Knjigu piše Tahir-paša
s grada Travnika,
pa je šalje staroj
majci
na sred Sarajva:
23. decembar 1992.
„Prosi, majko, lijepu
Džemku,
od Mehremića!“
„Neće tebe lijepa Džemka
bez hamaneta:
bez hiljadu i stotinu
žutih dukata!“
Nije kao u Mojkovićima, ili kao u Kerleta Lukama,
ali ni ovdje nije loše, ne pada, ne puše, niko nas nigdje ne goni. Objasnio je Sutko
naša razmišljanja Šeksu, koji je pokazao razumijevanje. Složio se, čak je i sam
podsjetio kako smo se već dokazali izdržavši sve što i pješadinci, čak i više.
Nisu oni tada nama pomagali, zbog čega bi i mi njima!
Valjda se nećemo ubiti od dosade, napolju se
vrijeme stalno pogoršava, iz škole se izlazi samo da bi se uzelo zraka, utvrdi
kako „pada kao iz rukavice“, na tren pomisli na one koji su trenutno na
položaju, i najbrže što se može vraća unutra.
Ćurevci su odradili prvu smjenu, Eko s njih
šezdesetak, jučer je Leha odveo desetak manje. Danas su opet Ćurevci na redu, a
snijeg još pojačao da se baš nikome ne ide. Prethodna su dva dana kamioni
vozili skoro do samog položaja, a kako je noćas padalo i još pada, malo je ko
siguran da će jutros moći i metra s asfalta.
Ćurevci od Eka traže sastanak bataljona. Traže da
se utvrdi brojno stanje, zahtjevaju da se oforme najmanje tri smjene, drukčije
se neće moći izdržati, a po onome što su prvi put vidjeli, sasvim je dovoljno
pedeset ljudi da se pokrije, i uvažavajući sve ne mire se da nas za tri smjene
nema. Eko ih podržava, od Šeksa traži objašnjenje.
Šeks se slaže s tom matematikom, ne i s fizikom.
Napominje kako je veliki broj bolesnih, prehlađenih, te kako se taj broj iz sata u sat uvećava. Dodaje i da nema moralno pravo te
tjerati na liniju, pogotovo sad kada je još hladnije.
Eko ne prihvata takvo objašnjenje, smatra kako smo
svi bolesni. Napominje da ako se istraje na svega dvije smjene, za par dana
ćemo svi biti nesposobni za položaj a Ilovice će postati velika bolnica, te predlaže
da se po svaku cijenu napravi treća, makar sve smjene s manje ljudi. Zapravo je
prijedlog jednostavan: po jedna Ćurevska i Lučka, te jedna zajednička smjena,
gdje bi broj svake ovisio od trenutnog zdravstvenog stanja.
Šeks se s ovakvim prijedlogom dijelomično složio,
pošto je opet jedino logično da danas idu Ćurevci, iz kojih bi kritičniji bili
izdvojeni i ostavljeni za sutrašnju, kombinovanu smjenu. Što ni Eko nije mogao
odbiti, traženje svakog drugog rješenja bi trenutno bilo nerealno!?
Obojici se žurilo, upućivanje smjene je već
kasnilo sat vremena, makar je snijeg u međuvremeno skoro stao, još važi kako će
kamion voziti samo dokle mogne, odnosno ne daleko. Pri čemu je sad jednako
važno misliti i na te momke koji već pogledjuju na sat u nadi da će ugledati one
što ih trebaju smijeniti. Svaka pomisao na te momke je ohrabrena činjenicom da
su se Eko i Šeks dogovorili!
Čekam Šeksa da se vrati s upućivanja smjene, pred
sastanak smo ugovorili partiju šaha, čuli smo jedan za drugog da smo dobri u
vladanju tom drevnom igrom ali se još nismo okušali.
Ne očekivah ga brzo, podsvjesno sam računao s nekoliko
minuta Ćurevskog neslaganja i s ovakvim dogovorom, brinuti se počeh tek nakon
pola sata, prestajući i Ekov autoritet doživljavati kao dovoljnu uzdanicu.
Najmanje mi se išlo tamo, miješati se, predlagati
bilo šta drugo, soliti bilo kome pamet. Pokušavam se koncentrisati na ono
najbliže što slijedi a što se mene direktno tiče, nadam se da će mi Šeks dati
pravo da biram figure. Uzeću bijele, i obavezno poći pješakom ispred dame, što
sam o Šeksu čuo navodi me da će odgovoriti u istoj liniji, odnosno da će naša
prva međusobna partija biti igrana daminim gambitom, mojim omiljenim otvaranjem,
pa ako smo približno jednaki vjerujem...
Vraća se, ljući nego jutros, sada ni najmanje
raspoložen za šah.
-
Jebo ja ovo! Svi
pametni! Ko da je meni lahko – riječi su samo doslikavale izraz lica – da mi je
samo izdržati dok se Major vrati. Kurac bi njega ovako jebavali, on bi svima
majčicu i... Ništa, moram ja na položaj. Sam - sam!
-
Šta je sad bilo?
– nisam planirao govoriti ništa, ali je to Šeksov pogled zahtijevao.
-
Šta će biti,
neće gospoda da ide! Kažu, dok se svi ne izredaju, niko od njih neće po drugi
put. I vas spominju, i samo pitaju „gdje su ljudi?“ Nego, koliko ono vas ima?
-
Nas? Osamnaest,
svukupno.
-
Šta misliš?
