Polećela dva vrana
gavrana,
kroz čaršiju, ispred
bazerdžana!
Oj đerdane, moj đerdane,
širi grane jablane,
nedaj zori da svane.
početak marta 1993.
Bazerdžani, redom čohu
vežu,
a moj dragi – svilu i
kadifu!
Oj đerdane, moj đerdane...
Porezah se po desnici
ruci,
po zlu mjestu – po
malome prstu!
Oj đerdane, moj đerdane...
Dogovorenu heftu treba i izdržati. A svako ima
svoje načine. Salemu, sve postaje opsesija. Koju nam dođe otkriti, a pošto iz
Zenice donese najnovije vijesti o Džou. Nije prošao!
Nije prošao, ali se nije ni vratio. Zadržao se
negdje u blizini Fojnice, priključivši se nekoj lokalnoj jedinici tamo, sa
željom da im pomogne. Zapravo je presječen i put kojim se Džo htio probiti
prema Igmanu.
Nagađali smo šta je od svega istina, ali
bijahosmo jednoglasni da je to, ipak, ono što mi ne želimo. Tako je sada i ova
naša hefta puno dalja od svoga kraja, više je i Salem prestao da joj broji
dane.
Ono što je izvjesno, zamrzio je Zenicu za cio
život. Zamrzio je i rat izvan uniforme, a sudbinu proklinjući upravo u dijelu
kojim tjera čovjeka da se hrani uz one koji ni sami nemaju.
Ponovo je Memo zaradio nešto para, pa smo sva
četvorica trebali do kafića. Ja sam im se morao zahvaliti, već sam bio obećao
tetku. On je pozvan od svog najboljeg ahbaba, koji je jednom, pred rat, s njim
i u selo nam dolazio. Meni bi bilo i svejedno, da nisam već obećao, i tako i
tako ću piti - bez da išta platim. Mada, sutradan će neki ponovo pričati o
mojoj intuiciji!
Njima nije bilo ugodno kao prvi put. Za stolom
rakija, u mislima trenutna situacija, cijelim tijelom nervoza, a u kafiću i
neke lokalne kabadahije, kojima sve istvoremeno i odgovara i smeta. Žešći su
sukob izbjegli, ali je ružan osjećaj dodat želji da se odavde ide čim prije.
Ni oni ljepši načini razbijanja svakodnevnice
ispunjene nejasnim iščekivanjem, više nisu dovoljno prijatni.
Sve poče previše da liči već preživljenom, samo
drugim riječima kazivano, pa odlučih dnevnik držati zatvorenim.
Mislim da je tako bolje, ne znam koliko će ova
hefta još da traje, a jednako ne mogu znati ni ko će sve doći u iskušenje da
zaviri unutra.
Čekao sam de se desi nešto bitno. A to i jedino
može biti naš odlazak.
Sve drugo je u odnosu na to nebitno. Tako se i
ponašah svih narednih dana, pogotovo pred kim sam to i posebno želio.
Ostaviću neubilježeno, ali ću pamtiti. Jedna je
noć otvorila razgovor suprotno od toga kamo su moje misli i želje gledale.
S početka se nije takvim činio. Bilo je
iskrenosti s obje strane više nego ju je ranije i nedostajalo, a ljubav je
jedina riječ koja to ispravno opisuje.
Znano mi je da se svaka prava ljubav suočava s
iskušenjima, znano mi je da su mnogi za ljubav i teže stvari činili, ali je za
mene to bilo previše. Čak i ako logičnim zvuči da ako nekoga voliš trebaš se
truditi da što više vremena budeš pored njega. A mene iz Visokog, bar za sada,
niko ne goni!?
Niko me odavde ne goni, ali me nešto otuda zove. A
to bi onaj ko te voli trebao jednako razumjeti, kao svoje „volim te“. U ovom
slučaju rečeno tako surovo „ako ostaneš ovdje, još i ima šansi da se nas dvoje
zavolimo“.
Vjerovao sam da se već volimo. Da do te noći
lagasmo jedno drugo, sebe ne.
Ljubav, ucjena, iskušenje. Gdje smo tu mi, jesu
li izbor i odluka isključivo moji? Možda mi se samo sviđala, možda sam je počeo
voljeti, možda ću je i dalje voljeti. Ali, nikada toliko!
Snašao sam se, pred njom. Zatvorio sam oči, da
kroz njih dušu mi ne čita, dok riječima prihvatih kako u njenim željama nema ništa
ružno.
Pred sobom ostajem nesnađen. Moleći sudbinu da
krene ovo rješavati.
A ona se sve oštrije s nama poigrava. Na isteku
„Salemove“ hefte je zavaljao novi snijeg, toliki da je razbio i najtvrdoglavije
želje. Kao utjeha je došlo Memovo iskreno obećanje kako će nam se pridružiti,
ako se strpimo dok ovi snjegovi prođu, odnosno dok porodicu snabdije s dovoljno
drva. I ne samo da smo pozdravili njegovo takvo razmišljanje, nego smo se
odlučili maksimalno potruditi pomoći mu oko pribavljanja tih prijeko potrebnih
drva.
Šuma nije bila blizu, a svi radovi su išli ručnim
testerama i sjekirama. Ti fizički poslovi su nam godili dvostruko. Održavali
smo kondiciju, a i vrijeme prekraćivali.
Iščekivanje postaje podnošljivije. I dalje ga mrzimo,
ali nam se sada dopada to kako se s njim nosismo. Pomagali smo oko drva i
daidžama, tetkama, a i komšiluku.
Dževada i mene je taj dan zapao rad sa sjekirama.
Drva cjepka, sjekira oštra, ja mlad, pun snage i elana, već i dobro ispraksiran.
Ali i cjepalo s pogledom u komšijinu baštu.
A kćerka mu se često išetavaše do u baštu. I desi
se što se moglo očekivati, iako ja i nisam sasvim siguran kako je to imalo
ključne veze.
Komšija je bio uporan da me isprati do bolnice!
Odbijao sam. Nije me mnogo ni boljelo, a nije - ni smjelo. Kakav bih bio momak
ako ne bih mogao izdržati. Dovoljan mi je i zavoj, s malo rakije. Bez obzira
što je rana prilično duboka, čak je malo nedostajalo i da ostanem bez palca na
lijevoj ruci. Kako se počeh hladiti, to me i bol poče kočiti, ali sam ostajao
uporan.
Pri čemu mi nije ni bilo bitno koliko se neko
može osjećati krivim, ni sam nisam bio načisto da li je ovako završilo jer sam
previše gledao u baštu, ili samo zato što sam se pravio vještiji sjekač nego
sam zapravo bio.
U svakom slučaju, ljepše mi je bilo nego što bi
bilo u bolnici. Jeste da nisam stručno previjen, ali pošto su se oni vratili
radovima, neko je vrijeme Dina ostala da me razgovara.
Desilo se slučajno, ili bilo da sam ja pomogao u
tome, ovo mi nije trebalo. Jedva držim sastavljenu dušu, dio nje povremeno pomisli
o ostanku ovdje, u blizini, a sad neću očima da branim da drugu široko gledaju.
A i zašto bih, ionako ću poslije dugo biti predmetom podbadanja.
To mi je Dževad već sugerisao, svaki put
prosljeđujući zajedljive poglede, a pošto bi komšija ponovio:
- Jest mi krivo. Toliko radi kod Envera, i ništa da
mu se desi. A kod mene ni dva sata...
Što jest - jest, tako je bilo.
Bosna,
Visoko
