Da sam bogdo djevojka
na namu,
da ja pođem gornjičkom
imamu.
Jal imamu, jali
mujezinu,
jal muhtaru
Abaz-efendiji.
Mujezina uhvatila
zima,
a imama zaboljela
glava,
a muhtara ubila
munara.
Sunce jednako prži, okolni snijeg se cakli,
improvizovana pista vrvi. Koji smo pristali ići raspitujemo se o svemu i
svačemu, bez posebnih napora da razdvajamo šta će se od tog što nam se još kaže
ispostaviti kasnije i kao tačnim.
Fojničanin, koji se od napada straha
onesvijestio, brzo je došao sebi. Da je i pokazao želju da se predomisli, to mu
ne bi bilo dopušteno.
Ne idemo mi u deblokadu odavde, što pojašnjava
zašto prethodnih par dana nismo korišteni, već iz Delijaša! I nije ovo jedina
vojska koja će udarati odatle, nismo se bez razloga zamišljali nad sumnjama da
se sve odvija bez druga naša dva bataljona. Čija uloga je utoliko drukčija što
neće u operaciju svi, manji dio ostaje da čuva položaje oko Grepka.
U jednome sam i ja bio u pravu, neke jedinice se
prikupljaju i u području Visokog. A kako se trenutno šapuće, isto se dešava i
iznutra, odnosno napadaćemo i snagama koje su u samome Sarajevu.
Da li je ispravna odluka da se u operaciju kreće
u sred sniježnog decembra, ostaje da pokaže šta će nadjačati, to što nas
četnici sada ne očekuju, ili ta surovost vremena.
I informacije s postrojavanja, i ove neprovjerene
nosile su dovoljno toga da budemo zamišljeni, zabrinuti. Odvijanje situacije
čini da to labavi. Unutar sebe još osjećam zaostatke kolebljivosti, okolo isto ne vidim. Nije ni bitno
je li prikrivamo, ili se doista prepuštamo ponosu što smo ostali među odlučnima
da krenu putem ka historiji. Dodatno ponosniji što činimo najbrojniju,
najuporniju grupu.
Malo je još vremena do polaska.
Malo do najavljenog polaska, ali još dovoljno da
se zapitamo zbog čega smo i dolazili. Da se ovdje izjasnimo ko smije a ko ne
smije u deblokadu Sarajeva? Da bi nam se ovdje kazalo da ćemo u deblokadu
Sarajeva poći iz Delijaša? Da bi bili prvi koji ćemo iz Dragomilića u Delijaš
preko Igmana? Ili, da bi neki od nas vidjeli „kuku puku u opacu“?
Kao i obično u ovim ratnim vremenima, svako
razmišljanje završava pitanjem zbog čega smo uopšte razmišljali. Odgovori,
najčešće su teško dokučivi našim brzim mislima, pogotovo kad znamo da se nama
otud nije ni išlo.
Samim tim bi trebalo da smo i svi ostali u stroju,
a što se ipak nije desilo. I među nama se našlo onih koji...
Nisu svi ni izašli svojom voljom. Neke je Major
naknadno izdvojio, zbog premalo ili previše godina. Neke nije uspio!
Nisam mogao ne prisjetiti se Trebove, sličnog
postrojavanja. Sličnog po traženju dobrovoljaca. Sem razlike u vremenu,
različiti smo i mi. Onda smo mnogi razloge imali u tome što smo bili bez
oružja, bili bez dovoljno, ili pak bez ikakvog iskustva, skoro žudili da ga počnemo skupljati. Sada
ga već imamo, i sasvim friškog, i to takvog da bismo imali pravo ovo
izbjegavati.
Sličnost je i što i onda znadosmo samo gdje
trebamo doći, ne kuda i kako. Onda nismo ni pošli, sad znamo da hoćemo. Koji
smo i htjeli.
Od svih koji su odustali, samo je jedan priznao
strah. Možda je on svoje odustajanje drukčije obrazložio, važiće priča koja
najglasnije kruži.
Fadil Pejković je bio u svakom društvu omiljen,
komunikativan, uvijek nasmijan, nikad zlonamjeran, naoči spreman na sve. Prvi
put je iznevjerio, sve koji su ga poznavali. Ili, koji smo mislili da ga
poznajemo. Strah svi osjećamo, ali ako se držimo skupa...
