Zvijezdo Dano, što no
raniš rano?
Gdje si bila, gdje si
odocnila?
„Gledala sam gdje se
braća dijele.
Dijeliše se, ne
pokaraše se!“
Nova godina, na Igmanu, za prvu ratnu - zvuči više
nego romantično. Mada se ne bismo bunili ni da odemo negdje, sklonimo se od
ovih netrpeljivosti.
Ne nadamo se tome, pripremamo se za ono što je
očiglednije, za najteži ispit naše neopredijeljenosti. Rakije će biti na sve
strane, neki će pretjerati, neki će biti umjereni, neki će se truditi
izolovati, a sve skupa će biti teško uskladiti. Na trenutak pomišljam da bi
najljepše bilo odmah se napiti i...
Ne, bolje bi bilo otići odavde!
To će se pokazati kao šapat sudbine, i kao dokaz
kako se u samo nekoliko sati svaka situacija da obrnuti.
Nije se imalo kad ni šuškati, još za ručak je sve
izgledalo sasvim normalno, odnosno neizmjenjeno napeto. U toj napetosti
nevažnom bi potvrda informacije koja je do sada držana kao glasina.
Ipak je
jedan borac, učesnik operacije Koverat, i „izvršio zadatak, odnosno deblokadu“.
Nije do svih stiglo njegovo ime, podatak da se radi o izvjesnom Harunu
Hodžiću, jednome od onih trideset osam pripadnika Crnih labudova, niti smo još
načisto je li se on u onome metežu izgubio, te lutajući uspio probiti četničke
obruče, ili kako preciznija vijest govori u pitanju je borac koji je već
boravio u Sarajevu, upravo na linijama podno Trebevića, te se vođen time
odvažio na taj rizični proboj, umjesto napornog povraćanja nazad.
Nije ta vijest kompletna ni obišla sve,
zasjenjena je drugom. Koji smo stigli razmišljati o prvoj, doživljavajući je
kao malu bajku, pridružismo se svima u pokušajima tumačenja druge, koja bi u
obliku naređenja, koje je na prvo slušanje više ličilo na prednovogodišnju
šalu, a po kojem smo čim prije trebali početi s razduživanjem pušaka, jer nam
se upravo pišu dozvole za dopust. Biće kako je i to moguće, cijeli bataljon ide na kolektivni odmor!?
Svakako da nas je podsjetilo na mogući nastavak
komedijanja s nama, ali smo i na one ranije nasijedali bez pogovora. Ne insistiramo
ni na pojašnjenjima, ni ono ranije nam nije pojašnjavano, i tada smo zaključke
sami izvodili.
Sad i nemamo puno vremena, pa žurimo se složiti
kako je ovo doista moguće. Ako nas se planira skoro ponovo upotrjebljavati,
svako parcijalno odmaranje bi potrajalo, a ovako smo desetkovani i bolešću i
premorenošću, ali i psihički. Onaj ko je ovo smislio, sigurno je dobro
promislio, izabrao je način na koji će za sedam dana imati cijelu jedinicu,
odmornu, dakle spremnu i upotrijebljivu.
Do tada, mi nemamo vremena za gubljenje. Kamiona
nemamo dovoljno, a svima se želi pomoći da čim prije bude kamo ko ide. I tu je
nađeno neobično, ali jedino korektno rješenje. S oba raspoloživa kamiona
razvest ćemo sve, po dio puta. Najprije nas koji idemo prema Visokom i Zenici,
odnosno Jablanici i Tarčinu, tek kasnije one za Hrasnicu i Sarajevo, koji će
vjerovatno biti voženi do kraja, odnosno dokle vozila u tom pravcu i mogu ići. Sve
skupa je i navodilo da tako razumijemo svu ovu žurbu, učvršćujući svoju izolovanost
od napetosti kojom smo okruženi, a koja je svojom žurbom rasla!
Iako sam svoj odmor isplanirao popoloviti, na
Tarčin odnosno Visoko, ostajem u drugoj turi, kako bih i na ovom putu bio s
Titom.
