Ne čudim se mraku nit
oblaku,
nit Vrbasu što se
često muti.
Već mom dragom što se
na me ljuti.
Da je zašto ne bih ni
žalila,
nijesam mu ništa
učinila.
Samo što sam drugog
pogledala.
Ako sam ga okom
pogledala,
ja ga nisam srcem
sevdisala.
Sevdisala, ni
begenisala.
Na očima nejma
kapidžije,
na ustima nejma sahibije!
Što je vrijeme prolazilo, što je više priča bilo,
počesmo i sumnjati kako nam je skoro na Baščaršiji piti kahvu. Kako se trenutno
krećemo prema Sarajevu, i ne vele nam zadugo. Znajući kuda nam je, polazak iz
Slavljevića kod Delijaša ukazuje samo na Jahorinu, da ništa drugo o njoj ne
znamo poznata nam je iz sevdalinke u kojoj "ni sivi je soko preletjeti ne
mogaše".
Neki je nesporazum, tako govore zadnje priče.
Komandant neke jedinice se zbog nečega naljutio, i sada neće da ide. Navodno
se, a tako bi i trebalo, traži jedinica koja će tu zamijeniti. Ili, kako
postojeće snage pregrupisati. S tim da bi se ovo drugo moglo i usput, ili u
Delijašu rješavati.
Negdje kada baš stadosmo naglabati kako će ovo i
potrajati, okrećući priču na pitanje je li se i kuharima zborilo o novim
okolnostima, misli nam se okrenuše. Kao da se neko zlobno, i namjerno šali s
nama, stiže poziv da požurimo!
Nemamo se kada ljutiti na šaljivdžiju, iskreno
nam se i ide, pa u rekordnom roku bijahosmo uz kamione. Samo nam je trebalo malo
vremena da se popenjemo na njih, ipak ih je jedva dovoljno, na nas tri stotine,
tek sedam.
Stalno se pribijamo, pomičemo, zbijamo, znamo da
moramo svi stati. Bilo gdje, na patos ili nekom u krilo, svejedno.
Putovanje neće biti najudobnije. Da smo se mogli
ranije izjasniti, mislim da bi većina pristala i pješke da ide. Da nam se samo
kamionima prebace rančevi, snijeg još nije okopnio a ranija iskustva su
podsjećala da ne trebamo pregoniti, ali ni škrtariti u izbiranju stvari koje su
obavezne nositi. I leđa su nam se tako razvila, ali je sada tu i ljutnja što
nam je ovo dupli put.
Ovako, opet nam je izdurat nekako. A naš je stari
narod rekao, kada je najteže da se zapjeva.
Na kamionu smo na kojem su i Trošnjani.
Očekivano, posljednjem u bataljonskom dijelu kolone. Ali i najveselijem. Čeka se samo da motori
zaverglaju, pa da i bećarac krene.
Polazimo. Veselo, tako i treba. S pjesmom se ide
u boj. Historijski boj. I bez straha. A oni koji su ga osjećali, sada nas
ispraćaju, i treba da čuju našu pjesmu. Makar je njima i teže.
Zaorio je Igmanom bećarac. Siguran sam da neće
stati dok ne dođe kakvo upozorenje da nekud možebiti trebamo biti tihi.
Vjerovao sam kako zbog toga nećemo morati
stajati. I pogotovo, da to nećemo uraditi već na Bjelašnici.
Bez najave, bez razumnog razloga, stali smo. Pola
minute su motori radili, potom su utihli. Znak da i pjesma stane.
Gledamo se zbunjeno, ne u nikakvom strahu, tek
ljuti što nikako da spojimo pola sata da nam je sve jasno. A tada sve smeta,
tada je gužva, tijesno i vruće na kamionu. Nije mudro ni da neko silazi,
raspituje se. Ostalo je da čekamo, osluškujući.
Čujemo nešto što liči na galamu, prijepirku. Kao
da smo zaustavljeni. Negdje, od nekoga. I taj neko traži nešto od nas. Kao što
se traži propusnica na punktu. Ali smo na mjestu gdje punkta sigurno ne bi
trebalo biti.
Kad ne znaš šta se dešava, a nemaš načina
saznati, pokušavaš tražiti bilo kakvu logiku. Kad logike nema, možeš
razmišljati bilo šta. Brojimo tako da su ispred nas otišle dvije-tri druge
jedinice, s mjesta gdje naš kamion stoji doima se kako je ustavljen samo naš
bataljon. Logike nije bilo nikako, sada je još manje.
