32 - Odlučili smo braniti položaj

Povedi kolo Bosanska delijo,

povedi kolo, kršno, veselo.

    Nek srce, laka čigra,

veselo kolo igra,

nek pjesme ore Bosnom ponosnom.

Ovo je naše kolo razdragano,

a pjesme puno srce mlađano.

    Neka ruka ruku steže,

nek ljubav srca veže,

a naša pjesma gromko razliježe.

Djeca smo ovih gora ponositih,

kiše nas miju, vjetri miluju.

    Al pjesme razdragane

čuju se na sve strane,

a kolo igra smjelo, veselo.

    /Rade Jovanović/

Jedno moramo odmah uraditi, mi koji to nismo prije viđenog. U tih nekoliko sekundi, svakome od nas, glavom je prozujalo puno misli. Jedna od njih je da nam se ovo prividjelo, da ništa nije moglo, smjelo poremetiti ugođaj kojemu smo se brzo predali. Ta se misao razbijala samom činjenicom da prilazimo puškama, da navaljuju druge misli.

Ja sam čak pomislio da je Leha poslao, pa zaboravio sačekati neko osiguranje, što se isključivalo zbog odijela kojih oni nisu imali. Što je dovodilo do još jedne glupe misli, da je ovo neka šala njihova, glupa zbog činjenice u kakvom se raspoloženju mimoiđosmo s njima.

Kada se odbace nerealne i glupe, ostaju još dvije mogućnosti. Mostarci, ili četnici?

Nevažno je šta bi mi voljeli da je. Trebamo učiniti nešto da saznamo koje je istina.

Dok smo i ostali uzimali puške, u prvi su to mah samo Admin i Omer uradili,  ukratko smo i Kuka i Salju upoznali s viđenim:

-          Ko zna, možda nije ništa, a možda smo i najebali... Ukupno ih je šest... u bijelim odijelima... Tito ih je prvi vidio, rukom pokazuje... Omer se baci, otkoči pušku... Čuše i oni njega, zalegoše... Otkočiše i oni puške... – pričali smo uglas, ushićeno, usput se trudeći razmišljati o onom šta slijedi, kako reagovati.

-          Ja nisam pješadinac, da ne ponavljam, ako ima ko od vas kakav prijedlog... Ovdje se rasporediti, nekako mi izgleda jebeno za izvući – malo i mucajući, ali iskreno tražih mjesto gdje bi se mogli dodirivati moje neznanje i odgovornost od koje mi se ne bježi.

-          Jok, ja imam prijedlog – Admin me spremno dočeka, a u trenutku kada je postalo vrlo vjerovatno da će neko od ostalih, ako ne i ja sam, predložiti i bezglavo povlačenje – ova druga kosa, odlična je, visočija od ove, s nje ovo imamo kao na dlanu.

-          A dobra je i za povlačenje, ako moradnemo – Ferid se složi riječima, dok i svi već slijedismo Admina.

-          Bosut 3 zove Bosut 1... Bosut 1, javi se... Bosut 1, jesi li na prijemu... – ja sam usput motorolom pozivao Šeksa – samo da se hoće zadržati dok se čujem sa Šeksom, da saznam koji su, da nisu Mostarci... Bosut 1, javi se Bosutu 3... Za par se minuta trebamo redovno čuti, ali je on trebo biti stalno na prijemu!

Neko je postavio pitanje vatre, dobivši odgovor koji se nametao. Baviti se njome nemamo vremena. Ni nagađati šta bi bilo da smo vatru bolje naložili, da je dim bio jači. Admin je predložio, složili smo se, sada nam je čimprije kosi, sačuvavši još vremena za njeno zaposijedanje.

Iako sam se trudio ostati što mirniji, Šeksovo nejavljanje mi to nije davalo. Podrhtavala mi je ruka kojom sam molećivo stezao motorolu, dok sam drugu, iz ramena stezao, držao čvrstom.

Potrčah za ostalima, jednako se naizmjenično okrećući naprijed i nazad.

-          Tito, najbrži si, trči do Pača – doviknuo sam.

