Vatra gori u jelovoj
gori,
ko je loži, ko se kraj
nje grije?
Vile lože, Ibro rane
grije,
Ibru su nam rane
osvojile.
Rekle su ga izliječiti
vile
al za lijeka puno
zatražile:
staroj majci ruku iz
ramena,
starom babi ćurak sa
ramena,
miloj seki rusu kosu s
glave,
vjernoj ljubi ogru
ispod vrata.
Dade majka ruku iz
ramena,
dade babo ćurak sa
ramena,
dade seka rusu kosu s
glave,
ne da ljuba ogru ispod
vrata;
umrije Mujo, žalosna
mu majka!
Sad skoro bez ikakvog straha, ne brinući ni što
je do položaja imalo čitavih pet minuta, kao da smo jedino i trebali pronaći
vatru i biti sretni što se nije ugasila, nas sedmorica žurismo do krajnjeg
odredišta.
I ne samo da vatra nije bila ugašena, već je
skoro čitava krivina bila kopna. Uz te pogodnosti, još su i Lehini pripremili toliko drva,
kao da se smjeni nisu ni nadali.
Osmijeh na lice, raspoloženje u dušu, šetnja još
desetak koraka cestom, tek da se možemo odmah zakleti kako znamo i zašto smo
ovdje. Nije još hladno kako će biti, ipak se ne zadržavamo dugo, od nekoliko
sekundi do čitave minute. Snijeg ispred, snijeg iza, i sa strana, tišina sada
drukčija nego kakva nas kod kontejnera dočeka, sve kako smo trebali očekivati,
samo znatno bolje sa saznanjem da je i stvarno.
Koji su na krivini proveli desetak sekundi vidjeli
su samo bjelinu i tišinu, Admin i ja smo ih i osjetili, i doživjeli stvarnima.
-
Ovo je sjajno –
prvi sam glasno pokazao svoje oduševljenje, a čim se pridružismo ostalima kod
vatre, koji su već radili na njenom ustuknjivanju – baš je uređeno, a pošto je
nas svega sedam mi možemo lijepo i posjedati okolo, svi se fino grijati, usput
ćaskati, samo po jednog na kosi isturati, taman će nas zapasti dva puta po
petnaest minuta. A kosa, Bože, blizu li je, ni tih petnaest minuta se ne mora
stalno biti, bar dok je dan ovako bistar, miran, vidan. Šuma, Bog dao, lijepo
rijetka, vidi se sedam-osam stoja metara, izađeš gore, pogledaš, vidiš da nikog
nema, vratiš se, ogriješ malo... Nećemo mi ovo ni osjetiti! Da mi najprije malo
založimo, to je najpreče, šta mislite?
-
Kad je hrana u
pitanju, ja sam uvijek za – sasvim na Kuka liči – jedino bi se, možda, prvo trebo
javiti Šeksu, da zna da smo stigli!?
-
Lehini su garant
stigli, reko mu je on. Osim toga, imamo dogovor na svakih pola sata, ima još
skoro dvadeset minuta, ukoliko ovaj moj nije opet stao, neka me Admin ispravi
ako jeste, taman da smirom jedemo. Baš me zanima šta je u ovom obroku, maksuz
sam uzeo sedmicu, nju dosad nikad nisam imo... A i beli oni brinu, njima je važno
bilo da nas šutnu, leđa da nam ugledaju. Mada, iskreno, ni razloga nemaju,
ovdje nam se ništa ružno ne može dogoditi, samo nek ti Mostarci ne zvrljaju
ovuda, ili ako već hoće - neka to urade zavida.
Admin je pogledao na sat, s obzirom da nije ništa
rekao značilo je kako se mogu pouzdati u svoj. A svima i znak da se posvetimo onome
o čemu pričasmo, za šta smo još mislili kako će nam biti najsadržajniji dio smjene.
Poodlagali smo puške, i latili se obroka.
Vatra ustuknuta, tek se nanovo razgorijeva, no i vrijeme
ne toliko hladno da bismo je trebali požurivati, dodatno je džarajući i navaljujući
nove bilje. Veselo nam je i prijatno, čak se toliko zanesosmo da niko ne žuri s
jelom, niko se ne javlja biti prvi na osmatranju.
