Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, istorija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Juka Prazina je krajem septembra 1992. godine, poslije više nesporazuma sa Glavnim štabom i samovolje koju su on i njegovi borci provodili po Sarajevu, bio primoran da napusti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Ali, zbog zasluga kojih je imao prvih dana odbrane grada, omogućeno mu je da sa porodicom napusti zemlju.
„Pozvali smo Juku i rekli mu da se ne uklapa u sistem komandovanja, da
je bio koristan, a da je sada štetan i da više ne može biti komandant“, sjeća
se Sefer Halilović. „On je rekao: „U redu, ali da mi se omogući izlazak.“ I mi
smo mu osigurali izlazak: njemu, ženi i djetetu. Njegovo dijete je bilo prvo
koje je izašlo iz Sarajeva, jer Unprofor avionima nije prevozio djecu.“
U Zagrebu su 28. septembra 1992. godine tadašnji predsjednik
bosanskohercegovačke vlade Jure Pelivan i vojni ataše Hasan Efendić podnijeli
molbu Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske da „gospodinu Jusufu
Prazini, komandantu Specijalnih jedinica Bosne i Hercegovine, a koji trenutno
boravi u Republici Hrvatskoj radi izvršavanja službenih zadataka ...omogućite
nesmetano kretanje i boravak na teritoriji Republike Hrvatske.“
Juka je izvjesno vrijeme proveo u Zagrebu, a onda otišao u Njemačku gdje
je prikupljao novac za Armiju. Zbog toga su 12. oktobra 1992. godine
potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić, načelnik Štaba Vrhovne komande Sefer Halilović
i ministar energetike, rudarstva i industrije prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić
uputili zajednički dopis svim ograncima SDA u Njemačkoj, svim DKP-eima,
privrednim predstavništvima i zavičajnim klubovima u kojem ih obavještavaju da
„gospodin Jusuf Prazina... ni po kojem osnovu nije ovlašten niti od jednog
nadležnog organa da se bavi prikupljanjem novčanih sredstava za potrebe Armije
RBiH.“
Ali taj zajednički napor tri, u to vrijeme, moćna čovjeka bio je
uzaludan, jer se Juka Prazina četiri dana kasnije, 16.oktobra, „trijumfalno“
pojavio na Igmanu, gdje ga je čekalo nekoliko desetina njegovih boraca, koji su
ranije izašli iz Sarajeva. Sa grupom svojih boraca „u hodu“ je okupirao Komandu
Taktičke grupe Igman, pretukao Ediba Šarića, Seada Rekića, Bakira Alispahića,
pomoćnika komandanta za bezbjednost i Miru Bušalić, koja je radila u TG Igman.
Kad se pojavio komandant TG Igman Hajrudin Hasanović, Juka se izljubio s njim,
pa onda i sa onima koje je maločas batinao. U nagloj plimi velikodušnosti
poklonio je Komandi Igmana 35.000 maraka. Popodne je počeo da prazni i
logističke magacine u Pazariću.
I narednog dana mu je došlo ponovo da puca, ali u pogrešnom pravcu –
prema hotelu „Mrazište“ u kojem su bili smješteni Zukini borci. Popodne je
uhapšen.
Odluku o hapšenju Juke donio je Zejnil Delalić. U kratkom pismu koje je
17. oktobra 1992. godine faksom proslijedio Nihadu Bojadžiću, Zukinom zamjeniku,
Delalić je napisao:
„Niho, molim te da ovim jedinicama pomogneš da uhapse Juku. Alija je
naredio – a moramo slušati svi jednu komandu.“
U vanrednom izvještaju koji je 17. oktobra poslao Seferu o Jukinom
hapšenju, Delalić je izvjestio da se prilikom hapšenja „imenovani ponašao
dostojanstveno i bez upućivanja uvredljivih riječi“.
Ali, nije baš bilo jednostavno uhapsiti Juku. Jer,
bilo je dosta onih koji su ga branili smatrajući ga i dalje članom Štaba
Vrhovne komande. Jovo Divjak je upravo tu večer iz Hrvatske stigao u Konjic i u
Delalićevoj kući, u kojoj je bila smještena Komanda TG, zatekao i Zejnila i
privedenog Juku.