-          Neka ide Kuko, on je brži – čuh Titov odgovor, a potom i vidjeh Kuka kako se već uvlači u šumu prema kontejnerima.

 Admin me poštedio onoga čega sam se najviše plašio. Treba šest ljudi rasporediti na kosi, koja je boljom izgledala s ceste nego dok se njome krećemo. Snijeg dubok, šuma rijetka, što nam je ranije išlo u prilog, sad ne znamo hoće li.

Ja sam se trudio mislima, Admin je bio konkretan. I on se samo jednom osvrnuo kosom, bacio pogled prema cesti i vatri, te rukom pokazao pravac našeg raspoređivanja, koji smo mi ostali trebali razumjeti.

Ma koliko da vremena imamo, ono polahko curi. Nema ga da bih se sad slagao ili nešto mijenjao, a i Admin je već počeo sa spuštanjem niz brinu.

Salja ga prati, ja sam treći, iza je Tito... Ja zastajem kad i Salja, i kada je to i Admin vjerovatno učinio.

Nemam vremena ni sa sobom raspravljati jesam li trebao naglasiti da sam ja zadužen da, ako se pokaže nužnim, prvi otvaram vatru, ili se to podrazumijevalo činjenicom da je motorola kod mene, da bih ja prvi trebao i saznati koga imamo ispred, Mostarce ili četnike. Pokušaću voditi računa da je to moja obaveza, neće mi koristiti pravdanje ukoliko ne uspostavim vezu. A moja je obaveza, kada već nisam organizovao, makar pogledati je li se linija uspostavila.

Gledam u Salju i vidim vrlo uplašenog čovjeka. Nekako nesvjesno uplašenog, kao da tek postaje svjestan da smo odlučili braniti naš položaj. Kruži pogledom lijevo i desno, naprijed i nazad, na što je potrošio bar petnaest sekundi, prije nego je čučnuo.

Tek sad pogled vratih na Tita, dočeka me mig koji je pitao da li smo na mjestima gdje trebamo tražiti zaklone. Klimnuh glavom, spuštah se širokoj homori ispod, te i sam čučnuh. Sad sebi klimnuh glavom, ovo bijaše možda i najšira homora na cijeloj kosi, prečnik joj je dosezao skoro metar. Mogu se dobro namjestiti i za osmatranje, ali i da nastavim s pozivanjem Šeksa.

Kako mi se ponovo ne javi, okrenuh se još jednom ka Salji. Tek potpuno razumih njegov maloprijeđašnji strah, njegov homorić nije bio širi od tridesetak centimetara. Jeste spadao u mršavije, ali se opet pokušavao tranformisati u jegulju kako bi se sav zaklonio za odabrani, ili sudbinom dodjeljeni homorić. U tom njegovom strahu je moglo biti i zavisti, žali ili samoprijekora što sam prođe ovu moju, ni po čemu sličnu homoru.

Ne mogu baš tvrditi da sam u ovome trenutku spadao u sretnije ljude, ali mi je bilo lakše nego ostalima. Admina nisam ni vidio, samo sam se nadao da je, išavši prvi znao odabrati zaklon, a što se za Salju nikako nije moglo reći, pa baš ni za Tita, ostao je ne daleko od mene, za izvaljenom homorom, za odbranu i ne toliko lošom, ali ako dođe do povlačenja... Omer i Ferid su iskoristili što su išli zadnji, nisu se ni spuštali za nama, već su se povukli tačno na kosu, pri čemu im je jedno i za zamjeriti, zalegli su otprilike ravno iza mene i Tita. Za zamjeriti, ako dođe do pucnjave a nas se dvojica budemo prije povlačili.

Sad, vrijeme je iscurilo. Šta je tu je, gdje je ko da je, samo nam je što spremnije dočekati daljnje odmotavanje klupka sudbine. A te posljednje sekunde koristih za nove pokušaje dozivanja Šeksa.

-          Bosut 1, javi se Bosutu 3... – ponovih nekoliko puta, poslije svakog sve više shvatajući kako sudbini danas nije po planu da se nama smiluje.

