U Stambolu, na
Bosforu,
a u svome bijelom
dvoru,
zaplakala Šećer-Đula,
Osman-paše vjerna
ljuba:
„Osman-pašo, gdje si,
mori,
za tobom mi srce gori,
Osman-pašo, gdje si
bio,
gdje si vojsku
izgubio?“
23/24. decembar 1992.
„U Bugarskoj, kraj
Sofije,
gdje se ljuta bitka
bije.
Oko Plevna Rusa mnogo,
tu sam, Đulo, iznemogo.
Ja ne pijem
šećer-kahve,
nit uživam kakve
slave,
jer ja nemam nikog
svoga,
osim Boga jedinoga!“
Rijetki su uspjeli od noći otkinuti vremena za
spavanje. Možda nešto, s rađanjem dana.
Nismo ni ustali rano kako je bilo dogovoreno,
kako smo očekivali, željeli. Mene je posebno ljutilo, želio sam ovaj dan započeti
što ranije, pošto ću u dnevniku, posebno u sjećanjima, prethodni ubilježiti kao
jedan od najtežih u svom životu.
Ni najmanje mi san nije ustavljao najavljeni
dolazak Majora, niti sam se za njega nešto spremao, bez obzira na savjete
drugih. Sve do tada sam se nadao, a upravo zbog Admina se nisam ni plašio susreta
s Majorom, i mene je više od drugih zanimala samo istina.
-
Hajde, Učo,
prijatelju u nevolji, Major je stigo – jedva sam dočekao Šeksov poziv – pokušo
sam mu ja objasniti, al ne htje ni počuti, presječe me odmah, veli „dovedi mi
tu bitangu“.
-
Razumijem da
hoće mene čuti, samo mi nije jasno da ne ču i tebe, ja od svoje odgovornosti ne
bježim, ali mi se ni tuđa ne nosi!
Šeks je znao da mi nije lahko, bez obzira što su
i njegova razmišljanja išla ka tome da je teret na samome susretu s Majorom. Siguran sam i da trenutno ne postoji iko ko bi me pristao odmijeniti. U
prilog čemu je išla i tišina s kojom sam ispraćen iz našeg sobička.
Htjedoh se hrabriti, izvlačiti odnekle ponos koji želim pokazati, na trenutak mi se učini kako kroz kratki hodnik uspijevam razbiti tišinu koja me je ispratila. Možda bih i uspio, da me u učionici ne dočeka još snažnija tišina. Kao da nisam ušao u sobu punu vojske, već u
grobnicu.
Nikakva svjetlost nije gorjela, sem odsjaj peći.
Koji za početak samo označava prisustvo i položaj Majora. Sjedio je na stolici,
tik ispred peći, direktno licem okrenut njoj, laktovima naslonjenim na
koljenima, tako ujedno i grijući ruke.
Imao sam osjećaj da je grobna tišina zavladala
njegovim dolaskom, da je produbljena Šeksovim odlaskom po mene, a da je ja sada samo učinih još grobnijom.
Iako me nije vidio, tiha škripa vrata je
potvrdila ulazak nekoga, a oštri koraci su postali garancija kako mu prilazi
onaj koga čeka.
-
Gospodine
Majore, javljam se po vašem naređenju – mrzio sam ove formalne segmente
vojnikovanja i ratovanja, ali sam podlegao ambijentu.
Morao je ovo očekivati, pa mi odmah ne bi jasno
zbog čega nastavi sa šutnjom, koja će trajati duže od trideset sekundi. Ako je
mislio da ja toliko neću moći izdržati, pogrešno me procijenio.
Neki drugi, a još su svi bili budni, nađoše
potrebu da šapatom, s jednom ili dvije riječi prokomentarišu trajuću tišinu, ne
dozvoljavajući joj da bude još teža, ako je to i moguće, možda vjerujući da
time meni olakšavaju, ne znajući da mi se nema šta olakšati.
-
Kako si ostavio
čovjeka – Major konačno progovori, što je i jedino olakšanje koje mi je
trebalo.
-
Nisam znao jesu
li četnici ili Mostarci, a kada sam to konačno shvatio, shvatio sam i da ih je
bilo preko šezdeset...
