29 - Malo iznenađenje prerasta u veliko

Djevojka je zumbul cvijet brala,

uz planinu, niz planinu sama.

Prema sebe mlado momče zvala:
„Hod ovamo, hej ne mogu sama.

Majka mi je žutu dunju dala.

Majka mene, a ja ću je tebe!“

Na kamionu se trudismo razbiti i to malo straha i brige što se moglo osjećati. Najbolje je šaliti se među sobom, a malo se iznenadih što nas sedmorica prednjačismo u tome.

Nama je bilo obećano da nećemo ići, opet ne prihvatismo teško promjenu. Sedmorica iz pješadije svakako su trebali ići, ali oni djelovaše kao da im je muka zbog ovoga. Ja sam popustio zbog Šeksa, moji zbog mene, ovi su okahreni kao da su natjerani.

Od njih sam odlično znao Asima Pača, znao sam i da mu malo smeta što sam ja komandir grupe a ne on, kao i to da su tu ljudi koje uglavnom slabo poznaje, ne samo moje, već i iz svoje čete. Ni ja ih nisam dobro poznavao, ali mi bi drago da su tu dva Durića, koje jesam i u koje ne sumnjah. Oni su po prirodi takvi, tihi, pa uz njih dvojicu i Pača, valjda se i ostali suzdržavaše.

Nisam u njihovom ponašanju vidio slutnju, ali se borih da naše pričljivo raspoloženje nadjača njihovu ćutljivu zabrinutost. Podsjećao sam na šale koje jedni o drugima smišljasmo u Mojkovićima, no ako se neko od ovih kojoj i nasmijao učinio je to u sebi.

-          Jebem li ga – u trenutku se prebacujem i na nešto ozbiljniji razgovor – zaboravih od Šeksa tražiti koju bombu!?

-          Sad si se sjetio, kad si skoro ispušio one što ih Mostarcima dade – Kuko, ko bi drugi.

-          Ne kajem se ja zbog toga, ko zna možda neka od njih sad nekom gore spasi i život, ali sam, s obzirom na situaciju, danas mogo izgrebati koju, pa kad siđemo da prošetam do Trnova, možda još Mostarci trguju... Šalim se, ali bi mi onaj ko ima dvije mogo posuditi jednu!?

-          Sad nešto kontam, nas smo dvojica potpuno isti – možda sam ponajmanje očekivao da će Admin izvaditi bombu iz džepa – jednako smo ofarbali kombenizone i beretke, obojica uzesmo plave šalove, jedino nisam izvezo to „Zmaj od Bosne“, ali se to sad svakako i ne vidi, pa sam skonto da je najbolje i da imamo po jednu bombu. Halalosum!

Kuko je bio počeo da rovi po rancu ali ga ustavih. Objasnih da mi je jedna više nego dovoljna, da ne želim više slutiti, a i nikako mi sad ne bi bilo pošteno da se razlikujem od Admina.

Njih sedmorica i ovo prešućeše, a i vremena za nove šale nije bilo, šofer nije uspio mada je nekoliko puta pokušao, prvi uspon poslije asfalta nismo mogli savladati. Nisu pomogli ni lanci ni njegova dobra volja, ni to što je snijeg prestao padati i što se sunce već moglo zamisliti.

-          Taman ti sreća uleti u jednu ruku, druga puna govana – govorih ovo, dok gledasmo šofera kako se okreće i parkira gdje će sačekati Lehine – kontam, vidi lijepa dana iznenada, potrefio se nama, još se šofer stade zalijetati... Kad, hoćeš vraga, dalje nam je pjehe, a bogzna će ovi sutra s kamionom, ne bi trebalo noćas da pada.

-          Nek je prestalo padati – Salja je razmišljao drukčije  – zar nije isto jal hodali, jal bili gore. Ako nekog ovo zeza, to su ovi što su gore!

-          A, zna li iko kuda mi tačno trebamo gore, ima li iko među ovima da je već išo? – Kuko, opet.

-          Nema. Nismo nijedan – Asim Pačo konačno progovori.

-          Nema veze, pustite Kuka, ne treba biti previše pametan. Položaj je negdje iznad one krivine, kod onog dozera, ko se sjeća naišli smo na njeg kad smo se vraćali, a dotle je samo cestom! A ako baš bude zakučito, zvaćemo, čuće nas, možda neko ima ko i osmatra put kojim ćemo doći. Nego i požurimo, gore su sigurno već poluđeli.

Hođa i nije bila toliko loša, novog snijega nije bilo mnogo, stari je taman fino pokorio, šteta što kamion nije mogao samo ovaj uspon, dalje ne bi bilo problema.

A iza druge krivine, malo iznenađenje. Na pedesetak metara ispred nas, kolona.