Izabrao sam i kamion, stariji, donedavno
četnički, zarobljen posljednjih dana, nije mi smetalo što na šoferšajbni stoji
farbom ispisano JUKA, a kao
svjedočanstvo ko ga je zarobio. Važnije mi je bilo da ga je vozio Nedžib Čolo,
ne samo dobar diverzant već i šofer, mada i želja da se provozam baš tim
kamionom. Pa makar i samo do krivine s koje nam dalje neće biti teško i
naporno, pošto je put odatle naniže, i
omogućava mnoge prečice.
Ovaj sam izbor smatrao samo pametnim, ni na kraj
mi pameti nije bilo da bi sve moglo biti povezano i sa sudbinom, kako bih lično
prisustvovao posljednjem uzbuđenju ovdje, a koje će nam najaviti one neke
odgovore. Taman smo bili prestali razmišljati o tome, ali nam se najočitije
potvrdi kako suđeno ne bira vrijeme.
Zaustavljeni smo odmah na punktu, čemu se nismo
čudili, sve smo smatrali običnom, rutinskom kontrolom, a pošto je jedna grupa
već prošla, izvjesno bez problema, što je već bila potvrda kako su naši nailasci
bili najavljeni. Upravo je to ono što nas je bilo izbacilo iz vremena, navevši
nas da zanemarimo činjenicu da su na punktu Zukini!
Znali smo i za natpis na šoferšajbni, ali smo još
držali do svoga opredjeljenja. Samo smo zaboravili da proslava Nove godine već
traje.
Mi na karoseriji nismo slušali prvi razgovor ovih
iz kabine s onima na punktu, još smo vjerovali da se samo gleda nalog, odnosno
spisak. Čak smo i sami provjeravali svoje dozvole, očekujući da bi kontrola
mogla i to podrzumijevati.
Nismo očekivali da će jedan od vojnih policajaca
toliko podići glas, prekinuti naš žamor i natjerati nas da odslušamo ostatak
tog, sada već ne baš rutinskog, još manje prijateljskog razgovora.
-
Moraćete
prefarbati to na staklu, ako mislite dalje! – zadrečalo je u našim ušima.
-
Farbati nećemo,
a dalje ćemo nastaviti – čuli smo i Čola, mada on još nije galamio.
-
E, onda nećete
ni proći, majku vam jebem!
-
Čovječe, šta ti
je, nemamo mi vremena. Moram poslije u Hrasnicu.
Dalje nismo čuli ni riječ, nisu ni govorili. Čulo
se škljocanje puške, kao i praštanje stakla. A vidjeli smo dvojicu, naših koji
su sjedili na stranici, koji su iskočili. Odmah su ostale zaustavili, te se
poslije samo nekoliko sekundi ponovo vratili na svoja mjesta.
S osmijehom, i s ostatkom priče:
-
Kako se lola
otrijezni, u sekundi, a bio otkočio pušku, razbio staklo, mislio Čola uplašiti.
Kad je Čolo izvirio kroz prozor, ščepo ga rukama za vrat, samo nogice
mlataraju. Krklja lola, a onaj drugi razgulio!
Motor je opet radio, ali smo čuli i, sada
međusobnu prijepirku na punktu. Znali smo i još jedno, drugi kamion neće biti ni
zaustavljan, kao ni Čolo i taj drugi šofer u povratku, bez obzira što će se
vraćati sami.
Čola smo, prije rastanka zamolili da nam ispriča
cijelu priču. Prvi put su bila druga dvojica, a ni na ovo nije mnogo dodao, tako
da će nam ostati nejasno je li bio iskren ili ironičan, tek po njegovoj priči
radilo se o zabuni, ovi su kao bili uvjereni da smo ono što nam je pisalo na
šoferšajbni, mada je ovaj prvi, pjaniji, kroz zube procijedio i da zapravo
bježimo. S tim da nije objašnjavao od koga ili čega. Ako je to mislio objasniti
kasnije, nije smio toliko čekati, igrati se tako opasnom igrom, Čolovim živcima
i svojom glavom!
Igman