-
Nisam te pitao
šta si znao, šta nisi, već zašto si ostavio čovjeka!?
-
Tražio sam od
Ferida, kod koga je bio erpege, da ih gađa, ali mi je on reko...
-
Zašto si ostavio
čovjeka?
Njegovo drugo prekidanje me manje iznenadilo,
zbog čega sam odlučio uzeti pauzu od nekoliko sekundi. U kojima sam tražio
segmente svoje, u glavi ipak nekako zaokružene priče, iz kojih ću sastaviti
novu, kraću, još i skupljajući potreban zrak da je privedem kraju, ne davajući
puno prostora za njegova nova prekidanja.
Kad procijenih da sam uspio, nastavih riješen da
se i ne obazirem na ne isključeno Majorovo i daljnje nerazumijevanje.
-
Procijenio sam
situaciju, naredio povlačenje. Ja sam se zadnji povuko, kad sam mislio da su to
svi ostali već učinili. Kad smo se na Donjoj Kapovini prebrojali vidio sam da
Admin fali. Vratio sam se s jednim, haman skroz do dozera, čekali smo deset
minuta, uvjerili se da je za sve kasno. Ponovo smo se povukli, ranije mi je
ispala motorola pa sam poslao i kurire po Džoa i Šeksa, zapravo su se oni
naknadno razdvojili, što je nas i zbunilo, od jednog nam se učinilo da je
Admin. A to je meni i bilo najvažnije, liniju smo već izgubili, zato sam i htio
spašavati ljude, povlačili smo se skroz nazad, sreli Džoa, vratili se s
njima... Ostalo, pretpostavljam, već znate.
Major je to što jeste, ipak me ovaj put nije
prekidao. Čak je sačekao i nekoliko trenutaka, da se uvjeri da sam završio, a
ono što je još više ličilo na njega, sve vrijeme se nije okrenuo, niti me
pogledao, kao da je sasvim siguran kako izgledam, kako se osjećam, zapravo kao
da ga je samo i zanimalo kako se držim.
-
Ja, gdje god
stignem: molim, kumim, salijećem, prosim da nam obezbjedim sredstva, oruđa,
municiju, a vi to sijete... Al, hajde, sve se to ne može mjeriti s jednim
ljudskim životom, nisi smio tako izgubiti čovjeka!
Stade. Da nas sve vrati onoj tišini, tišini u
kojoj se više nego osjeti kako se, posebno i on sada osjeća. Više kao čovjek,
manje kao komandant.
Ako se može reći, meni je sada lakše, rekao sam
što sam htio, još jedino riješen da odgovaram samo na eventualna pitanja.
Kojih neće biti, nema potrebe. Sve je, i svakom
jasno, desilo se što jeste, i...
Ni muha se nije čula još četiri ili pet minuta, u
kojih se ja još i ponosih svojim živcima. Puna je soba onih što čekaju da se
nešto desi, da se Major okrene, da nešto kaže, da me oštrije narezili.
Tu sam i ja, spreman da prepoznam trenutak kada
će postati jasno da se to neće desiti, kad ću laganim koracima početi sam da se
udaljavam.
Više me Major nije iznenađivao, nije me
zasutavljao. A valjda se podrazumijevalo da me Šeks isprati, on me i doveo.
-
Aferim, momčino
– u hodniku, bliže našem sobičku me zagrli, prijateljski, nije bilo vrijeme za
ovakve riječi, nisam ga odmah ni razumio, a znao sam i da me oduvijek cijenio,
kao malo ko u bataljonu.
-
Za šta? – nisam
htio otići a ne saznati.
-
Nisi spomenuo da
sam ja zaboravio uključiti motorolu prema planu. Šta možemo, desilo se...
-
Nemoj, Šeks,
molim te, ne bih se poredio s Majorom ali se u jednom potpuno slažemo, u
odvajanju bitnog od nebitnog. Možda tako i ne izgleda, ali meni sekunda fali da
puknem. Od tuge! Još se i pitam koliko će još ovakvih situacija biti, hoću li
ikada biti u stanju prepoznati čovjeka koji odlazi, koji predosjeća da odlazi.
