Vodu gazim – žedan
hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne
pijem?
Kud god hodim, Boga
molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom
sastanem!
kraj februara 1993.
Hljeba nosim – gladan
hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne
jedem?
Kud god hodim, Boga
molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom
milujem!
Sve pokušavasmo. Da sami sebi dokažemo ono što
nije, da budemo spremni na ono što se dogoditi neće, te da zanemarimo ono što -
mora da se dogodi. A samo smo u pravu u vezi onoga što - ne znamo.
Robovati vremenu nije lahko. Uživati u njemu,
puno je ljepše. Čekanje ne odgađa ono što se čeka, a prihvata ono što se nudi.
Život nije samo rat. Samo što u ratu, i ljubav
kao drukčije izgleda. Čovjek da može, jednim bi korakom na sve strane svijeta.
Dževadu se dopadoše sve tri moje rodice, a ja - nimalo bolji. Za Sabinom
čeznem, a ne bih se ni ostalima kao zamjerio.
Još mi i u Radovlju rekoše za jednu curu. Srećom,
nekako izbjegoh susret s njom. Možda mi malo pomože dojam pod kojim bijah. Ovo
je bilo četrvti put da sam dolazio tetki Muniri, a svaki put me dočekivao bolji
ručak. U vremenu ratnom, opšte neimaštine, teško je i povjerovati kako je to
sasvim slučajno. Tetka je to prva primijetila, pa mi reče da sam „nafakali kao
Ramo rahmetli“. Naravno da sam drago prihvatio to da sam nafakali, ali baš...
Imali smo i mi svoju teoriju gladi. Po njoj -
čovjek ne može predugo osjećati glad. Nekad je dovoljno samo da zamisli kako je
jeo, pa da se već osjeća sit. A po drugoj varijanti, dovoljno je sjetiti se da
ima i gladnijih.
Pamtiću, tako, jednu konzervu, nekakav narezak.
Nekom sam nešto pomogao ovdje, slučajno, i dobio taj narezak. Osjetio sam da je
s halalom, pa odmah pomislio kako će mi, kao u nekim bajkama, koristiti kada mi
bude najpotrebniji. Prosto mi ga je bilo žao pojesti onako, ljubomorno ga sam
od sebe skrivah. U podsvijesti sam to već povezivao s putem preko Lašve. Padao
mi je na um i Hemingvej, odnosno njegov „starac“, a opet sam i znao kako nikad
neću biti gladan sve dok je te konzerve u džepu.
Bilo je i nešto što me tjeralo da je se čim prije
riješim. Pri tome su mi kroz glavu strujale riječi Zika Madeška, koje čuh
zadnjeg boravka u Zenici, kojima je on objašnjavao kako mu se roditelji nikada
bolje nisu hranili, jer je prije rata uvijek ostajalo nešto za psa, mačke ili
krave, a sada - nikad ništa ne ostaje. Šta god da je ručku, uvijek sve pojedu.
O cigaru duhana je već izlišno i govoriti. Kako
tek on zamijeni cio obrok, to nikada razumjeti neće ko osjetio nije. Pamtim i
jedan slučajan susret s jednim unproforcem. Egipćaninom, a Ramazan u punom
jeku. Ja baš prolazeći kraj njega palim cigaru, a on se ibreti. Razumijem
njegovo „vela havle“, ali i znam da on mene neće i ne može razumjeti. I da znam
neki od stranih jezika, ne bih se trudio objasniti mu.
Baš kao što, onu narodnu „što je ruha - na meni
je, što je kruha - u meni je“, ni mi nekad prije ne shvatasmo, a i sada je razumije
samo onaj ko je „kao ti“.
Ova me razmišljanja mučiše u vozu, na putu za
Zenicu, pojačavajući moju želju da se i one konzerve što prije, i po svaku
cijenu nekako riješim.
