Košutice, rosna ti si!
Gdje si bila da si
rosna?
„Bila bratu po
djevojku!“
„Jel daleko ta
djevojka?
„Nije vrlo ni daleko,
tri konaka dobra
hoda!“
„Ja kakva je ta
djevojka?“
„Nije vrlo ni lijepa,
lice joj je žarko sunce.
lice joj je žarko sunce.
Mjesecom se zaklonila,
zvijezdama se
zakitila,
a cvijetom opasala!“
Loše je krenulo, a ne pušta ni osjećaj da bi mogli imati još nepotrebnih problema. Osjeti se to i u bećarcu. Vjerovatno bi stali na prva dva-tri, koji su odisali pobjedničkim prizvukom, da nije bilo onakve reakcije Jukinih. Nastavili smo pjevati, ali sada inatno. A svaki inat rađa i nervozu.
S pjesmom se u boj kreće, ali se s pjesmom i
nervoza razbija. Ima je, mora je biti. Kumovali su joj Jukini, usputno nas natjeravši da razmišljamo, ali i bježimo od razmišljanja o svemu što nam se, i na koji način zadnjih dana izdogađalo.
Deset dana se za nešto spremamo, uvijek više
pokušavamo doslutiti nego nam se govori. Sabrani smo u Dragomiliće, gdje nas se
drža nekoliko dana dok se spustismo malo niže. Tu se samo smjestismo, koliko da bi bili iznenađeniji brzim dizanjem na Igman. Gdje par dana iščekivasmo još neke jedinice, da one krenu a
mi da se vratimo. Odnosno, da se ponovo iskupimo. U Delijašu, preciznije nekom
selu iznad.
Kad prvi put čuh da neko izgovori Slavljevići,
učiniše mi se predaleki, strani. Na kamionu se njihovo ime toliko puta
pomenulo, da mi se sad činjaše kako dolazimo u neko poznato mjesto.
Šta znam o njima? Znam da su iznad Delijaša, da
su na obroncima Jahorine... da se do njih moglo i iz Kerleta Luku ili
Dragomilića, kao i s Igmana.
Tako nam i dalje nije jasno što smo uopšte
išli na Igman. Vidimo da je potrebna logistika za sve dopremljena ovdje, i mogli smo samo naići. Osim, ako nismo morali istrpiti sve što nam se gore
izdešavalo, pošto smo i onaj govor mogli čuti bilo gdje, ako je uopšte i bio
nužan.
Obaveznim nije bilo da Slavljeviće upoznamo, ako
i imadnemo vremena, za sat, ili koliko je već planirano da se zadržimo, dok pozadužimo
to što trebamo. I ako je to uopšte moguće, s obzirom da u njih ulazimo s akšamom.
Biće da ću o njima još jedino saznati to što se dalo pretpostaviti, nisu ni mogli biti
toliko veliki da bi se u njih svi komotno smjestili, čak i ako nisu jedino
selo u kojem se vojska sabira.
Uvijek je uz nas ponešto od onoga što ne znamo. Ne
znamo ni koliko ukupno vojske je tu negdje, ko kuda tačno udara, kad se
polazi...
To bi možda trebloa i da je dobro, i da nas ne zanima. Za
svaki slučaj, sve može imati uticaja. Kao što u ovako širokim ofanzivama, uz poginule, realna je mogućnost da neko bude zarobljen...
Nije se ni sikirati. Imaju oni koji misle. Mi smo
najteže obavili, dobrovoljno se javili. Iako nam i čekanje poteško pada.
Akšam se spustio, idealno za polazak, ako i ne znamo kuda.
Opet se nešto oteglo, zađosmo i u mrak. Ne znam
gdje je tačno ovo selo, ni da li je ovako uvijek, ali se sad baš nekako brzo
prebacismo iz akšama u mrkli mrak.
To nam već poprilično smeta, ma gdje se našli,
uvijek je iznad osjećaj izolovanosti, zapostavljenosti, vidiš najviše
trojicu-četvoricu najbližih. Zato smo se, svojom voljom ili protiv nje, ipak
morali grupisavati.
Nas se osmorica savismo pod jednom kruškom,
zbivši se tako da smo čuli disanja svakog drugog. Taman da ima nešto po čemu ću
ovo selo dobro upamtiti. Nije to ta kruška, već ono odakle smo je našli.