Nema ni tri mjeseca, a kao da jučer bješe, Crni dijeli posljednju želju, kroz
posljednju cigaru, svi u tom času samo vidješe ta dva-tri dima, niko da
prepozna da je to... Ni dva sata prije, Admin mi dade bombu, da budemo isti. U
Mojkovićima smo se bratimili, kao da mu je malo smetalo što sam ja privrženiji
Titu, pa kao da je osjetio da ja sad njemu to zamjeram. Eto, halalio mi je
sve...
Nisam mogao dalje, suze su jače. Pred Majorom sam
svjesno prećutao da je Admin bio taj koji nas je raspoređivao, isto izbjegavah reći
i Šeksu. Značilo bi to da umanjujem svoju odgovornost, ali još više da Admina kopam
prije nego smo ga i našli. Želio sam izbjegavati da riječima slutim, ali mi se
ote, podsjećanjem na Crnog, na cigaretu, bombu. Mirim se, ma kako mi i sve teže
bilo.
Šeks me nije više zamarao, ali jesam ja sebe. Sve
do zakašnjelog buđenja dana, a mislima nikako ne išavši dalje od nekoliko sati
u prošlost, i isto toliko u budućnost.
Kako je sudbina neumoljiva kad riješi s nekim se
poigrati! Ćurevci trebali, nisu htjeli, ja pristao, zbog Šeksa. Trebalo nas
pedeset ići, pristao sam na četrnaest, zbog Lehe. Oslobodio sam Enesa, ne nekog
drugog. Kamion nije mogao dokle je trebao, ovi već krenuli, ostavili praznu
liniju, mi malo kao i požurili... da bih gore sračunao - kako to preostalo dana
podijeliti, na svakog po petnaest minuta, u čemu nas i ono malo znadoh
prepoloviti, uzevši da mi idemo prvi. Tamo htjedosmo najprije jesti, a tek onaj
metak, naizgled smiješan događaj, ali događaj koji je omogućio da četnike ikako
vidimo, činilo se sasvim na vrijeme. Admin je dao prijedlog kako da postavimo
odbranu, Šeks nije bio uključen, a nije zaboravio na polasku pomenuti te
Mostarce... Pa ne vjeruj u sudbinu!
Možda je živ, možda je zalutao u šumi, možda je
poslije nazvrljao na Donju Kapovinu, možda je našao naše tragove, ali je morao
čekati zoru...
Puste želje. Da je o nekom drugom riječ, još bi i
bilo mjesta nadati se, ali je Admin bio vičan orijentisati se, nije mogao zalutati.
Nažalost!
A sudbina se, eto, i poslije nastavila dokazivati.
Dozer je zaustavio da se Tito i ja sretnemo s četnicima, a ona je navela Kuka i
onog da se ipak razdvoje, da bi se nama učinilo. Zapravo, da se ne bismo još
jednom povratili, možda bi tako još neko od nas stradao.
A i motorola, da je ne izgubih, možda ne bih ni
naređivao povlačenje, možda ne bi Pačo trebao to da mi predlaže, a možda bi nam
i odozdo bilo naređeno da se bezuslovno vratimo na položaj, možda bi i tada
neko od nas...
Motorola, erpege, linija... puno toga izgubih u
kratkom vremenu, a da to uopšte nije važno. I sve su ovo gluposti kojima se
zamaram, kojima zapravo samo bježim od onog što je jedino važno, što me tjera
da puknem.
Prvo olakšanje će doći tek kada saznamo taj dio
istine koji nam nedostaje, a koji nam se htjedne kazati. Za koji je bitan ovaj
dan, koji iako kasni, ipak dođe.
Još ne znam je li pametniji od noći, ali je
svakako tiši. Tiši za ono nade u koju tokom noći, još vjerovasmo.
Postajući toga svjesniji, pokušavajući se nekako
boriti protiv toga, zamišljah da bih mogao nešto i sam poduzeti, krenuti sam s
buđenjem dobrovoljaca, ili čak i sam poći ka Kapovinama.
Nije dolazilo u obzir, junak sam trebao biti jučer,
a ne ga glumiti sada.
Jahorina
u sumraku
