Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Komandant TG-1 iz Konjica Zejnil Delalić 13. novembra 1992. godine
tražio je od načelnika Štaba VK Sefera Halilovića da ga razriješi ove dužnosti
jer ima „sedam ratova u ovoj zoni“. U tom pismu on još kaže: „Molim Vas da
uračunate da na ovim vrlo komplikovanim prostorima kao glavnu hipoteku imam –
besprijekornu odanost Vama, tj. Vrhovnoj komandi OS RBiH.“
Delalić je u ovom pismu tražio „hitno rješenje statusa za 102“ (Jovu
Divjaka). Divjakov nedefinisani status u Konjicu za njega je bio jedan od tih
„sedam ratova“. Naveo je da Jovu smatra besprijekornim. Ali da zbog Divjaka sa
svih strana, „pa i naših“, trpi neizdržive pritiske. Predlagao je Seferu da
Divjaka postavi za komandanta IKM ŠVK u Konjicu, ili da mu oduzme mandat člana
Vrhovne komande i rasporedi na odgovarajuću dužnost. U nekoliko depeša Delalić
je pisao da mu nije jasna Divjakova misija i njegov status, „ali nema potrebe
sve i svašta sumnjičiti“.
Halilović je odgovorio Delaliću da je „Jovan Divjak zamjenik načelnika
Štaba VK OS RBiH i trenutno je odgovoran lično meni za teritoriju na kojoj se
nalazi kao i za izvršenje zadatka koji sam mu dao.“ Sefer je naglasio da se
prema Divjaku treba ponašati „primjereno funkciji koju obavlja“.
Arif Pašalić i Zejnil Delalić su 16. novembra 1992. godine napisali
zajedničko pismo Seferu Haliloviću predlažući mu da izda naredbu o osnivanju
„komande – zapovjedništva“ Četvrtog Korpusa sa sjedištem u Mostaru. Pašalić je
napisao prvi dio pisma u kome je predložio šemu i zonu odgovornosti Korpusa, a
Delalić je na kraju pisma sugerisao Seferu da Pašalića hitno imenuje za
komandanta Korpusa. „Ovo je vrlo važno radi Jaganjca“, dodao je Delalić.
Halilović je narednog dana, 17. novembra, napisao naredbe o formiranju 4.
Korpusa i postavljanju Arifa Pašalića za vršioca dužnosti komandanta.
Delalić je u to vrijeme uputio Haliloviću još jedan prijedlog – da se na
Igmanu i Bjelašnici organizuju olimpijske igre. Za vrijeme igara, prema
njegovoj zamisli, takmičari bi obilazili prve linije odbrane. Ideju je podržao
i Edib Šarić s obrazloženjem da se „narod zabavlja“.
U novembru 1992. godine Divjak i Delalić su bili samo posredno uključeni
u pripreme operacije „Koverat“: radili su na formiranju brigade „Neretva“ koja
je trebala da ima važnu ulogu u deblokadi glavnog grada. Za VD komandanta
brigade bio je postavljen Sead Rekić. Ali, kako je on bio MUP-ov kadar, tražilo
se drugo rješenje, jer MUP-ovi kadrovi bez odobrenja nisu mogli prelaziti u
Armiju.
Ipak, obojica su najviše imali belaja sa HVO-om, s kojim su vođeni
pregovori bez ikakvog efekta. Pripadnici HVO nisu prihvatali ni jednu
delegaciju Armije RBiH u kojoj bi bio Jovo Divjak, iako je on bio zamjenik
načelnika Štaba Vrhovne komande. Oni su, kako je navedeno u više izvještaja,
isključivo tražili da pregovaraju sa predstavnicima „muslimanske, a ne bosanske
armije“. Kako je Divjak stanovao u Delalićevoj kući, na Delalića su dodatno
vršeni pritisci i od HVO i od Bošnjaka koji su pali pod uticaj HVO. Inače, HVO
je prihvatio Delalića za sagovornika, jer su ga „cijenili kao protivnika“.
„Kada su iz Sarajeva izašli Karić i Divjak i još neki članovi Glavnog
štaba i ja dobio zadatak da izvršim organizacione pripreme da se u ARK-u
formira IKM Glavnog Štaba, HVO je nastojao da to raskopa po svaku cijenu“,
priča Zejnil Delalić. „Dobrim dijelom su to i uspjeli i zarazili gotovo sve
značajne komandante u Konjicu, inače hrabre borce. MUP je već od juna bio na
Bobanovoj liniji. Posljednji je, u novembru, „pao“ predsjednik opštine Konjic
dr. Rusmir Hadžihusejnović, do tada apsolutno definisani Bošnjak“.
U to vrijeme intezivno se pisalo o prodaji Konjica HZ „Herceg-Bosni“, a
poslije razgovora „muslimanske i hrvatske strane“ 16. I 17. novembra HVO je
izdao priopćenje o pristupanju Konjica tzv. „Herceg-Bosni“. Predsjednik Izetbegović
je tražio od dra Rusmira Hadžihusejnovića objašnjenje.
Hadžihusejnović je odgovorio 27. novembra. „Ja lično, a nadam se i cijeli IO SDA Konjic i Glavni odbor koji smo
održali jučer, 26. 11. 1992. godine stojimo čvrsto kao granit na liniji
politike naše stranke, Vas i države BiH“, pisao je Hadžihusejnović
Izetbegoviću. „Konačno i jasno želim da prestanu ove špekulacije oko Konjica i
njegove navodne prodaje HZHB-i. I konačno, neka se prestane sa mojim
denuncijacijama od strane Ognja (Zejnila) prema gospodinu Seferu, jer kad sam
ja, zajedno sa Seferom stvarao Patriotsku ligu, pomenuti gospodin se nalazio
van zemlje“.