Pogledah na sat. Radi, a i velika kazaljka je prešla šesticu. Odmahujući glavom, dadoh Salji, Titu i Feridu znak da veza nije uspostavljena, motorolu uključenu uslonih uz homoru, iako ne i s nekom nadom da će Šeks pozvati.

Ja više nisam imao vremena, na Salji vidjeh da je počelo. A da bih i ja isto vidio, moram proviriti iza homore.

Tačno na mjestu s kojeg smo trebali osmatrati, virile su dvije glave i nijemo i začuđeno posmatrale vatru koju mi nismo ni pokušali ugasiti. Povremeno su pogled razbacivali, očekujući da se na njih možda pripuca, istovremeno valjda i sumnjajući kako ta vatra ispred krije i neku zamku.

Vratih motorolu u džep, uvjerih se da mi je puška otkočena, te opet isturih glavu iza homore, a na osnovu toga što je Saljino ponašanje slutilo da se tamo nešto mijenja.

Ništa posebno, samo su se na toj kosi pojavile još jedna ili dvije nove glave, gdje su sve i dalje samo testirali vrijeme. Razmišljajući tim glavama, mi smo najvjerovatnije već mnogo daleko, uplašeni i usranih gaća. Šaptalo im je to vrijeme proteklo od zalijeganja na tu, te ono utrošeno na pogledima pretraživanje po našoj kosi. Oko ovog drugog se sve manje trudiše, bivajući sve uvjereniji kako mi svakim sekundom odmičemo sve više.

-          Ksss... ksss... – čuh dozivanje iza leđa, razumih da Ferid išareti, pita o kome se radi, odnosno da li da ih gađa erpegeom.

Odmahnuo sam mu glavom, ostajući pri prijećutnom dogovoru da ja trebam biti prvi koji će se vatrom javiti, ako se situacija takvom potvrdi, i još jednom očajnički pogled spustio u džep jakne, na motorolu koja se činila njemijom no ikad. Potom i jedan pogled uputih ka nebu, da bi mi ga osjećaj odmah ponovo prebacio na Salju, te najvećom brzinom i iza homore.

Sad se na cesti dešavalo nešto što je bilo teško i za pratiti. Ona šestorica, tačno ih toliko bi, laganim se skokovima nađoše uz vatru, odmah je počevši šutati. Prvi signal da se najvjerovatnije radi o četnicima!

Odmah za njima, ili čak u isto vrijeme, cestom iza krivine, pojavljivaše se i drugi vojnici, dijeleći se u dvije grupe, pola ih se nije zadržavalo na cesti, već je sjargavalo naniže, potoku, dok je druga polovina popunjavala taj dio ceste cijelom dužinom, praveći strjeljačku kolonu. Ti su i dizali puške visoko u zrak, kao da bi tako bili spremniji za brži odgovor na eventualnu vatru, pri čemu se jasno uočavalo nekoliko papovki. Drugi signal da se sve vjerovatnije radi o četnicima!

Sve su činili, mora se priznati, vrlo munjevito, pa opet im nije promaklo kako se dešava nešto i iza mojih leđa. Tačno na mjestu s kojeg smo mi sišli s ceste, pojavio se Kuko s još nekoliko momaka!

Njima rukom davah signal da čučnu, a Feridu naređivah da upotrijebi erpege, zamahujući rukom Titu da mu i on dobaci granatu.

-          Ne smijem... granje... izduvni gasovi... – uspio je Ferid prošaptati da ga čujem.

I da ga četnici ne čuju, ali im to više nije ni bilo potrebno. Već su uočili Kuka i ove s njim, koji se još šepuriše kao srndaći, kao da su sve do sada Pačo i ostali, Kuka ubjeđivali kako se zapravo sve ovo nama samo pričinilo, ako se već nismo odlučili s njima malo našaliti.

Nije čudilo što četnici nisu nas primijetili, kao ni to što Kuka i ove odmah jesu, kao činjenica da Kukovi ne vidješe nas na vrijeme. O tome koliko me je čudilo što su uopšte sumnjali u našu ozbiljnost, sada je posljednje o čemu mi je razmišljati.

                                          Jahorinski put