Ta želja prijeđe u opsesiju, pošto nas dočeka
vijest kojoj se ne nadasmo. Džo je već otišao! S njim, još jedino Zijo
Džamalija i još par diverzanata. Od Trošnjana nije niko ni pošao, Senad i Latif
kažu da nisu ni nuđeni. Jednostavno je Džo odabrao koga je želio, o nama koji
smo u Visokom i ne razmišljajući.
Salem je bjesnio, već pominjao kako će sam da
pravi drugu grupu. Pod prvo, računa na Dževada i mene. Ja sam pokušavao biti
smiren, opet sve prebacujući na ona ista pleća sudbine, jasno sam ponovio kako
iza Salema jedino mogu izostati ako me ne bude zvao, gdje me i ona konzerva sve
više svrbjela.
Šetao sam sa Salemom, razmišljali smo glasno,
dogovarali se. U momentu nam obojici pažnju privuče žena srednjih godina koja
je rovila po obližnjem kontejneru. Slika, koja je prije rata još i imala
smisla. Danas, uglavnom svi jedu kao i Zikovi roditelji, pa i psi i mačke
lutalice sve više umiru od gladi. Kakva je, onda, nada ove žene da će nešto
naći!?
Sjetih se sebe. Pitah se, zbog čega i ova žena
jednostavno ne zamisli da je nešto našla, i...
Znam. Jedino može biti, da ima malu djecu. Koja
ne znaju lagati, nikoga pa ni vlastite stomake.
Ovo je prilika koju sam čekao. Prilika da se
riješim konzerve, i da pritom njom najedem nas nekoliko. Salem će me razumjeti,
i on će biti sit kada vidi šta sam uradio. Kao i žena - kada vidi šta djeci
nosi.
Iznenadi me svojom iznenađenošću, zbunjenošću,
vidno drhtavom rukom pružajući ruku ka pruženoj konzervi. Mene cijelim tijelom
prođe neka nervoza. Tek shvatam još neke surovosti ovoga rata, shvatajući šta
su ljudi spremni, primorani uraditi...
Gotovo da joj ubacih konzervu u ruku, i hitro i
žurno se okrenuh nazad, prihvatajući i Salemovu želju da se što prije udaljimo.
Bog će nam zahvaliti.
Ova je konzerva uljepšala ovako tužan dan. Nije
ga mogao pokvariti ni Dževad, po našem povratku u Visoko, svojim kolebanjem da
ne trebamo žuriti s polaskom iza Džoa, da je pametnije sačekati i čuti kako je
on prošao. Zapravo je to bio više dijalog njih dvojice, dok sam ja kao držao
sredinu, ali duboko u sebi navijajući za Salema. Čak sam i zavrtio glavom, a
pošto Salem na kraju prista da svi zajedno sačekamo još čitavu heftu.
Vidio sam ja na njemu da ga ne muči toliko ta
hefta, koliko je počeo da sumnja i u Dževada i u mene. Čak to nije ni skrivao,
na kraju nas upozoravajući da - ako nas dvojica odustanemo, on kreće sam.
Ljutilo me to njegovo nepovjerenje, više nego
Dževada njegova upornost.
Možda najbolju njegovu sliku predstavi Bešir
Kovač, živahni stračić koji je sa ženom živio u jednoj sobi Anđine, kuće u
kojoj je i Memo živio:
- Slušaj, Saleme, možda se i naljutiš na mene, ali
ti moram reći: Ti si mi neki, veoma hairli bravak!
Čovjek uvijek ima snage za nasmijati se, na
dobronamjernu šalu. A Bešireva je to bila.
Čovjek se na zbilju ljuti, a ona nam trenutno
nije dobra. Koliko god se ljudi oko nas trudili da nam ugode, ima ono nešto
unutra, u čovjeku, što nas čini kakvima jesmo, što više ne mora ni patriotizmom
da se zove, već jednostavno ponosom, ili obrazom.
Tome, htjeli ne htjeli, jedino sami možemo
ugoditi.
Zenica,
tmurna