Divjak je u svome izvještaju naveo da je te noći, dok su raspravljali o
incidentu koji je izazvao Juka „načelnik MUP-a Konjic Jasmin Guska telefonom
prijetio da će izvršiti napad i gađati zgradu RPG ukoliko se Juka ne pusti do
02,00 časova, navodeći da je spremna policija Trnova, Hadžića i Konjica da
interveniše radi „oslobađanja“ Prazine.“
A komandant Opštinskog štaba Hadžići Vahidin Čomor
uputio je oštro pismo Zejnilu Delaliću vrijeđajući ga i izražavajući „duboko
neslaganje sa pomenutim hapšenjem“. Čomor je pisao Delaliću: „Ultimativno
zahtjevam da gospodina Jusufa Prazinu bezuslovno pustite na teritoriju
Pazarića.“
Za Prazinu se založio i komandant TG Igman Hajrudin
Hasanović koji je svojeručno napisao da Juka „ni jednog trenutka nije izjavio, a ni
pokušao preuzeti vlast na ovim prostorima“, te da su „sve negativnosti koje su
se desile između Jusufa Prazine i pojedinih članova ove komande proizvod
nesporazuma i privatne prirode“, te da su članovi komande prešli preko početnih
nesporazuma“. Na kraju, Prazinu je u zaštitu uzeo i pretučeni Edib Šarić.
„Lično sam se angažovao na puštanje Juke Prazine iz zatvora“, piše Edib Šarić,
„iz prostog razloga što nisam smio da dozvolim da dođe do sukoba njegovih
boraca sa pripadnicima Armije.“
Tu večer i u Sarajevu je nastala drama. Jukini
pratioci su sa Igmana obavijestili njegove borce u Sarajevu o hapšenju, koji su
odmah pošli da zauzmu RTV dom i Štab Vrhovne komande.
Na kraju, i sam se Juka dobro branio. U sitne
poslijepodnevne sate 18.oktobra izjavu je od njega uzeo pomoćnik komandanta
Oružanih snaga Konjic Zijad Salihamidžić.
U ovoj izjavi Juka kaže da je 17. oktobra 1992. godine
„došao iz pravca Mostara u Konjic, u svojstvu člana Vrhovne komande, da sagleda
situaciju na ovom području, a potom i da pomognem u oslobođenju Sarajeva“. Svoje
nedolično ponašanje pravdao je time što je u to vrijeme bio zabrinut za
familiju, „a naročito za Sarajevo“. Pohvalio je „korektan odnos“ svih koje je
tukao, jer mu se nisu suprostavljali, „valjda cijeneći moju funkciju i ulogu“.
Prazina je izjavio da mu nije bio cilj da preuzme komandu na Igmanu i da želi
da bude običan vojnik. Na kraju izjave Juka je naveo:„Želim u izjavi naglasiti da sam razgovarao sa predsjednikom Alijom
Izetbegovićem, kojeg sam upoznao da ću ići na Igman da učestvujem u akcijama, i
koji se složio s tim. Uz ovo je obećao da će doći na Igman, a ja sam rekao da
ću nastojati da uvežem sve jedinice i da ću ga dočekati u stroju da ga
pozdravim.“
Juka je oslobođen u tri po ponoći 18. oktobra. Ali, bio je to početak
njegove „igmanske epopeje“.
Već 26.oktobra Juka je izazvao incident : na Igmanu je napao Vehbiju
Karića i Jovu Divjaka. Evo šta je u svome izvještaju zabilježio Divjak: „Karić je, činilo se, vodio koristan razgovor sa Jusufom Prazinom. Međutim, po napuštanju sastanka... Juka je iznad glava, da bi pokazao
„efikasnost“ ispalio jedan metak iz nitroglicerinske puške i tom prilikom su
lakše povrijeđeni Karićev sin, još jedno lice i ja. U kasnim večernjim časovima
Karić i ja doživjeli smo velike neprijatnosti od Juke Prazine koji je iz čista
mira vrijeđao načelnika Štaba Vrhovne komande, sve nas koji smo na njegovoj
strani, te prijetio nama dvojici na vrlo grub način.“
Ali to je bila „pjesma“ u odnosu na ono što je desetak dana kasnije Juka
učinio Mirsadu Čauševiću Bradi i Aliji Ismetu, koji su tražili dobrovoljce iz
trnovskih sela. Održali su sastanak u Šabićima i bili zadovoljni, jer im se
javilo oko stotinu dobrovoljaca. Ali, kad su iz Šabića krenuli za Igman,
pojavio se Juka i odmah ih zarobio , svezao i pretukao.
„Bio je visok snijeg i veoma hladno“, sjeća se Mirsad Čaušević Brada.
„Juka nas je vezane i krvave strpao u gepek džipa i nekud vozio. Uspostavio je
vezu sa četnicima i rekao: „Imam dvije krupne ribe i nudim vam ih u razmjenu za
deset mojih boraca.“ Dugo su ti pregovori trajali, ali se nisu dogovorili“.
Na njihovu sreću, kola kojim su ih vozili su se pokvarila. Bila je noć i
njih dvojica su uspjela da pobjegnu. I tek ujutro, krvavi, pretučeni i smrznuti
pojavili su se u Komandi jedinice Zulfikar“.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