Bilo je to vrijeme kada se govorilo da iz Armije i HVO treba uklonuti
ekstreme koji ne idu za pomirenjem Bošnjaka i Hrvata. A Delalić i Divjak su
bili „tipični primjeri za to“. Jer, upućivali su jedinice za pomoć Prozoru, što
su neki smatrali „grijehom“.
Karić, Divjak i Delalić su 21. novembra iz Konjica uputili Seferu
zajednički „vanredni izvještaj“ o „zaokruživanju Herceg-Bosne“, o nepoštovanju
svih dogovora o Prozoru i drugih dogovora sa HVO, o zapovijedi da se postavi
velika zastava sa šahovnicom na Ivan sedlu, o iluziji da će HVO učestvovati u
oslobađanju BiH i Sarajeva...
Oni više nisu imali iluzija i pismo su završili pozdravom: „Selam, Bog i
pozdrav iz Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.“
Delalić tvrdi da je on planirao da u decembru ode desetak dana u
inostranstvo radi privatnih poslova.“ Ali jedno veče na mene su pucali naši iz
snajpera s pregušivačem“, kaže Delalić. On i sad čuva tej snajperski hitac koji je bio namijenjen njemu dok se
nalazio na terasi svoje kuće. „Nisam se plašio ni HVO, ni četnika“, nastavlja on. „Ali, nekoliko
zasjeda koje su mi postavili naši, te kad sam poslije onog snajperskog hica
dobio informacije da treba da me ubije neko iz moje najbliže okoline, ja sam
se, zaista, uplašio i odlučio da pobjegnem vani.“
Poslije njegovog nestanka najviše se pisalo kako je pobjegao sa
Kobiljače helikopterom Mladićeve vojske. A kako je, stvarno, bilo?
„Nikakve druge mogućnosti nije bilo da odem nego kolima. A znao sam da
su na punktovima u zapadnoj Hercegovini izvješene moje fotografije i da nemam
šanse da prođem pod svojim imenom. Zamolio sam Arifa Pašalića da mi preko HVO
obezbijedi lažna dokumenta“, kaže Delalić. „Dao sam mu fotografije i on mi je za dan, dva poslao dokumenta na ime
Stjepana Kožula , koja su urađena u Čitluku. Već ranije bio sam obezbijedio
propusnicu HVO iz Hrasnice“.
Delalić je 25. novembra 92. napisao pismo Vehbiji Kariću u kojem ga je
obavijestio da napušta zemlju i o razlozima zbog kojih to čini. Tog dana, u pet
popodne u Jablanici je održan ko zna koji po redu uzaludni sastanak prognanih
Prozoraka. Na sastanak su došli Karić, Arif Pašalić, Salko Begić i mnogi drugi.
Trebalo je da dođe i Delalić.
„Došao sam pred zgradu Muzeja gdje je sastanak trebalo da počne,
pozdravio se sa Pašalićem i rekao mu da imam neku hitnu intervenciju u
Jablanici i da ću doći na sastanak“, sjeća se Delalić. „Otišao sam kod zeta
Ahmeta Karića Hame i presvukao se u civilno odijelo. Imali smo dvoja kola.
Prije dva, tri dana u Zagreb je došao moj službenik Irfan Herak. Zajedno smo
krenuli, a pošao je s nama Pavo Mucić Zdravko. Na sreću, naišao je konvoj
UNHCR-a i mi smo se ubacili među njihova vozila. Kontrolisali su nas na
punktovima u Grabovici i u Mostaru, gledali su lične karte, propusnice, ali
nismo imali neprijatnosti.“
„Kao Stjepan Kožul nikom nisam bio sumnjiv”, a niko ga nije ni
prepoznao. Narednog dana bio je u svom uredu u Beču. „Istu veče u Beču sam se
našao sa Hasanom Čengićem i ispričao mu sve“, kaže Delalić. „A za dva dana
telefonom sam istinu ispričao i predsjedniku Izetbegoviću.“
Edib Šarić je 29. novembra poslao izvještaj Seferu Haliloviću da je
Zejnil Delalić otputovao u Beč „zbog pokušaja atentata, razočaran, prodan, ponižen
i uvrijeđen jer mu se ni na jedan zahtijev nije odgovorilo“. Halilović je dao
zadatak Šariću da prenese Delaliću, ako stupi u telefonsku vezu sa njim, da se
„odmah vrati i dođe „na brdo“ (Igman), jer je tu potreban.“
I Karić je 30. novembra informisao Sefera o Delalićevom bjekstvu. Zejnil
Delalić je morao napustiti Konjic zbog više ataka na njegov život“, pisao je
Karić. „Prije odlaska ispratio ga je snajperski metak, koji je, srećom,
promašio. Meni je napisao pismo u kome obrazlaže svoju odluku. Kaže ako se
uspije živ dokopati Beča, nastaviće da pomaže našu borbu svim sredstvima.“
Ali, od tada su počele da se ispredaju fantastične priče o Delaliću kao
vrhunskom obavještajcu KOS-a „koji je helikopterom srpske vojske sa Kobiljače
pobjegao – u Beč.“
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
