U bolnici je bilo gore nego na frontu. Krv , krici, ranjena
djeca, pakao na zemlji. Nije mi se ništa radilo samo sam je želio vidjeti. Smrad
ljudske krvi i dječije oči. Dječak od 10 godina, invalid, ostao je bez ruke .
Odsjekao je geler tenkovske granate koja je pala ispred njegove skole. Kratko
je rekao: VOJNIK, I JA SAM RANJEN.
Poslije je pitao
hoće li i on dobiti ljiljan . Hoće, mora, mislio sam jer ta djeca su heroji,
cjela zemlja u mukama živi i umire i neće da se preda. Samir je došao. Mokar,
blatnjav, odnekle sa položaja, bio je u borbama. Zagrlio me je kao brata
.
- Nisam ti mogao
pomoći, mislio sam da te snajper ubio - rekao je krijući pogled - nismo ni
znali da si živ, rekli su nam da je neko došao i odveo Mersu i mi smo otišli po
nju.
- Veljko me
pratio - gledao sam kroz prozor, kiša je padala i nebo je plakalo nad ovim
narodom - gdje je ona Samire?
- Slušaj, ti si
mi kao brat, neću ti kriti - govorio je šapatom skoro da sam ga jedva čuo - ona
je umrla od svega, jednostavno joj je srce stalo.
Odgurnuo sam ga
od bijesa
-
Lažeš
- zaurlao sam
Ustao je i otišao,
ja sam psovao, galamio. Kiša je nastavila padati, rat se nastavio nesmanjenom žestinom,
ništa nije stalo radi moje drame. Navečer sam se sakrio u wc, plakao sam iako
sam uvjek prezirao ljude koji to rade. Dozivao sam njeno ime, i opet suze, bol
u grlu koji ne da da uzmete daha. Želio sam umrijeti, jednostvano biti mrtav,
leći u zemlju u kojoj je i njeno divno tijelo. Kako sam, Bože, volio tu ženu!
Odlučio sam
pobjeći iz bolnice, idem na ratište tamo makar neću umrijeti uzalud. Idem da
umrem, pomislio sam prolazeći pored doktora strahujući da će me upitati gdje
idem. Noga nije zamladila, bolila me pri svakom pokretu ali sam išao da poginem.
Doktori me nisu ni primijetili, koliko je samo bilo mrtvih i ranjenih. Prigušena
svjetla i oni kao mesari sa rukama krvavim do lakata. Na podu barice krvi,
dragocjene krvi - krvi mog naroda.
U štabu me
dočekao Zijo. Prljava stakla od naočara, gledao je neku kartu - jedinica je
bila na ratištu tamo gdje sam ja htio otići.
-
O
ranjeniče, jesil ozdravio? - pitao je radosno kada me ugledao.
Pokušao sam se
osmjehnuti, ispala je samo ružna grimasa.
- Dobro sam -
odgovorio sam na brzinu.
- Da li to
doktor kaže ili ti?- znao sam da će me to pitati, da je Sejo tu lako bi
objasnio ali Zijo je bio duša i srce jedinice, strepio je nad svakim od nas i
znao koliko ko može.
- Kaže doktor -
slagao sam, jednostavno kao da sam siguran u to.
- Šta doktor
kaže? - pitao je Zijo uporno i tvrdoglavo.
Od odgovora me
spasio Vladin ulazak. Namignuo mi je.
- E, super što
si došao, ideš sa mnom na jedan zadatak, spakuj se, krećemo ubrzo - rekao je
dok smo se pozdravljali.
- U redu - rekao
sam i izašao, čuo sam Zijin glas kako nešto priča, prijeti ali se nisam
obazirao. Pokupio sam opremu i krenuo.
Ubrzo smo i krenuli, pravac Igman. Par sati
truckanja u starom kamionu. Noga me bolila ali sam krio od drugih kao i drugi svoj
bol. Pokušavao sam da glumim da se smijem, i to. Znao sam da me Vlado čita, ali
ostali u kamionu nisu ništa znali. Bilo nas je deset. Osim mene i Vlade koji
smo prošli sva ratišta još od Vukovara, ostali su bili novi i nisam ih
poznavao. Nisam ni imao želje da ih upoznajem jer u ratu ljudi prebrzo umiru.
U Hrasnicu smo
stigli po noći, s ugašenim svjetlima. Nisam mogao spavati a osjećao sam užasne
bolove. Popio sam čak i votku iz Vladine zalihe. Tamo je bilo svakakve vojske,
Hercegovci su dominirali: od Konjica do Gatačkog polja. Bilo je zima, užasno
iznad nas dizao se mrki Igman koji kao da nam je prijetio da ga necemo preći.
Bili su tu i Crni Labudovi, uparađeni kao neka nad-vojska. Mi u poderanim
uniformama i skrpljenim čizmama ličili smo na prosjake. Ni Hercegovci nisu bili
bolje opremljeni.
