Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Nakon pregovora u Ženevi, predsjednik Izetbegović je 11. decembra 1992.
godine došao na Igman da se uvjeri kako teku pripreme za deblokadu Sarajeva. S
njim su bili Arif Pašalić, Jasmin Jaganjac i Armin Pohara. Vehbija Karić je u
hotelu „Borik“ na velikoj karti Izetbegoviću izložio osnovnu zamisao operacije
„Koverat“ i rekao mu da Sefer Halilović po svaku cijenu traži deblokadu grada
prije Nove 1993. godine. Prema sjećanju Ismeta Alije, Izetbegović je u početku
predlagao da se operacija odgodi dok prođe zima, ali je, na kraju, prihvatio
Seferov stav o deblokadi prije Nove godine.
Juka Prazina je nekoliko puta motorolom tražio da Izetbegović posjeti
njega i njegove borce u hotelu „Famos“. „Predsjednik me pitao šta mislim da li
treba da ode kod Juke“, sjeća se Karić. „Ja sam mu preporučio da ode, jer bi se
Juka, ako mu ne ode, mogao još više uzjoguniti. Kako sam prije nekoliko dana ubjeđivao Juku da se okani hajdučije, nego
da uđe u sistem komandovanja i brani zemlju, sugerisao sam predsjedniku
Izetbegoviću da mu i on kaže isto. Tako smo svi otišli kod Juke, koji se
smjestio u Samaranovoj i Mikulićevoj vili. I ručali smo kod njega. Tada je
predsjednik Izetbegović rekao Juki isto što i ja prije nekoliko dana. Juka je
obećao da će ga poslušati.“
U subotu 12. decembra predsjednik Izetbegović je u prostorijama SDA
Mostar održao sastanak sa svim komandantima koji rade na pripremi ili treba da
učestvuju u deblokadi Sarajeva. Dva su osnovna cilja bila: dogovor o učešću HVO
u deblokadi i logističko obezbjeđenje jedinica. Sastanku su prisustvovali
Vehbija Karić, Rasim Delić, Arif Pašalić, Mirsad Čaušević Brada, Ismet Alija,
Medo Haznadar, Zulfikar Ališpago Zuka, Juka Prazina, te Jasmin Jaganjac i Armin
Pohara...
Mirsad Čaušević Brada je na početku sastanka nekoliko puta tražio od Izetbegovića
da predstavi Jaganjca i Poharu i u kakvom su svojstvu u Oružanim snagama.
Izetbegović je u početku pokušao da izbjegne odgovor. Ali kada je Brada
insistirao, Izetbegović je Jaganjca predstavio kao svog specijalnog savjetnika
za vojna pitanja, koji će u budućem ustrojstvu Oružanih snaga imati veoma važnu
ulogu.
Izetbegović je saopštio da uskoro slijede velike organizacione promjene
u Armiji, ali da se nije odlučio hoće li promjene izvršiti prije ili poslije
deblokade. O Pohari nije rekao ništa.
Na sastanku je došlo i do nesporazuma između Vehbije Karića i Rasima
Delića. Kad je Karić izložio sve šta mu treba od logistike da bi operacija
krenula prema planu, te šta očekuje od Logističke baze iz Visokog, Delić je
odgovorio da oni toliko sredstava nemaju, jer je HVO blokirao konvoje s MTS-om,
a i ono što imaju da ne mogu prebaciti na Igman, „jer nema vozila“. Karić, koji
je sjedio pored Izetbegovića, naglo je ustao „da je prepao sve, pa i
Predsjednika“ i napao Delića.
„Dok sam govorio Deliću“, priča Vehbija Karić, „s kojim sam se znao
dvadesetak godina, kako me čudi da on, profesionalac i oficir od karijere i u
onoj armiji, teko rezonuje i da ne može da se snađe za nekoliko vozila, a
svakog dana teretnjaci tutnje kroz Visoko, povremeno bi bacio pogled na
Predsjednika. On me gledao preko naočala i kao da se čudio šta mi odjednom bi.“
Izetbegović je smirio situaciju i dogovoreno je da i Delić uđe u komandu
igmanskog pravca operacije „Koverat“.
Rasim Delić objašnjava da naročitog nesporazuma između njega i Karića i
nije bilo. „Karić je tada tražio da mu se otvore magaze i da uzme sve što je
potrebno za operaciju“, sjeća se Delić. „Ja sam mu dao do znanja da ne može na
taj način tražiti sredstva, nego da napiše šta mu treba, pa da vidimo imamo li
to i možemo li sve dati. Jer, rat smo vodili i u drugim dijelovima zemlje.
Ukoliko bismo sve dali za operaciju „Koverat“, šta bi ostalo za odbranu
Gradačca, Maglaja itd. Ali, da smo tada Kariću dali sav MTS koji je imala Armija, mislim da ne
bi bilo dovoljno za tu operaciju. Karić je u najboljoj namjeri pokušao da to
uradi. A što nije bilo vrijeme da se to uradi, što nismo bili organizovani i
što nismo imali dovoljno snaga, nije bilo do njega“.