Da li, onda, očekivati da se ni nas neće dugo
zadržavati. Dakako, da nas neko vrati besmisleno je.
Biće da je opet neki nesporazum. A možda smo mi
baš ti koji dobijamo drukčiji zadatak. Pa je ovo mjesto gdje nam se saopštava.
To bi imalo logike, s tim da se i ona gubi u činjenici da stojimo na sred
Bjelašnice.
Šta god da je posrijedi, riješiće se.
Nastavićemo. Opet s pjesmom. Neka i ovi koji su nas ustavili čuju kako mi u boj
idemo!
Ne čusmo da je galama skroz stala, ali su motori
ponovo zaverglali. Što je i bezbeli znak da se s pjesmom nastavi.
„Aoj, Fočo, gdje ti stoje vrata, imal tamo mog
rođenog brata!?“ – ja sam se ježio, i zbog teksta, i načina na koji ga momci
pronosiše.
Pogriješili smo u procjeni, vidjesmo neku vojsku,
pomislismo kako su nas i oni došli ispratiti. I zaželjeti nam sreću, zato smo i
podigli glas. Samo, nije se to svakome dopalo! Mada bi, vjerovatno, isto se
desilo i da smo pjevali neki drugi. Ili ćutali. I to bi, ove iste, jednako
nerviralo.
Zolje su bile spremne. I erbejci, erpegeovi, šta
već.
Uglavnom, gruhnulo je. Iznenadilo nas. Ali samo
prvim projektilom. Drugi smo, već, očekivali. I preostala dva, možda tri.
Ono što nismo očekivali je psovanje nam majke,
fočanske. Bez objašnjenja. Zašto?
To nas jeste iznenadilo, uvrijedilo, ali nije
zaustavilo pjesmu. Završili smo je. Iz principa, i ne želeći da shvatamo šta se
shvatiti ne može!
Ni kamioni se nisu više zaustavljali, tek su bili
malo usporili. I njima nije bilo jasno šta se događa, zbog čega su šoferi ubrzo
dodali gas, još jači.
Stali smo tek kilometar poslije. Kao što slučajno
prihvatismo izbor sudbine da, kao ti što smo na zadnjem kamionu, najdirektnije
osjetimo nejasno ispaljivanje projektila za nama, to nas je jednako dopalo da
budemo najbliži kod iščekivanja sljedeće jedinice, od koje i prvi dobismo
pojašnjenja. A sva ona su se mogla sabiti u samo jednu riječ, tačnije u ime
Jukino!
Ipak će biti kako je ono što se pričalo u dobroj
mjeri istina, on je i uzrok našeg početnog kašnjenja. Ne slaže se s nekim
pojedinostima operacije, prije svega u vezi naređenja po kojem njome rukovodi
Vehbija Karić. Zapravo je i svoje sudjelovanje, odnosno svoje jedinice, time uslovio,
zahtjevom da lično bude prvi čovjek cijele operacije. Izvjesno je umislio da je
ovaj dio Bosne njegovo privatno pravo, pa više i ne čudi da se već ranije
samoproglasio generalom. Još se priča i kako je bilo nekog ozbiljnijeg sukoba
njega i Vehbije, ali je možda jedan dobar znak što i pored toga Komanda u
Sarajevu nije ovaj put popustila pred Jukinom samovoljom. To je prvi rezultat
svega što se dešavalo pred naš polazak.
Drugi je rezultat izostajanje Jukine jedinice.
A treći, koji mi najviše osjetismo, i koji bi
najmanje potreban, na sreću se završi bez težih posljedica. Ne zbog toga što su
Jukini loši strijelci, već što nisu baš toliko ludi!
Cilj im je bio da kažu šta oni misle o ovoj opercijii,
a mi smo oni na kojima su to uradili. Za koje će moći reći da su ih izazivali!?
Ništa nismo skrivili, ali skupa s ostalima nastavljamo
- ispraćeni lošim predznakom.
Možda se njima nije dopalo baš to što s pjesmom idemo,
ali mi bolji način da se suprotstavimo i lošem predznaku, kojim nas častiše, ne
znamo:
„Mila majko, evo me u Foči, sve krvavo samo nisu oči!“
„Moj mitraljez, kroz jelovo granje, četnicima svira ustajanje!“
„Tri nas brata, sva tri ratujemo, ne plač majko ako poginemo!“
„Nisam ni ja salomljena grana, imam i ja braće i jarana!“
„Evo braće, i još nas imade, za nas Igman i Sarajvo znade“
...
zimski
pejzaž Bjelašnice