Samo par sekundi stajah. Prva misao je bila da su Mostarci, praćena olakšanjem jer se kolona prema nama kretala bez zaustavljanja.

A onda, malo iznenađenje prerasta u veliko. Nakon bistrenja pogleda čeoni se jasno prepoznavao.

Suprotno vremenu koje se popravilo oni su izgledali sumorno. Nisam nas vidio kada se s Trebevića vraćah, ovo mi ne izgleda da je mnogo bolje. Istovremeno pomislih da je na položaju bilo nešto nepredviđeno, i istu misao odbacih, tražeći drugo objašnjenje.

Biće da su Ekovi bili neiskreni u opisivanju položaja, iskreniji u željama da se smjene razrijede. Pretpostaviti je da je visočije i snijeg viši, vrijeme hladnije, smještaj neudobniji i od onog u Ilovicama, iako ni u čemu od toga ne viđah razlog napuštanja položaja.

O tome neka brine Šeks, mi krenusmo još dvadesetak koraka, mjestu najpogodnijem za mimoilaženje.

-          Leha, da nisi poranio? – htjedoh odmah dati do znanja da mi se ovo nije svidjelo.

-          Ja nisam, već ste vi okasnili! – Leha je izbacivao bijes jednak Šeksovom i mome zajedno.

-          Javio ti je Šeks, a i sam vidiš. A jedan od razloga što sam ja uopšte kreno si baš ti – u tome nije bilo puno istine, ali u trenutku skontah da je najbolji način da nastavimo razgovor, svjestan da njima do razgovora nije, ali i da osnovne informacije trebamo razmijeniti.

-          Poradi mene niste morali!

-          Nemoj tako, samo da znaš da se od tebe nisam nado, da ćeš ti biti toliko nestrpljiv i nećeš moći sačekati par sati, da ćeš tako da napustiš položaj.

-          Vidi, molim te, nije niko mahnit! Stalno zovem, stalno slušam „Sad će“. Zadnji sam put javio dokle čekam, poslije čega povlačim ljude!

-          Dobro, ja te više neću zadržavati, nego daj nam objasni, tačno gdje se nalazi taj položaj, gdje su ti kontejneri, kuda nam je zona odgovornosti, zona osmatranja? Da slučajno ne okrenemo leđa četnicima!

-          Ne možete nikako fulati. Idite samo ovom našom prtinom, do dozera. Odmah pored njega ćete vidjeti i drugu prtinu, još utabaniju, ona pravo vodi naviše kontejnerima, a nema ni sto metara... sto pedeset do prvog. Ukupno su dva, blizu jedan drugom. Mislim, pošto vas je manje vi možete svi u jedan, proberite koji hoćete, svejedno, iz drugog prebacite ćebadi ako vam treba, nek uvijek namješta svako kako njemu paše. E, odatle opet imate prtinu, vidjećete je, nema ni njom puno, stotinjak metara, dvjesta, pet minuta najviše, ona će vas odvesti tačno na liniju, na jednu veliku krivinu. Ma vidjećete i našu vatru, mislim da se još nije ugasila, dobro smo naložili kad smo pošli, jebeno bi je bilo ponovo zapaliti.

-          Dobro, nema frke, nego samo još malo pojasni to kuda osmatramo, kakav je položaj inače.

-          Ništa, zajebancija. Kad dođete kod vatre, na krivinu, vidjećete odmah tu malu kosu. Ama, samo slijedi tragove u snijegu, sve će vam biti jasno. Eto, dovoljno je da samo jedan uvijek bude na toj kosi, odatle se vidi cijelo područje ispred, nema šansi da mu iko priđe a da ga prvi ne primjetite. Šta više da pričam, kažem vidjećete kad dođete, ljepota od položaja, jedina vam je briga da vatru održavate, i da vam vrijeme prolazi.

-          I da se vukova čuvamo!?

-          Taman, vala. Nego, niste zar pješke sve došli?

-          Haman. Kamion je osto na onom prvom usponu kad se s asfalta skrene!

-          Hej, hoće li ko uzeti onaj erpege – Leha je sve vrijeme osjećao da ima još nešto reći.

-          Hoćemo, kako nećemo, ja ću ga iznijeti do gore!

-          Imaju i dvije granate, dolje su pozadi.

-          Eno vidim jednu... Vidim i drugu. Dobro je, mogli smo sam erpege nositi.

-          Onda, vidimo se. Samo se nemojte smrznuti!

-          Vidimo se.

Nije bilo ljubomore spram Lehinima, oni su svoje pošteno odradili, niti više ljutnje što na položaju nismo sačekani. Samo je bilo želje da sve bude kako nam predstaviše.

Ilovice, s okolinom