Vlado je primio
zadatak. Trebalo se po snijegu od metar probiti u dubinu Jahorine i likvidirati
neku četnicku bazu. Svi su kukali, meni je bilo svejedno - želio sam samo
umrijeti.
Nisam spavao,
sjedio sam cijelu noć. Hercegovci vazda horni za priču, brzo su me se prošli,
moja tišina za njih je bila kao zid.
Odjednom je vani
zapucalo. Izašao sam polako, svaki korak bio je hod po mukama. Grupa ljudi sa
povezanim trakama oko glave raspravljala se sa Crnim Labudovima. “Ovo su Jukini”,
objasni mi jedan borac iz Hrasnice. Zapraštali su zatvarači. Budale sa oružjem
htjele su da se ubijaju. Vlado zagalami:
- Šta radite,
budale, jebem vas, eno vam četnika pa tamo pucajte - grmio je prilazeći
sukobljenim grupama.
Odjednom
rasprava koja me se nije ticala postala je moja rasprava. Progurao sam se naprijed.
Stao sam do Vlade. PiŠtolj mi je bio u ruci, čuli smo za te Jukine da se prave
frajeri, ovako van borbe - u borbi bila je druga priča.
- Ko si ti?
-zagalami neki povelik, onako, presjekao sma ga očima .
- Boli te neka
stvar - odbrusi mu Vlado - ko si ti?
- Ja sam Kruško
- ljutito odgovori veliki.
- Vidim da si
neki međed - upetljah se ja
- Poručnice! -
pozva me poznati glas čijeg se lika nisam mogao sjetiti. Pogledao sam, prilazio
mi je momak u uniformi Labudova, crni kombinezon i šal sa arapskim natpisom -
sjećate se vi mene?
- Da - slagao
sam, nisam ga se sjećao, a i kako bih jer osim bola u nozi Vladina votka je sve
izbrisala i naravno pamtio sam nju i mekoću njene plave kose pod prstima.
Pozdravili smo
se. Kruško, valjda vidjeći da su Labudovi u većini ode psujući i prijeteći.
Ujutru smo
izašli na Igman. Na Golom brdu trajale su borbe, četnici su odstupali - tako
nam je receno.
Objašnjen nam je
zadatak. Mi smo trebali ići preko Jahorine i preko tzv. triangle proći do Pala
i tamo napraviti dar-mar. Ništa nam nije bilo jasno ali meni je bilo svejedeno,
samo sam htio umrijeti.
Upućeni smo u
selo Govedovići podno Jahorine. Sve je mirisalo na pokolj. Možda postanem i
heroj, zlokobno sam pomislio u sebi.
Prošli smo
liniju i bili iza četnika. Ulagao sam sve napore da držim korak. Odjednom Vlado
pokaza da stanemo. Čučnuli smo u snijeg, osjetio sam njegovu hladnoću.
Oči su žurno
pretraživale šumu. Zastale su, dvojica četnika stojala su pored topa. Bilo ih
je još, sigurno. Krenuo sam naprijed, polako u tišini. Znao sam da Vlado ne
smije povikati da se vratim. Prišao sam blizu, slanina na sanduku od municije,
bilo ih je trojica - treći je čučao pored vatre. Nisam mogao skočiti, rana se
smrzla skoro da je nisam osjećao više ali ipak ne bih mogao skočiti blizu njih
i bio bih mrtav prije nego zapucam. Osim toga, nismo smjeli ni pucati. Primijetio
sam da me Vlado prati. Nastavio sam se provlačiti između drveća. Zastao sam
tren, ne radi straha nego radi umora. Još par koraka i bio sam blizu jednog četnika,
sljedeći korak je na njegovu nogu. Pogledao sam Vladu i on je bio spreman.
Plavi momak koji reče da se zove Adi je takodjer bio spreman. Oštrica noža
bljesnula je kratko i izgubila se u bjelini snijega. Iskočio sam hvatajuci četnika
za glavu, nož je tupo zaparao kozu. Krkljanje, balončići krvi i njegova krv na
mom licu. Tijelo se svalilo tupo, pao je i drugi. Vlado je svog ubio, Adi nije
imao iskustva i došlo je do borbe. Skočio sam na četnika i ubo ga nožem u vrat.
Zatreslo mu se tijelo, potok krvi udario me u lice. Oči su mi se napunile
krvlju. Ubadao sam ga nožem, bijesno psujući sve što sam znao, činilo mi se da
ubijam sve koji su krivi za Mersinu smrt. Ne znam koliko puta sam ga ubo, bio
sam u nekom zanosu, ludilu kao da sam željan krvi. Usta i oči bile su mi pune
njegove krvi. Odvukli su me s njega a ja sam bijesno mahao rukama pokušavajuci
ga ubosti. Krvi je bilo na sve strane. Svi su me gledali kao nekog ludaka a i
većina tih momaka nikad nije vidjela mrtvaca.
-
Kad
hoćete da se junačite, naučite da ubijate - bjesnio sam na Adija - nije ti ovo
vikend kod mame, ovo je rat - jebeni debili!
Svi su ćutali.