To mu niko ne vjeruje, moglo bi biti da baš on
ima neki drugi razlog. Ima četvero djece, ali su sva već na sigurnom, uz majku
i u Francuskoj. A on žene, s obzirom na toliku djecu, nikako ne može ostati
željan.
Strah svi osjećamo. I teško je naći to neko drugo
objašnjenje. A ako je doista tako, onda nije ni vrijedan da o njemu
razmišljamo.
Već o onima koji su imali želju, a nisu mogli
poći, onima koje je Major ubijedio. Također, i o ovima što mu se uspjedoše usprotiviti.
Baš tako, jer mjereno prema ostalim jedinicama,
procentualno nas uvjerljivo najviše ide. Tri stotine i petnaest nas je tačno
stiglo ovdje, a ka Delijašu ide nas dvije stotine devedeset i devet. Moglo nas je biti
i više, da Major dvojicu-trojicu na ubijedi, ali i manje, da ga svi poslušaše
koje je pitao.
Na Trebovoj sam bio oduševljen postupcima Rašida
Čorba i Cake Kovača.
Sada sam i oduševljen, i ponosan. Sutko mi je
prenio Majorovu naredbu da još jednom popričamo sa svima koji imaju osamnaest,
ili manje godina, da je naša obaveza takve poštediti ovakvih akcija, uticati na
njihovu volju. Od naših se to jedino odnosilo na Tita i Enesa.
Tita nisam imao srca odgovarati, smatrao sam
grijehom da sam to učinio i s Enesom. Bili su pred Majorom, čuli već njega, i,
ako su tada ostali, zašto bih ih ja ubjeđivao. A i njihov je pogled molio da ne
budem uporan. Više od molbi, ti pogledi su slali odlučnost.
Čestitao sam im na odluci, na hrabrosti. Enesu i
na držanju pred Kukom, i on je pokušao što Major nije mogao. Ali Enesovo
dječačko lice, koje ga je činilo prividno još i mlađim, i to je izdržalo. Znam
i da je sličan razgovor imao i Tito, sa Sutkom, ali da je i on svojim držanjem
pokazao nekoliko godina preko, nego što ovi mišljaše da mu do ovakvih akcija
fali!
Tako, zajedno sa nama, i njih dvojica čekaše
polazak. U historiju, nadamo se i vjerujemo!
Ali, kada u to nikako ne bi povjerovali, umjesto
motora kamiona pistom zabruja nova informacija. Za većinu, prekratka, štura, samo to
da je polazak pomjeren. Razloge možemo lupetati, nikako i doslućivati.
Teško je moguće da je po srijedi problem s
prijevozom, već smo vidjeli veći broj kamiona, možda ne sasvim dovoljan, možda
je manje očekivano dobrovoljaca, ali se prebacivanje uvijek može izvesti po
grupama, uvijek je najvažnije na vrijeme doturiti glavninu snaga. Sem toga,
ovaj razlog bi bio previše banalan, mizeran, glup. Može samo biti da je nešto
drugo, značajnije.
U sobicama smo, ali su jedan-dvojica uvijek u
holu. Sluša se, prenosi.
Već su zakružile neke priče. Po optimističnijim,
nešto ili neko se čeka, neka oruđa, dodatna oprema, možda još neki oficir iz
Sarajeva...
I pesimisti imaju svoju verziju, nešto se
dogodilo. Nešto loše, ružno, nešto što može ugroziti cijelu operciju. Za
početak odgoditi, poslije...
Upoređujemo najnovije s pričama koje čusmo u
protekla tri dana. Ništa sada ne možemo isključiti. Svađe, tuče, prepucavanja,
nadmudrivanja, otimanje o to ko će i kako rukovoditi operacijom, odnosno obezbijediti
sebi počasno mjesto u ovom dijelu historije.
Drugo je što nas sve to skoro ne zanima, što
hoćemo da nas se i ne tiče. Mi smo čuli šta nas čeka, svjesno pristali na to, i
imamo pravo biti nestrpljivi.
Delijaš
