali smo da Kiseljak nije daleko, ali smo uz vesele
i zadovoljne osmijehe i porazgovarali kratko, iznoseći zadovoljstvo što su i
ove žene sretne da je sve prošlo glatko. Svi smo znali da postoji mogućnost još
nekog punkta, na samom ulazu u Kiseljak, ali smo bili uvjereni da tu nikako ne
bi trebala biti jača kontrola od ove prve.
Sljedeće zaustavljanje smo, tako, dočekali ćutke,
ali i brzo odahnuli, još jače nakon što se domalo ugasi motor.
Izašavši iz kamiona, zahvalivši se vozaču kojeg
ne vjerujemo da ćemo ikada više vidjeti u životu, postadosmo svjesni dvije
jednako jasne činjenice. Ma koliko da je vožnja bila kratka, dan je već bio
rođen i sunce se već probilo. Ali je jednako nas zario dojam kako smo za nikad
kraće vrijeme stigli s jednog na drugi kraj svijeta!
Ulice bijahoše pune, koliko to grad veličine
Kiseljaka može sebi priuštiti. Dalo se vidjeti i žena koje su išle na pijacu
ili u kupovinu, staraca koji su u uobičajenoj jutarnjoj šetnji, djece koja tek
idu u školu, kao i pokoji čovjek koji se, ko zna kojim poslom, gradom šetao u
maskirnoj uniformi. Zajedničko je svima bilo da su se kretali mirno i opušteno,
jednostavno - strogo svojim poslom. Mogli smo sasvim nesmetano umiješati se
među njih, a da ne privučemo neku pažnju. Ipak, za početak smo skontali kako je
i nama dvojici najbolje da prošetamo do pijace, odnosno ostanemo u društvu ovih
žena, dok se sasvim ne naviknemo ponašati.
Brzo nam se učini da smo u tome potpuno uspjeli.
Hodasmo mirno, otrpilike kako i svi ostali, pričasmo dovoljno tiho, ali
razmjenjujući dosadašnje lične utiske, te predstojeće nade i očekivanja.
Jednako se trudismo previše se ne obazirati na ljude s kojima se mimoilazismo.
Na pijaci gužva, ne pretjerana, ali taman kakva
nam je otprilike i potrebna. Imali smo para da uzmemo po kutiju duhana, pri
čemu ga namjerno nismo kupili baš kod prvog kojem smo prišli. Cijene su bile
jednake, ali smo kao tražili najbolji.
Za kupiti još nešto nismo imali para, a lahko smo
zaključili da nije sasvim pametno da bez nekog razloga dugo se zadržavamo na
jednom ovakvom mjestu. Jednostavno, samo se kratko svi izdvojismo, poselamismo,
međusobno se zahvalivši na društvu, zaželivši i jedni drugima sreću, te da se
nekad ponovo vidimo.
Jednako kao što se Salem i ja mirno kretasmo do i
po pijaci, tako mirno krenusmo i ka izlazu iz grada. Možda nam je u glavama još
bilo tragova Visokog, ali već preovladava sreća što smo Kiseljak prošli. O
Kreševu razmišljasmo kao o nekoj formalnosti.
selo Buci
