Jabuko rumena, što si
u ravnom polju,
ne daj se trgati
svakome na volju,
jer ćeš nestati u
ravnome polju.
Kruško trnovačo, što
si se uvila,
Ali, nisi stablo što
si prvo bila.
29. decembar 1992.
Jabuko rumena, što
prid dvorom stojiš,
kaž ti meni pravo, za
koga se gojiš!
„Ne gojim se za te, ni
za drugo blago,
već se gojim mlada –
za koga mi drago!“
Igramo, ipak, u komediji iz tri čina. A u trećem
svoje uloge dobijamo i mi, gdje je Sutko pošteđen, zbog bolesti koja ga je još
držala u krevetu, a uoči koje sam ja Majoru samo potvrdio da sam naš dio
razumio.
Majora jesam, ali kompletnu ovu komediju ne. Deblokada
Sarajeva se nastoji izvršiti preko planina, preko Jahorine i Trebevića, gdje ni
u prvome pokušaju nije bilo prilika da se hvata i zarobljava četničkih
komandanata, u nekom novom možda bude da se zauzima njihova artiljerija, ipak
je to samo treći čin, ali i onaj za koji našim diverzantima obuka sigurno nije
potrebna. Prve dvije vježbe nisam razumio, zbog čega mi se nisu ni dopadale,
zbog čega mi se ne dopada ni ova treća, makar u njoj i bilo malo smisla.
Smisla, u situacijama kada artiljerci trebaju biti spremni, ali ne i tačno
upoznati da će do napada na njih doći. To povezuje sve tri vježbe, to je ono
što nikako ne razumijem, i što me uporno tjera da o svemu neprestano
razmišljam, pri čemu ne vidim logiku koja će me navesti na odgovore.
Nisam želio noć provesti u tako bespotrebnom
razmišljanju, pa sam s analize i izašao u društvu Šefe Kovačevića. Mislio sam
da ću se s njim dogovoriti lakše nego bih s Džoom.
-
Iz moje nije,
jedino to znam!
-
A, reci mi, je
li se tebi ovo sviđa.
-
Budalaštine! Da
se ja pitam, ja bih ovo zabranio. Nemamo šta naučiti a, vidio si, uvijek se
neko može povrijediti.
-
Odlično, i ja se
slažem. Pa, daj da se kako dogovorimo da tu vježbu ne izvodimo, a ako je nekom
cilj da vas provjerava, izvijestit ćemo da ste nam te haubice zarobili. Znaš,
glupo je da bude da ste...
-
Znam, glupo je,
ali se nas dvojica ne pitamo. A čuo si i šta je Džo reko, ako smo dva dana
govna kusali, daj da ih dojedemo. Ono što ti ja mogu reći, meni se jebe kako će
se to sutra završiti, zarobili ne zarobili te haubice, meni je jedino važno da
i taj dan prođe. Šta ćeš, i tako se ubijamo od dosade, mi ćemo sutra do ručka smišljati
raznorazne planove. Znaš ono: Šta mislite da... a kako bi bilo da... možda bi
bilo bolje da... a ako oni, onda... Na kraju ćemo glasati, izabrati jedan,
poslije ručka malo priprema, pa sama zajebancija, poslije opet analiza, i dan
proletio... kontaš?
-
Kontam ja to,
ali se sjeti šta je Alija govorio: Za rat je potrebno dvoje! I šta ćete ako mi
ne htjednemo braniti te haubice. Nekako mi ne dođe ni fer da jedini mi
uspijemo. Zamisli, imam samo petnaest ljudi, a... A u stvari, više mi ni ne
treba. Nema oluka, žene gore ne idu...
-
Znam, ali znam i
da se vidimo sutra!
Još mi je bilo drago što je dogovor propao. Da je
noć nekoliko puta bila duža, ne bih uspio ubijediti ostale. Podsjećali su na
obećanje dato Adminu, na obavezu da sutra uspijemo, da nadmašimo naše
pješadije.