Jaganjac je, prema Karićevim pribilješkama, obećao svom novom vrhovnom
komandantu Izetbegoviću da će na Igman poslati Tutinu jedinicu od 200 boraca,
te saopštio da Milivoje Petković ima ovlaštenja da angažuje i druge jedinice
HVO u operaciji deblokade Sarajeva. Pašalić, Jaganjac i Pohara su stavljali
primjedbe na plan deblokade Sarajeva, pa je Medo Haznadar predložio
Izetbegoviću da kao vrhovni komandant „objedini sve snage na prostoru slobodne
teritorije", da naredi Pohari, Pašaliću i Jaganjcu da uđu u sastav IKM „ako se
osjećaju sposobnim“, te da je „lahko biti slobodni strijelac i upućivati
kritike“. Haznadar je zabilježio da je tada Izetbegović rekao kako će Sarajevo
deblokirati grupe od po 50 boraca.
Poslije sastanka Karić je otišao kod Milivoja Petkovića, čije je
zapovjedništvo bilo u Mostaru. Petković je odmah izdao naređenje Ivici Rajiću
iz Kiseljaka da njegova brigada učestvuje u operaciji „Koverat“.
„Radi efikasnosti, ja sam ponio tu naredbu i po Dževadu Rađi odmah
poslao Rajiću“, kaže Karić.
Nakon povratka na Igman, Amidža, Alija, Medo i Brada su odmah šifrovano
poslali pismo Seferu Haliloviću. Sa zabrinutošću su pisali o predstojećim
velikim promjenama u Armiji koje je u Mostaru najavio Izetbegović i visokim
položajima koji bi mogli dobiti Jasmin Jaganjac „jer se nametnuo Predsjedniku,
ili nam je nametnut“.
„I pored ogromne podrške“ pisali su oni Seferu, „koju neosporno imaš kod
boraca i tvojih saradnika, osjećamo da bi ta „kuhinja“, mogla skuhati i nova
kadrovska rješenja neprihvatljiva za našu borbu i naše borce. Stoga... radi
naše borbe, nemoj dozvoliti da nas stave pred svršen čin i devalviraju sve
žrtve, već izađi na IKM. Zajedno ćemo biti svi jači i time pokazati ko je ko u
svemu ovom.“
Za Jaganjca su napisali da je „ličnost koja u ponašanju podsjeća na
našeg Talijana sa slobodnom terminologijom u izražavanju. Prepotentan je kao da
je posisao sva vojna znanja, ali je daleko od toga.“
Taj mostarski sastanak imao je neobičnu simboliku. Na njemu je Jasmin
Jaganjac, bez obzira da li je „nametnut“ ili „se nametnuo“, trijumfovao i
Izetbegović ga je podržavao. Izgledalo je da su mu svi putevi otvoreni do
„keca“ bosanske armije. Karić, Brada, Ismet i Medo su shvatili da je ugrožena
pozicija Sefera Halilovića i pokušavali da mu pomognu da se zadrži na čelu
Armije. Uz to, Karić je, a da i nije znao, bio u nekim kombinacijama za
načelnika Štaba, umjesto Sefera. Možda bi se to i dogodilo da je operacija
„Koverat“ imala srećan ishod i on trijumfalno ušao u Sarajevo. A uz to da nije
onako bučno skočio na mostarskom sastanku i „prepao sve, pa i Predsjednika“.
I na kraju, Rasim Delić. On jedini je morao na tom sastanku da otrpi i
prešuti napad Vehbije Karića. Izetbegoviću, koji je u životu mnogo šta morao da
otrpi, vjerovatno se svidio Delićev sabur. Još u oktobru 1992. godine on je prvi
put tražio detaljne podatke o njemu, uključivši ga, tako na spisak kandidata za
komandanta bosanske armije.
Rasim Delić je, također, 13. decembra poslao depešu Seferu Haliloviću u
kojoj na indirektan način izražava nezadovoljstvo onim što je jučer doživio u
Mostaru. Ali, ova kratka Delićeva depeša i Seferov još kraći odgovor istog dana
imaju širi značaj i objašnjavaju neke ključne poteze u operaciji „Koverat“, ali
i kasnije promjene na čelu Armije.
„U razgovoru sa Karićem on insistira da mu se da najveći dio TMS odavde
(da li je to i tvoj stav?)“, pisao je, između ostalog, Delić Seferu. I dodao:
„Ja više ne znam ko sve naređuje određene stvari. (Sada i Karić).“
Sefer je hitno odgovorio Deliću, sa naznakom: „Urgent!!! Uručiti
odmah!!!“ On je pisao:
„1. Što se tiče TMS težište je na tvom pravcu, posebno za jedinice za
ubacivanje, samo pretičuća sredstva šalji na Igman.
2. Što se naređenja tiče ne smije ni jednog trenutka biti dileme,
naređivati tebi može samo predsjednik Predsjedništva u svojstvu Vrhovne komande
ispred Predsjedništva RBiH i ja kao načelnik ŠVK.“
Tako je Sefer Halilović Delića, praktično promovisao u svog zamjenika,
pokazalo se i – nasljednika.
Ali, ne bez razloga. Jer, kada se pogleda bogata korespodencija iz tog
perioda između Sefera i Delića, vidi se da je Delić, uz obaveze u Visokom, bio
i čovjek terena, koji je po Seferovim naređenjima obilazio slobodne dijelove
Bosne i Hercegovine, uvezivao jedinice, rješavao nesporazume, te slao detaljne
izvještaje i predlagao kadrovska rješenja koja je Sefer bezrezervno prihvatao.
„Svaki dan sam, u to vrijeme, bio u vezi sa Seferom, često i do poslije
ponoći“, sjeća se Rasim Delić.
„Naši odnosi su bili korektni do 8. juna 1993. Od tada su upitni“, veli
Sefer.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