U donjem dijelu sela je velika česma. Još kada smo
pristizali oko nje je bilo tridesetak boraca. Još toliko joj je prilazilo, ili
se od nje odmicalo. Naše čuturice jesu još uvijek prilično pune, ali će biti
pametno prije polaska ih dopuniti.
Kako ne znamo kada će uslijediti polazak,
svidjelo nam se biti u blizini česme. Od kruške se vidio njen sokak, makar kroz
siluete možemo pratiti šta se dešava. Glasniju priču i dočuti, a nije nam
daleko ni prošetati kada nam se bude činilo da tako možemo saznati nešto novo.
U svakom slučaju, pogled od kruške na česmu nam je omogućavao da budemo spremni
za sve naredno što se desi.
Članovi Komande su bili u kućama, dorađivali
detalje operacije. Vjerovatno hitno treba nadomjestiti izostanak Jukine
jedinice, a ona je sigurno bila predviđena za neki od opasnijih pravaca.
Niko od nas neće večeras saznati šta se tamo
tačno dogovaralo, samo nam oči stalno šetaju do česme, pa sokakom naviše,
iščekujući znak da se to nešto dogovorilo.
Postajalo je još hladnije, sve više nam se i
žuri. Ponadali bi se svaki put kada bi ugledali upaljeni fenjer, ali bi on po
pravilu uvijek odlazio na neku drugu stranu.
Jednom, ipak, dođe i do nas:
-
Đe je Ćerimagić?
– glas sam čuo, a osjećao da se na mene
odnosi.
-
Je li mene
tražiš, ili Dževada? – ipak, htjedoh biti siguran.
-
Učo, ti li si
to. Tebe i hoću – sad sam i poznao glas Husa Alibašića.
-
Čudo li?
-
Ideš da zadužiš
minobacač i mine. Valja ih tegliti, moj ti. Ja samo i ne znam što vam ne dadoše
one male, već osamdesetdvojku, kako ćete tegliti onu cjevčinu, i postolje!?
Šalim se, to će se goniti konjima, tvoje je samo da potpišeš, da si zadužen za
nju. Mislim, kad dođemo, kad postavimo liniju, neće se četnici baš tako... Ne
teglimo mi ovo bezveze!
Prvo nejasno mi je što je mene tražio a ne Sutka,
ali sam svjesno izbjegavao dalju priču, jer bi Huso, znajući ga, svakako još
puno toga dodao prije nego bi i pokušao mi objasniti, ako slučajno i zna.
Lakše mi bi trpiti samo njegov kiseli izraz lica,
koji je morao stati kada stigosmo do jedne kuće, za koju odmah skontah da je
noćas u službi magacina. Bolje rečeno - skladišta.
Učini mi se kako unutra
nema čega nema, od oruđa i oružja, i municije. Više nego dovoljno da shvatim
još nešto, još bi se mi mogli načekati. Mnogi još nisu zaduženi, ko zna da nema
i onih koji još ni pristigli nisu.
Bar je sve pripremljeno. Odmah mi pokazaše
osamdesetdvojku, a nije mi puno trebalo ni da se uvjerim kako je kompletna, a i
doimala se kao nova. Ono što me zabrinu, ali o čemu, kao i o svemu drugom, sad
nemam svrhe glavu lomiti, jeste broj mina. Trideset je taman toliko da bude
nejasno što, ako će već sve konjem ići, taj broj nije veći.
Snažna utjeha, u tom trenutku uđe unutra. Šaćir
Lugušić, s njim još dvojica koje u polumraku ne stigoh prepoznati, ipak su
garancija da bi konji mogli imati posla.
Najsigurnije što svojima mogoh u povratku
prenijeti je da polahko možemo otklanjati sumnje o mogućem otkazivanju akcije.
Pri čemu su nam i dalje svi ostali odgovori ostali uskraćeni. Kad polazimo,
gdje idemo, ide li još neko s nama, koliko ukupno...
Ali, nek se nešto i ovdje počelo dešavati. Bez
obzira što smo sad sigurniji kako će toga biti još, i što nam opet niko neće
reći zašto hranu tek ovdje zadužujemo, trošeći tako još od dobro načete noći.
Nestvarno je i za zamišljati da vremena imamo na rasipanje.