Zalud sam isticao kako ovo nije taj zadatak, kako
Admin zavrjeđuje više, kako nam je sutra bolje gledati televiziju, nešto
čitati, igrati šaha, karti ili nećeg trećeg, možda meni proradi inspiracija,
možda napišem neke stihove Adminu posvećene, moj privatni dug, a svi zajedno
sačekamo ono ozbiljnije, možda nas čeka novi pohod Trebeviću i Baščaršiji.
***
Jutro nije svanulo pametnije, poslije doručka sam
sa Saljom i Titom obišao položaj artiljerijskog diviziona iz Hadžićke brigade,
s ciljem da upoznamo mogućnosti njegove odbrane.
Očekivali su nas, najavljeno im je da ćemo ih
odmijeniti nekoliko sati, ali se i sami začudiše razlozima.
Sam položaj je sadržavao samo dvije haubice,
međusobno udaljene ne više od stotinu metara, a momci su bili susretljivi, čak
su nam sami pomogli odrediti šest tačaka, dovoljnih da pokriju sve prilaze.
I zaista, kada smo se kasnije rasporedili, po
dvojica-trojica na svaku tačku, svaki je od nas imao priliku, obilaskom
kompletnog kruga uvjeriti se u neosvojivost položaja. S petnaest ljudi, ali i
očekivanjem napada. A ako bi se to dogodilo, možda ne bi bilo smješnije, ali bi
- žalosnije od oba prethodna dana zajedno.
Svaki smo metar oko nas vizuelno pokrili, s tri
smo tačke kontrolisali čistinu, ispred i s jedne strane, a s druge tri šumu,
iza i s druge strane. Tom smo šumom očekivali napad, ali je i šuma bila potrebno
rijetka.
Čistinom, direktno, po danu je bilo skoro
nemoguće, čak i pomoću mađioničarskih trikova. Tuda smo jedino mogli očekivati
markirante, ali zbog toga nećemo povlačiti ljude s drugih tačaka, sedam naših
može zaustaviti i brojniju diverzantsku grupu. Opet, šumom, kuda očekujemo
glavni napad, teško da i dvojica mogu neopažena prići, čak i da nema snijega, odnosno
kada bi i puzali.
Ishod smo znali, ne mogu nam ništa. Ostalo je da
saznamo što nas je još jedino zanimalo, kako su zamislili pokušati.
Prva sumnja, vozilo s oznakom crvenog krsta.
Neočekivano se provozalo do pod samu šumu, do kraja ceste. Kada smo očekivali,
ja čak bio i siguran da će iz njega poiskakati markiranti, samo se okrenulo i
vratilo. Nismo ostali ubijeđeni da to nije imalo veze, da se nisu samo
predomislili, odustali od nekog ludog plana.
Još jedno vozilo. Kombi. I, opet isto.
Neće nam koncentraciju umoriti, sve smo
predvidjeli, baš ovakve trikove, jedino i moguće, svi smo jednako na svojim
mjestima, oni u šumi čak ni ne znaju za ovo.
Desetak minuta kasnije Salko Bajrović me pozva.
Kako sam bio u zaklonu s Titom i Saljom, napustih njih a pridružih se njemu i
Šabanu Andeliji.
Prema njima su išla šestorica. Baš su išla, u
koloni, a predvodio ih je lično Džo. Ako se on presvlačio u žensku odjeću,
zašto bi bilo glupo da umjesto glavnog napadača igra markiranta!?
Isto se odnosilo i na činjenicu da je grupa baš
probrana, uz njega i Pikušu još su išli Šefa, Ćuza, Dževad i Mirso. Nismo
nasjeli, nismo sve snage prebacili na tu stranu.
Nisu žurili, pa sam imao vremena obići ove prema
šumi, potvrditi da se igra bliži kraju, da ćemo se mi lahko obračunati s
Džoovim dijelom a da oni budu spremni za glavni napad.
