9 - Poštenje se isplati

Ja sam šeho, ja u grijeh neću,

ni sa svakim ašikovat neću,

sem s komšijom i s prijateljom.

Komšu pašu namamiti hoću,                                                   

mamit hoću, uzeti ga neću.

Prijatelja namamiti neću,

mamit hoću, prevarit ga neću!

Ne stigosmo dugo naglabati u vezi s tim kako bismo reagirali ako bi nas se zvalo da još šta ponesemo na ovaj put, još smo povremeno provjeravali jesu li nam bombe u džepovima, u kojoj zanesenosti nije bilo mjesta da ja sa sobom raščistim je li mi, i koliko krivo zbog vreće koju odabrah, ču se naredni poziv. A koji meni odmah misli skrenu i s bombi i s vreće, cigarete su još uvijek to u stanju!

Pamtim utiske s prvog boravka na Igmanu, gdje sam od Šućra Serdarevića prvi put i čuo da je najsigurniji znak pripremanja neke akcije kada se pojača sljedovanje cigareta. Mi ih mnogo ne dobijasmo, duhan uspijevamo razvlačiti, pa sam bio i smetnuo kako je ta podjela „obavezna“.

Ali se znadoh ponašati u ovoj situaciji. Brzo sam bio kod česme. Stigoh čuti Murata Pejkovića, očigledno zaduženog za ovu podjelu, a koji nas i upoznavaše s njenim tokom.

-          Idemo, ljudi, nema potrebe za gužvom – glasom je bio miran, naslućujući kako su logističari i ovo pripremili besprijekorno – samo se spajajte na parno, može jedan uzeti za desetoricu, za dvanaest, nije bitno, samo neka kaže za koga uzima. Dva puta smo izbrojali, došlo je tačno po tri kutije na dvojicu, a vremena znate da nemamo previše. Zato, nemojmo se zajebavati, brukati... Ako ko slučajno uzme dva puta, onaj zadnji će ostati bez cigara!

Naglasio je jedino riječ slučajno, što mi se jako dopalo. Osjećao sam kako ta riječ kazuje više od ironičnosti koju u kontekstu nosi. Slučajno niko ne može uzeti dva puta, namjerno ne bi trebao.

Dopadao mi se i sam prijedlog podjele. Nas je bilo osam, nisam volio gužve, pa mi je prijalo što ću nas lahko organizovati. Pri čemu sam o svome poštenju imao vrlo visoko mišljenje.

Jedini problem je mogao biti što sada od nas jedino Ferid ne puši. A koji sam ja mislio da je riješen sam po sebi, prirodno bi bilo da svoje hise da bratu. Zbog čega sam Omera i poslao da uzme za nas.

Nekako se brzo progurao, ma koliko su i neki među nama bili nestrpljivi nije nam se učinilo da se puno zabavio.

Kao što nas nije čudio ni vidljivom, u mraku više osjetljivom ljutnjom:

-          Bježi, jebem ja onog tepavog, traži da poimenice kažem za koga dižem – u svome je stilu Omer razmahivao rukama, nakon što je kutije s cigaretama bacio na mene – meni mozak blokiro, Tita se jedva sjetih, nikako da se sjetim bilo imena bilo prezimena... Da mi Omer Kovač ne pomože, ne bih se ni sjetio.

Huso Alibašić je, inače, bio poznat po najmanje tri stvari: kao brat glavnog Fočanskog imama Halima Alibašića, kao čovjek s manjom govornom manom, njegovo r se skoro nije razlikovalo od l, i imao je izuzetnu memoriju, odlično je pamtio imena, likove, brojeve, kao i mnoge druge podatke. U čemu je bio skoro i savršen, minimalne su šanse bile da ga bilo ko prijeđe u ovakvim podjelama, među „samo“ tri stotine ljudi.

Ako smo njega toliko poznavali, teško da ćemo našeg Omera ikada dovoljno upoznati:

-          Eto, prika, pa ti dijeli. Imaš tu i Feridove, pa ih podijeli kako ti misliš!?