Kada je i ta podjela domalo počela, opet je
suprostavljena vremenu. Umjesto očekivane po vodovima, idemo u redu po jedan.
Logističari su bili spremni, sve je bilo sortirano, a onda mora biti i kako je
Komanda mudro računala s tim što svega ima dovoljno, suprotno našim navikama.
Tako da sam siguran kako je Huso bez potrebe zagledavao pojedinačno svakog,
provjeravajući da se neko ne ubacuje po drugi put. Dobijamo sasvim dovoljno za
dva dana, a ne mislim da bi se duže mogli zadržati, jednako kao što znam da
više ne možemo ni nositi. I tako se mučimo da sve potrpamo u rančeve, zbog čega
neki odmah počinju s doručkom unaprijed. Vrijeme je varljivo, usputni nam uslovi
neće biti naročito pogodni.
Naredni je poziv donosio novu nadu da je konačno
pokret, koja splasnjava saznanjem da se odnosi na one koji nemaju dovoljno municije. Nije nas radovalo, među nama takvih nije bilo. Sem, što se dadosmo u jagmu,
poslije vijesti da ima i ručnih bombi. U tome smo oskudijevali, te na osnovu
stvorene gužve Komanda odluči da nas ograniči na dvije po glavi borca.
Trenutak je to u kojem sve ovo ponovo počeh
doživljavati najozbiljnije. Mećući bombe u prsni rap, tek shvatih kako mi je
sve vrijeme nešto nedostajalo pa da se osjećam kompletnim borcem.
A i trenutak u kojem čovjek sebi može dozvoliti i
malo dječjeg ponašanja, gdje sam ne bira vrijeme već vrijeme njega. Zagledasmo
se kao dijete kada mu babo kupi nove cipele, tako uživasmo mi u bombama.
I dok je zaduživanje bombi donijelo zadovoljstvo, to je
poziv da nam je zadužiti vreće za spavanje izazvalo sasvim druge reakcije. A
sam nisam znao kako se odnositi prema činjenici da su nas zapale različite,
od osam, samo su dvije bile one najkvalitetnije. Ne znam je li to neko sa
sigurnošću znao ali smo ih svi zvali američkim. Ja sam ih gledao na
Grepku, maštao da baš jednu takvu zadužim, tada ni najmanje ne razmišljajući o
okolnostima u kojima će mi se za to ukazati prilika. Jesu bile najkvalitetnije,
skoro pa nepromočive, ali su bile i znatno teže od ostalih, običnih.
Iz svega, i radovah se i bi mi krivo što, dajući
ostalima prednost, na kraju mi ostade baš ta, teška. Ne znam kako je Salja uzeo
drugu, ali ni da li su je ostali preskočili samo zbog njene težine, ili su,
kako bijađe i sa ruskom kapom, uočili moju neskrivenu, podsvjesnu želju, suočenu
samo sa strahom hoću li izdržati.
U povratku, prolazeći pokraj česme dobijamo znak,
u tome što se u ovim donjim sokacima počeše ložiti manje vatre, kako je još
podaleko do polaska, bolje rečeno do nastavka puta. Vojsku sam
donekle razumijevao, Komandu nikako. Ne mogu savladati osjećaj da su se i ove,
dodatne pripreme mogle obaviti ranije, kao i većina ovih zaduženja. Nekorektno
je vojsku dovesti u malo selo, pustiti je da se smješta i raspoređuje po
sokacima i prtinama, ispod krošnji drveća, a pri tome se lično grijati po
kućama, po svemu sudeći vrlo susretljivih domaćina. Na vrh svega, ne pokazivati
žurbe, čak ni s razmjenom informacija.
Kao i uvijek, sitni komandiri su u najgorem
položaju. Dijele loš položaj vojske, a pritom im je objašnjavati i ono što ni
sami ne znaju, što im nije rečeno. I zima koja steže, i prihvatanje kako ipak
nema smisla da svi naložimo vatre, podnošljivije bi bilo ako bi se makar znalo
do kada je čekati.
Očekivao sam, čim ponovo sjedosmo pod našu
krušku, neko zapita šta još čekamo. Odgovor dobi od saborca, logičan, možda
imamo još nešto zadužiti. Obrazloženje da nemamo više šta zaduživati prihvatih
i ja, ni u ranac, ni na nas više ne može.
Slavljevići,
česma