Jednostvna pobjeda logike. Putem kojim su ovi
dolazili, bez obzira što su u jednom trenutku vrlo uvjerljivo glumili,
pretrčavajući, pokrivajući se, čak i ne žaleći ponegdje i zaleći u snijeg, gdje
je tvrđe, malo i zapuzati, nije bilo moguće izvesti zauzimanje haubica. U
stvarnoj se situaciji na ovo niko ne bi ni odlučio, četnici ih ne bi pripustili
s namjerom zarobljavanja, davno bi ih pobili. Ali, ne bi ni diverzanti njima
prilazili u ova doba, u vrijeme kad su sami odlična meta, ili bi to pak radili
odmah pucajući, tačnije drukčije sarađujući s drugim dijelom.
Baš je ta razlika između stvarne situacije i
ovoga što mi radimo mene i zagrijalo. Haubice su prave, kao i puške, ali mi
nismo, jer su puške prazne. U nekoj stvarnoj situaciji, nisam siguran kako
bismo im se oduprli, čak i u ovakvom direktnom sučeljavanju. Kao ni četnici, ni
mi ih ne bismo tada preblizu pripuštali. Bilo bi tu borbe, poginulih na obje strane,
ali se oni ne bi predali.
Sada jesu.
Čim smo čuli one u šumi kako imenima prozivaju
jednog po jednog diverzanta, što je bio dogovor umjesto stvarnog pucanja, pri
čemu im je samo jedan uspio prići na bliže od tridesetak metara, mi smo dobili znak,
ja i ideju. Čuli su to i Džoovi, pa se nisu bunili kada sam ih, umjesto da i njima
nabrajamo imena, pozvao da se predaju.
Na kraju smo se svi složili kako je ovo bilo
neizvodljivo, uz sve naređene uslove, dnevnu svjetlost i činjenicu da ih
očekujemo. Prihvatili smo i mi da su dali sve od sebe da vježba ne propadne, da
liči na nešto.
Kako je Šefa najavio, nisu bili razočarani. Za
njih ni ono prethodnih dana nije imalo nikakva smisla, ne bi pristali da je
komandant bilo ko drugi umjesto Majora.
Mi ne pomenusmo Admina, nije išlo uz nešto što
nemade smisla.
Ali se ja zato dosjetih kako da sve ovo završimo,
da do kraja bude kakvo je sve vrijeme i bilo. Kako da cijeloj komediji nakalemim
završni čin, koji će se savršeno nadovezati i na prethodno dvostruko zarboljavanje
Majora i njegovog pratioca.
Kurtoazno sam čestitao svojima na odlično
obavljenom zadatku, a onda se obratio diverzantima:
-
Ove što su
poginuli nećemo sahranjivati, ako je koji samo ranjen, nećemo ga nositi, sve
zarobljene, odmah puštamo na slobodu. Sem dvojice, koja mi trebaju, naravno da
je Džo jedan, a drugi... a drugi nek bude moj rođo... Do hotela idemo normalno,
a onda ću vas zamoliti da ruke stavite na potiljak, dok izvijestimo Majora kako
je vježba završena.
Džo je rado pristao, Dževad se malo bunio, a
obojica su nas putem podsjećali na svoja, „ženevska“ prava. Posebno zbog
usputnih zajedljivih pogleda, onih koje sretosmo ispred i u holu hotela.
U Majorovu sam kancelariju još poveo i Tita. Ušli
smo tako da sam ja držao uperen prazan kalašnjikov u Džoov potiljak, a Tito
praznu papovku prislonjenu uz Dževadova leđa.
Prije nego se Major dade iznenaditi, tek
poluozbiljnim glasom mu se poluponosno obratih:
-
Mogao sam ih
pobiti na licu mjesta, ko i ostale, ali su mi trebali za razmjenu. Vrjednijeg,
u zamjenu za Vas, od Džoa nisam mogao naći. A kao što vidite, mislio sam i na
Zija.
Major, u svom maniru, pogladi riđe brkove, iza
kojih jedva izviri mali, lagani smiješak!?
padine
Trebevića prema Starom Gradu