-          Nemam ja tu šta... To su Feridove cigare, ja ih jedino mogu njemu dati, a mislim da je on već odlučio, nisam primijetio da ste se nešto zadnjih dana svađali. Što se ostalog tiče, i tu je sve jasno, najbolje je da Enes i Kuko dijele, rođaci su, ja ću svoju braću razdvojiti, s Titom ću, jer su Admin i Salja... Da se sad ne zajebavam. Eto, tebi je najlakše, a ako ti hoćeš možeš nas sad pogurati s po jednom.

-          Neću ja! Feridove su, pa neka on s njima radi šta hoće. Meni su i ove moje dosta, imam još duhana.

-          Ne kontam, al evo Ferida, pa nek on odluči, i meni su moje dosta.

-          Koliko je to cigara, kutija i po? – Ferid uze odmah da skrati bespotrebnu priču – to je, znači trideset cigara...

-          Trideset i jedna, ovo je Danhill – Admin ga ispravlja – kod njih je dvadeset i jedna u kutiji.

-          Onda, može biti i trideset i dvije, ako ga zapadne veća pola iz kutije koju s Omćom bude dijelio – našalih se.

-          Ama, šta ja znam, kako god okrenem, nekome ću dati nejednako. Zato ja neću ni da dijelim. Eto vam ih, vi se refenajte. Uzmite po četiri, ostalo u krug okrenite, ili kako već hoćete.

-          Najbolje je, svakako je mrak, zahvataj u ruku po četiri ili pet, pa pitaj ko će koju ruku – Salja je i ovdje pokazivao kako je veliki ljubitelj „kockanja“.

-          Evo, Enes i ja odmah uzimamo po četiri, jebo jednu cigaru, jah je imo jah nejmo – Kuko je bio nestrpljiv, ali time i najsvjeniji kako se zamajavamo ne bitnom stvari.

-          Čekajte, lahko ćemo mi ovo razdijeliti – meni sinu nešto kroz glavu, što odmah izbacih i na jezik – siguran sam ja da su oni morali koju kutiju zaštekati, za svaki slučaj, pa bi mogli baš provjeriti koliko je Huso stvarno bistar. Samo da skontamo koga bi moglo biti da oni tamo najslabije poznaju, da ih probamo ponovo dovesti u red, a ako nas provale reći ćemo kako smo se samo šalili. Ništa ne možemo izgubiti.

-          Mislim da mene niko ne zna, a i Kuka slabo – Enes prijavi dobrovoljno njih dvojicu, iako se nije doimalo da je baš razumio šta sam iznosio.

-          Odlično, idemo onda probati. Ne mogu oni znati je li nas osam ili deset, a možemo reći kako vas ne bi s nama, da smo mislili kako ste sa Sutkom. Ići ću ja s vama, da sve izgleda uvjerljivije. S tim da ćemo otići kad podjela bude pri kraju, da kasnije možemo i čuti da kome slučajno nije usfalilo – i ja sam naglasio istu riječ kao i Pejković – u tom bi slučaju vratili. Svakako se samo šalimo!

Nakon što, koji smo pušili, otćeifismo taj ćeif, ponovo zaturismo priču o mome prijedlogu. Kuko je bio protiv, ostali za, možda kao i ja - zbog svih ovih zavrzlama, nikako zbog samog Husa. 
Kuko je vrdao, pojašnjavao kako je dovoljno što je Mešin i Ismetov brat da ga se odmah sjete, makar im ovih mjeseci ne bio na očima. Ja njega uvjeravah da ga je Omćo naveo tako da ga ovi nisu uspjeli razumjeti, Uglavnom, nešto me je gonilo da ostajem uporan, do momenta kada će i Kuko prelomiti.