Istina, američki se obroci ne mogu ni jesti dugo,
ali i poslije objedovanja mi ostasmo u tom i takvom raspoloženju. Zapalili smo
cigarete, i dalje ne razmišljajući o potrebi da bar jedan prošetamo tridesetak
metara.
Još ćemo početi svašta-nešta izmišljati, samo da
niko ne ide.
-
Vidi, neko bacio
metak – Salja se smijao, držeći u ruci obični metak, nađen kraj nogu.
-
Koji je? – Kuko
prihvati.
-
Sedam - šezdeset
dva, obično zrno!
-
Gdje ga nađe?
-
Evo tu, nekom
vjerovatno ispo, u snijeg. Kako se sad topi, to se i on pojavi.
-
Baci ga u vatru,
jebati ga, šta ćeš s njim!
Svi sad gledasmo u Salju. Čuli smo obje vrste
priča, onu po kojoj metak bačen u vatru nikako ne može naškoditi, do one po
kojoj je to vrlo opasno, kad je ovako preblizu - da može i oko izbiti. Danas
nismo bili najraspoloženiji provjeravati koja je bliže istini, mada smo još
manje vjerovali da je Salja voljan eksperimentisati.
Stoga bijahosmo iznenađeni kada on mrtav-hladan
učini kako mu Kuko reče.
Isključivo po inerciji svi skočismo, osim, naravno,
Salje:
-
Šta vam je, zar
ne vidite da je vatra još jadna, da mu treba koliko hoćeš pa da se samo
zagrije, a i tada ako i pukne...
Za svaki slučaj se i on podiže i povuče par
koraka, dok smo mi, za to vrijeme, već bili na krivini, izuzev Kuka koji je trčao
u suprotnom smjeru. A svi smo gledali u pravcu vatre, čekajući šta će se
dogoditi.
Za nekoliko sekundi se postiđesmo, na mjestu na
kojem smo stajali jedva da se i čulo kako je metak pukao. Apsolutno bezopasno!
Što je Salji bio razlog da se još glasnije nastavi smijati, a nama petorici da
se okrenemo na drugu stranu. Prema pravcu koji smo i trebali osmatrati!
Horizont se sasvim bijelio. Admin i ja smo ga
prethodno, kad smo tek došli, najduže osmatrali, i nama je sada bio potpuno
isti. A i kakav bi bio!?
Takav bi i ostao, u našim očima, da ne bi
reakcije Tita i Omera. Prvi je čučnuo, rukom pokazujući naprijed, negdje na
dvije trećine horizonta, dok je drugi svojim pokretom, bacivši se na kosu i
hitro otkočivši pušku, još jače ukazivao da sve nije kako mi vidimo.
Zvuk njegove puške i Adminu razbistri pogled.
Iako je sve bilo bijelo, na pokazanome mjestu, iza jedne jedva uočljive
udoline, sada je i on jasno razaznavao grupu ljudi. Istina, i oni su bili
bijeli, tačnije u bijelim maskirnim odijelima, originalnim ili pravljenim od
čaršafa, te da nisu nosili puške ko zna da li bi ih iko od nas vidio, a pošto
im se čizme nisu zbog snijega primjećivale.
Ali, također, da Omer ne škljocnu svojim
automatom, možda ne bi ni oni nas osjetili, vidjeli!? Odmah su zalegli u
mjesto, što već nije ni meni moglo promaći!
-
Nazad –
komandovah po inerciji, sjetivši se pušaka - nas koji ih od vatre ne ponesosmo.
Prethodno su ih Tito i Admin uspjeli prebrojati,
bilo ih je svega šest, izvijesno se radi samo o izvidnici, ma ko da su bili. Uz
otud ne utabanu prtinu, prilična udaljenost na kojoj jedni druge osjetismo, još
i to nam je davalo dovoljno vremena da malo razmislimo, zajednički se
dogovorimo šta nam je činiti.
metak
7.62 mm