Rekoh, da ja malo tamo prozvrljam, vidim koliko je ovih što još nisu išli, i da
još ti pokupiš te svoje, da napravimo samo ovu međusmjenu, da ja danas sjedem s
Ekom i napravimo tri smjene, ja ti obećavam da - vas više nećemo računati!?
-
Ne znam, ne mogu
ja obećati, ti si trebo to sa Sutkom vidjeti.
-
Radije mi reci
da nećeš ni ti, nego me jebi tako!
-
Nemoj odmah... Ja
nisam reko da ja neću, samo da ne mogu u ime drugih obećavati. Ja ću popričati
sa svojim ljudima, objasniti im situaciju, a znaš i sam da će i oni isto
zapitkivati, te gdje su diverzanti, što i kuhari, logistika ne ide...
-
To, to! Vidi ko
hoće. Samo požuri, kasnimo, odoh i ja ovamo u našu četu, da nam je samo nafatati
bar dvadeset i pet ljudi.
Nisam imao vremena spremiti se za istup pred
svojom grupom, ali sam bio riješen učiniti sve da se pred Šeksa ne vratim s
pokopanom mu i posljednjom nadom.
-
Momci, spremajmo
se, uzbuna je – vjerovao sam kako brži govor ima više izgleda – došla je nova
naredba, napravljena je jedna međusmjena, od nas i ovih pješadinaca što su u
međuvremenu ozdravili, malo se oporavili od gripe, ići će nas tridesetak. Obećavam,
samo danas, a opet, ako ima ko da ne može, ili da se plaši, nije problem. Ako
neće niko, idemo sami Šeks i ja. Eto, ako ko hoće nek se sprema odmah, ja odoh vidjeti
sa Sutkovima... Tito, iznesi i moj ranac!
Za Tita sam znao da hoće, za ostale vjerovao, za
Sutkove - nadao se.
On ne može, prehlada ga je od noćas prikovala za
krevet, ali sam očekivao da će me makar podržati, prenijeti poruku svojoj
grupi. Da tamo ne budem dočekan kako jesam! I da sam htio ne bih mogao ni manji
dio zapamtiti od onoga što mi sasuše u lice, a da sam htio na sve to odgovoriti
Leha ne bi smjene dobio do večeras!
-
Ja sam svoje
rekao, niko nikog neće i ne može natjerati – želio sam se i čim prije od njih
udaljiti – ako ima ko da nije bolestan, da može, da hoće, neka za pet minuta
bude kod kamiona!
Skoro mi je sve postalo svejedno, u jednu ruku
bih sad najradije i išao sam sa Šeksom, neka ostane zabilježeno da se i to
dogodilo. Pa, ipak, ne mogoh a ne promijeniti raspoloženje vidjevši kako moji
čekaju, svi. Spremni!
Odozgo je sišao jedino Salko Bajrović. Bez ranca,
samo kako bi izvjestio da su oni svi bolesni i da od njih niko ne može ići.
Njemu sam rukom pokazao da se može vratiti, dok
se Enesu Ćediću direktno obratih:
-
Enese, ti ne
ideš! Najmlađi si, izgonili smo te na Igmanu, nisi htio izaći. A svi smo išli,
ne znam ni za što. Ovaj put nećeš ići, toliko ima onih što se prave bolesni
više nego jesu, neka se nama ti smiju iza leđa, tebi neće! Čuvaj nam samo onaj
sobičak, ono stvari što ne nosimo!
Kratko se premišljao da odreaguje, ipak je
prihvatio bijes kakav kod mene ranije nije viđao. A i Šeks se vraćao.
-
Hoće li ti
ostali brzo doći, ili...? – Šeks je, tako mi se učini, ipak više očekivao od
mene.
-
Moj prijatelju,
šta je tu je, sve ostalo je bolesno!
-
Ovo je sve od
osamnaest ljudi?
-
Sve, ovo nas
sedam! Ja nisam pješadinac, još manje bolničar, u to se razumijem manje od bilo
koga drugog. Meni kad neko kaže da je bolestan, ja samo mogu da mu vjerujem.
Nego sam i ja očekivao da ćeš među tom pješadijom naći malo više ljudi.
-
Hajde, u redu
je, i Eko i Leha su pričali da gore nije baš toliko opasno, da se najvažnije
vukova čuvati. Znam da je Major naredio da mora biti najmanje pedeset ljudi,
ali... Svakako vas kamion ne može daleko dobaciti, i dok se vi još gore
izvučete, podne će, dok to malo gore prošnjuhate, smjestite se, u tom će i
mrak, a ujutro tačno u sedam kreće smjena! Ja mislim da vas je četrnaest i dovoljno!
-
Ako ti kažeš.
Nego, još mi daj tu motorolu pa da se mi, s Božijom pomoći, polahko penjemo!
-
E, dobro si,
umalo da zaboravim, a moram ti i nešto važno napomenuti: Gore su Mostarci,
specijalci, traže one svoje nestale, zato moramo stalno biti na prijemu. Evo,
imaš i rezervnu bateriju, hladno je, ovi kažu da se brzo prazne, zato ću ja
uvijek biti uključen, a redovno se čujemo svaki sat. Ali na pola sata,
razumiješ. Dakle, znaš za te Mostarce, ne vjerujem ni je da će baš tuda
naići... Slobodno ti drži isključenu bateriju, a ako se nešta pojavi hitno,
odmah je uključuješ i prozivaš me! Ama, neće biti nikakvih problema, ne boj
se... Eto, sretno i čuvajte se!
Odahnu konačno i šofer. Više je od sat i po čekao
da se ova sva naglabanja završe, a znao da nam i neće biti od prevelike
koristi.
ušće Crne rijeke u Željeznicu
