Omere, prvo gledanje,
zamalo ti se gledasmo.
Zamalo, dvije godine.
Ko li nas, bolan, rastavi?
Ko li nas, bolan, zavadi, 24/25. decembar 1992.
Mostar se čudom začudi?
Duša mu raja ne vidla,
nego se vila i vila,
na sred se pakla savila.
Ne znam, nije mi bilo lakše, mada pomislih kako
je i to samo nastavak svega što sudbina smisli i sada provodi. Dočekaše nas viješću
da su odahnuli jer je desetak minuta ranije Huso Hajdarević vratio se nazad u
Trnovo, pošto je dolazio radi podjele hljeba.
Niko nije imao hrabrosti reći mu istinu, pa su Boga
molili da ode prije nego se mi vratimo. Mogu zamisliti kako je najteže bilo
onima što su zamoljeni da preuzmu poseban hljeb, za Admina!
Jedva su izdržali a Huso je posumnjao, negdje je
u Trnovu načuo da se gore nešto desilo. Još kad je vidio da je premalo vojske
tu, samo logističari i stvarno bolesni, a nije bilo priče o nekoj planiranoj
aktivnosti, ni vozač nije mogao biti iznenađen kada mu je Huso došapnuo da
osjeća kako se od njega nešto krije, i da bi volio da mu se kaže ako je Admin
ranjen! Međutim, ni vozaču nije rečeno, da ne bi došao u iskušenje.
Nas se čekalo, tako je Major naredio, da mu neko
od rođaka, neko od najbližih, tek sutra ujutro, kada bude naspavan, sve ispriča
- najprijateljskije što se to može.
Znam, još jedan zadatak za Džoa i Lehu. Samo na
trenutak pomislih kako je i meni mjesto među njima, već znam da sem mene niko više
tako ne misli.
A i sam Džo mi je to rekao, nagovijestivši kako
ću se svakako negdje poslije s njim sresti, kada će on biti spremniji da sa
mnom priča.
Prihvatajući Džoov savjet, osjetih potrebu da baš
njemu saopštim i svoje obrazloženje, po kojem se svakako želim s Husom sresti,
prije ili kasnije. U njega i Lehu ne sumnjam, ali sam svjestan da će do Husa
dolaziti priče i verzije i od nekih koji ni ne znaju gdje su Vranovina i Kapovina,
a koje će njemu izgledati vjerovatnije, poslije čega tek neće htjeti ni da me
vidi. Dodao sam i ono što nisam namjeravao, dio razgovora između nas u
Mojkovićima, u kojem sam zamoljen da se čuvam, a i Admina. Zamoljen, kao od
rođenog oca, zbog čega mi sad i teže pada ovo odlaganje susreta s njim.
Ako mi neki dan pokaza osjećaje ravne
roditeljskim, nikako mi se ne želi da me sada kune. Ne zbog mene, već zbog
Admina.
A zbog Admina i pristajem na Džoov, odnosno
savjet svih ostalih. Ne možemo ga među žive vratiti, dajmo ga ispratiti što
dostojanstvenije, što mirnije.
Opet, možda i griješim, možda će Huso više
zamjeriti ovima što od njega kriju, možda i onima što mu sutra dođu reći. Već
sumnja, a kad vidi Džoa i Lehu, i samo će mu se reći. Znam da je i to Majorova
ideja, pa onda ni zbog njega ne trebam ništa činiti na svoju ruku.
Dobili smo i mi svoj zadatak, koji smo i sami
sebi htjeli dati. Mjesto za mejt jeste naša sobica, a tu i svih nas koji s njim
podijelismo dva njegova posljednja mjeseca života. Pridružila nam se i većina
ostalih bacačlija, bolesnijih kao izvinjenje, onih drugih njihov način da se
manje stide što se pretvaraše takvima, a koji jutros zajedno s ostalima
učestvovaše u potrazi. Naravno, niko od nas im to ne pomenu, ne predbaci, Admin
je zaslužio da noćas ne preturamo po okolnostima njegove pogibije. Zaslužio je
da počiva u miru!
Nismo odbili ni druge, rođake i prijatelje, koji
su htjeli provesti par minuta uz mejt, upisati ovaj sevap. Ograničili smo ih na
vrijeme do nešto iza akšama, poslije čega više nije ni potrebno, a prednost smo
davali miru i tišini koje mejt treba. U tim smo popodnevnim satima mi malo
odspavali, možda više samo odmorili oči, iscrpljeni smo i teško bi drukčije
izdržali čitavu noć.
A bilo nas je dovoljno da ovo prihvatimo kao samo
našu obavezu, i da ni seknudu, kako i jeste običaj, ne ostane mejt sam, bez
obzira što ćemo se smjenjivati bez ikakva rasporeda, bez ikakvih pravila.
Jedino je pravilo da oni koji su uz njega, ćute i
prisjećaju se. Samo lijepih trenutaka, a bilo ih je, dva mjeseca u Mojkovićima
punih uspomena, lijepih uspomena. One manje lijepe su jučer izbrisane!
Koji izađemo da zapalimo, i progovorimo. O onome
čega se prisjećasmo. Onog što je bilo, kao i onog što je trebalo biti. A o čemu
je Admin najčešće i najrađe pričao, kada smo svi zajedno pokušavali zamišljati
život poslije rata. Nije krio da je bio ne iživljen, tek željan života, kao
uglavnom i svi mi. Tako da i nije čudo što baš o tome najčešće pričasmo, ne
skrivajući želje da ovo sranje, kako u tim razgovorima nazivasmo rat, što prije
završi, a mi počnemo nadoknađavati nedoživljeno. Ne sjećam se da pominjasmo
kako postoji mogućnost da to neki ne dočekamo!
Slagali smo se u svemu, polazeći od toga da još
nismo svjesni da je ovo stvarnost, da Admin doista više nije među živima. I
svaki put kada je neko od nas izlazio ispušiti cigaretu, ponavljala se ista scena,
isti osjećaj. Koji su već bili ispred trznuli bi se, pomislivši kako je vrata Admin
otvorio, dok mi izlazismo s osjećajem da će izaći za nama i reći kako je ovo
samo crna šala.
Crn je rat! To je jedina istina. I, da se on ne
šali. Što nam svaki dan pokazuje, nekad i ovako, kako najmanje želimo.
Jahorina, podnožje Ogorjelice