-          Samo opušteno, ponašajte se normalno, kao da ste stvarno sjedili sa Sutkovima i sad došli, i saznali da za vas nismo podigli – prilazeći, dajem zadnje upute – ako oni budu tražili Sutka, on za vas svakako nije podigo, a ja ću mu već usput namignuti, neće on izdati, namazan je on svim bojama. E jedino ako ga sad mi ne ofiramo, ako ne ispadne da se on već poslužio ovom forom.

-          Za tebe je, Učo, neko već podigo! – Omer Kovač se istovremeno i ljutio i skoro izvinjavao, pokazujući kako se ovom podjelom već umorio.

-          Nisam ja zbog sebe ni došo, nego su ova dvojica bila kod Sutka, pa smo mislili kako će s njima dići, a kloc nije za njih ni tražio.

Nisam bio previše ubjedljiv, ali jesam sasvim miran, i ni najmanje kao neko ko se samo šali.

I čekao sam, znajući da se makar malo moraju požuriti, iza je stajalo još nekoliko ljudi, koji više od njihovog umora cijene svoje strpljenje, dovoljno su ga potrošili time što se nisu uopšte htjeli gurati u redu.

Omer je pogledom pretraživao dno posljednjeg paketa s cigaretama, Huso strijeljao pogledom nas svu trojicu, iza uha se nije češkao samo zato što je objema rukama već stezao tri spremne kutije.

Steže Huso kutije, ali se pokušava sjetiti zašto ih ne treba dati. Iako kod mene raste uvjerenje da ćemo ga uspjeti nadmudriti, neću moći poreći kako ćemo na tome najviše zahvaljivati njegovom umoru. Da su cigarete djeljene prve, uvjeren sam da bi se Huso sjetio onog razgovora dva Omera. A i ovako mu fali samo još malo vremena.

-          Dajte mu – Murat Pejković presijeca tešku tišinu, ostavljajući Husa bez tog dodatnog vremena, a lično je i bio najodgovorniji – ja ga odlično znam, ovo je najpošteniji čovjek na svijetu. Taj neće slagati, dajem desnu ruku. A i ako usfali, imaju naša sljedovanja, od nas niko ne puši, ja svoje nikom nisam ni obećo.

Ako je rekao još koju riječ, ja ga nisam čuo. Mrak je bila brza zaštita da bi se što moglo shvatiti iz izraza moga lica, a vjerujem kako nije dozvolio ni da vide kako su mi ruke drhtale dok sam pred njima kutije predavao u ruke ove dvojice. Od stida!

Česmi i kruški se vraćamo suprotnih raspoloženja. Zapravo je Enesu bilo i jedino bitno da ovo probamo, pa kako god ispadne. Međutim, kod Kuka je bilo straha da ćemo biti provaljeni, dok sam ja bio uvjeren kako ću biti sretan zbog naše male šale, dobre glume, genijalno smišljene predstave.

-          Vidiš, kako se poštenje isplati – Kuko se našali, mada bi moglo biti i jako puno zbilje u tim njegovim riječima.

-          Ali je veoma ružno, povjerenje prodati za tri kutije cigareta – ja sam još, a i dugo ću biti pod ovim dojmovima – stid me je, vjerovali ili ne, osjećam se bijedno. Ne znam kako ću sutra, kada se razdani, pogledati Muratu u oči. I sutra, i ko zna do kada još. Znam da bi veća glupost bila da sam odmah priznao, ali mi je malo falilo. Kolko mi je zbog Husa drago da smo ga prešli, tolko mi je krivo zbog Murata. Ja bih sad bio duplo srećniji, deset puta zadovoljniji, sto puta... sebi draži, samo da Murat ne reče ono „najpošteniji na svijetu“.

Cigareta mi je godila, ali će tek ako se sve ovo završi sretno, biti dovoljno da me riješi ovih misli. S obzirom kako svakog trena trebamo krenuti na put, dug put na kojem ćemo ako izašta imati dovoljno vremena, biće ga da razmišljamo šta smo i kad, kome, kako i zašto, rekli ili učinili.

obronci Jahorine