Krenuli smo dalje. Na sve strane snijeg. Bjelilo od kojeg vas zabole oci. Svi
su ćutali, ja sam bjesnio u sebi vodeći neki svoj rat sam sa sobom.
Prebacili smo se
preko Ravne Jahorine. Počeo sam da zastajkujem. Bol se opet javila, jedva sam
koračao. Vlado je tek tada postao svjestan šta je meni, bijesno mi je dodao
votku psujući me da sam ludak.
Prišli smo
Dvorištima, ponoć je odavno prošla, bližilo se jutro. Tu u blizini raskrsnice
Trebević-Pale-Jahorina trebali smo preći put i sići na Pale.
Svi su pospali u
snijegu. Ja sam bio budan, sjećao sam se našeg plesa pod pahuljama snijega i
njenog mirisa i šapata “volim te”.
Odjednom je
zapraštalo, počela je borba. Svi su skočili i prišli smo šunjajući se kroz
snijeg putu. Naše druge jedinice zakrvile su se sa četnicima. Bjesnila je
pucnjava.
Vlado je rekao
da pređemo put. Pretrčali smo i krenuli niz Jahorinu, u izmaglici su se vidjele
Pale.
Pucnjava je dugo
bjesnila iza nas, onda je utihla. Bili smo blizu cilja. Jasno smo vidjeli Pale.
Selo koje je postalo centar države zločinaca.
Zakrčao je radio.
Naredili su nam da se vratimo kod raskrsnice, ostali su naši ranjenici - trebali
smo ih vratiti niz Trebević u Sarajevo. Opsovao sam, lako je bilo naređivati iz
Trnova.
Ipak opalili smo
po zolju, nasmijali smo se kada su se rakete zabile u neke kuće. Radovali smo
se što je neko umro.
Krenuli smo
nazad. Skoro sam vukao nogu kroz snijeg. Drhtali smo od zime ali svi smo to
krili. Šuma je bila gusta pa smo se kretali slobodno.
Pucanj nas je
sve poslao na zemlju u hladan snijeg. Krik pa opet pucanj. Puzili smo naprijed
polako. Slika koja se ukazala nije bila lijepa nimalo.
Četnici su
ubijali naše ranjenike. Jednom su osjekli penis i gurnuli drugom u usta, drugom
izvadili oci i natjerali ga da ih pojede. Maljevima su im razbijali lobanje,
noževima urezivali krstove. Bili smo paralisani od toga što smo vidjeli. Krv na
sve strane kao u mesnici.
Prvi se pribrao
Adi, zapucao je. Nije više bilo bitno da nas ne otkriju, željeli smo se
osvetiti. Zapucali smo i mi, desetak četnika je palo, sad se i njihova krv
prolila. Bolila me pomisao što će se njihova pogana krv pomješati s našom, s krvlju
moje braće po oružju.
Ostali su
prihvatili borbu. Odnekle je zatutnjala praga. Njen teški motor. Praštali su
meci i ubrzo se i praga uključila u paljbu. Nismo je vidjeli ali ona nas jest.
Izvukli smo se
pod borbom. Dvojica su bili ranjeni, vukli smo se niz Trebević vukući i njih na
šatorskim krilima, iza nas ostajao je krvav trag. Vlado je zastao
- Ovdje ćemo ih
sačekati, pa il da umremo il da preživimo, ja neću više da bježim - rekao je
sjedajući na snijeg.
- Neću ni ja -
sjeo sam pored njega.
Glumio sam
heroja, u stvari nisam više mogao ići. Ostali su nas gledali u nevjerici
neodlučni šta da rade.
- Ko ste vi? -
zagrmio je glas iz šume, svi smo se trznuli i dohvatili oružja, zagrmili su
zatvarači.
- Ovdje Deveta
brdska - zagrmio je glas iz šume.
Po naglasku skontali
smo da su to naši, i oni su po našim riječima skontali da nismo četnici.
Odlučili smo
javiti se.
- Ovdje 408.
bataljon Drugog korpusa - povikao sam jasno.
Prišli su nam,
bilo ih je 5. Izviđacka grupa iza neprijateljskih linija. Sa njima smo krenuli
u Sarajevo, opkoljeni grad.
Dodirnuo sam oči,
već umorne od bjelila. Prsti smrznuti ogrebali su kapak. Stigli smo do naše
linije. Jedan borac me ponudio cigaretom, uzeo sam je.
Nisam više zelio
umrijeti, želio sam se svetiti za sve što rade mom narodu. Samo krv i ništa
vise.
Ponovo su me
poslali u bolnicu. Rana se smrzla, poplavilo mi je pola noge. Odlučili su da je
sijeku. Bolje me ubijte, vikao sam.
Pomislio sam na
malog Enesa koji je ostao bez ruke, i opet zagalamio “Ostavite nogu, ja hoću da
se svetim”. Urlao sam, vidio sam Vladu pored kreveta i odjednom osjetio udarac
na licu. Onda se sve zacrnilo.
autor Mersudin
izvor
