Drug se drugu žali na
đevojku:
„O moj druže, ne
vjeruj đevojci.
Đevojka je svaka
prijevara,
i mene je jedna
prevarila.
21. decembar 1992.
Danas-sjutra: uzeću
te, vraže.
Kad bi sjutra, ode za
drugoga.
Da za koga ni po jada
moga,
u mahalu za jarana
moga.
Jaran mene zove u
đeverstvo,
i traži mi đoga za
đevojku.
Muka poći, a gora ne
poći.
Moram poći, pa da neću
doći.
Prstenujem, nogom
načepljujem,
pogledujem, okom
namigujem.“
Štošta čusmo proteklih dana, još uvijek malo toga
znamo. Ni ovo najnovije nije nam najjasnije.
Operacija se nastavlja, s tim da će oni najbolesniji biti pošteđeni. Ne znam koliko se i ostali stigosmo za dan oporaviti, uglavnom pristali smo krenuti. Da smo opet premalo informisani pokaza se time što nas kamioni ne odvezoše dalje od Ilovica. Hotel Treskavicu mijenjamo Osnovnom školom.
Oba objekta imaju i prednosti i mana, možda je najveća razlika što smo ovdje
sami.
Razlika u odnosu na očekivano ima još. Diverzanti
nisu s nama, oni su u svojoj staroj bazi, na Brani. To je ono što sasvim
razumijemo, za razliku da se Fahro ponovo odvojio, tačnije i on se vratio
staroj bazi, Trnovskom bataljonu, samim time i ostao u hotelu.
Je li bilo nekih nesporazuma između Fahra i
Majora ne znamo, znamo da ih nije trebalo biti. U suprotnom smjeru i da ih
sigurno nije bilo. Je li blaža riječ za nesporazum, možda to da iza svega stoji
neko novo Fahrovo nezadovoljstvo.
Sigurno je jedno, ja ovaj put Omera i Ferida
nisam ni pitao žele li ostati sa „svojima“ ili će ići s nama. Naši su, a mi svi
idemo. Što ne znači kako i među nama nema bolesnih, prehlađenih, ali na ovome
smo putu dokle ko izdrži. Do Ilovica smo kamionom, ko ne mogne dalje može se tu
nastaviti oporavljati.
Nisu samo Jelečaci i bolesnici ostali u
Trnovu, već i dio logistike. I hrana i hljeb će se praviti ovdje, i odavde nam
biti gore dostavljani.
Major je otišao negdje, vjerovatno novi neki
sastanak, komandu nad Ilovicama je preuzeo Šeks. Sem osnovne bitnosti ovo je
zanimljivo iz još jednog razloga, sve skupa nerazumnijim nam čini
stvarni nastavak operacije.
Jasno nam je da toga u nekom najbližem vremenu neće
biti. Mi smo izmješteni u Ilovice, odatle nam je bliže ići na novodobiveni
položaj. Dovoljno je svakome bilo jednom da čuje pa da zapamti, vjerovatno
nikada više nećemo imati liniju odbrane tako rimovanu. Donja i Gornja Kapovina,
Miljevina, Vranovina, uz da su svim ovim kosama i akcenti na kraju, čime se
srednja dodatno razlikuje od nama dobro znanog naseljenog mjesta.
Sve ranije nejasnoće, pa tako i ovo što nam se
sada čini jasnim, prihvatasmo mirno. Upola manje nas kamiona vozi odavde nego
nas je spuštalo s Igmana, no opet nam se čini kako smo tu svi koji smo i
trebali biti.
Nikada nismo rekli da nećemo, samo smo govorili
da ne možemo Trebeviću. Svjesni smo toga bili penjući se na kamione, svjesni da
oni daleko ne mogu, spremni nastaviti pješke gdje nas se izbaci, kuda nas se
povede. Uvjeren sam da se niko ne bi vratio, odustao prije nego padne. Ne znamo
šta Komanda sprema, ali mi smo još na istome putu kojim smo s Igmana pošli,
makar nas se vodilo nekim drugim tragovima. Mi imamo svoj pravac, koji smo ucrtali
obećanjem na Igmanu. Koje smo dali kao ljudi, a sve ovo što nam se u
međuvremenu dogodilo, samo je splet takvih okolnosti, splet varljivosti i
poigravanja naših osjećanja s nama samima. Gdje se to poigravanje i završilo
jutros, kad se opet vratismo onom obećanju, i opet kao ljudi.
Po dolasku u Ilovice doznajem još jednu, za nas
bitnu razliku, minobacač ne ide s nama. Ne znam da li je to neki od razloga,
ali nikako nisam sretan što je vraćeno svega šest mina. Naših pet, i jedna od
pješadije, a obećavam Abidu Hajdareviću kako ću to obavezno zabilježiti u dnevnik.
I vrlo rado, čim se živ vratim!
Mi saznajemo da smo stigli bez minobacača, dok
Ekovi da odmah produžuju na položaj. Njih je prve zapalo, i jesu prva četa. Sutra
će ih mijenjati druga, to je još jedino što se zna. Za prekosutra ne znamo ni
hoćemo li biti gore, držati zadnjedostignute linije, ili biti u toj nekoj novoj
koloni.
O svemu mi se ne mili više misliti, s obzirom da
se već prekorih zbog prebrzo iskazanog žala nad gubitkom dvadeset i četiri mine.
Nije korektno, s obzirom da su neki drugi izgubili više boraca. Dok se mi samo
obaziremo na gubitak mina, oni se spremaju, ili su već pošli tražiti izgubljene
saborce. Na isti način prezirem i naša prva negodovanja zbog saznanja da su ti
Hercegovci kasnili, pa još nakon što ih je pola i odustalo prije polaska. Ljuti
ćemo biti kada se sve ovo završi, ali samo na one koji su vršili pripremu i
organizaciju operacije, ili ju je kočili, svi koji su nestali i poginuli
izvršavali su naređenje, jednako kao i mi.
Također, puštam vremenu da ocijeni postupak Fahra
Nikšića, kao i Ede Godinjaka, a nakon što ono razjasni i njihovu cjelokupnu
ulogu u operaciji, to da li su oni trenutno po naređenju na nekoj drugoj
liniji, ili su se priklonili razmišljanjima Juke, Zuke i sličnih.
Bježim od razmišljanja, misli same lete. Našem
prvom špartanju Jahorinom i Trebevićem, još ne znam koji je bio stvarni cilj,
znam da je jedini rezultat dokazivanje da možemo, imamo snage, da hoćemo.
Dokazivanje nekome, sve to smo mi sami znali. Tada može biti da su neki više
znali, zbog čega se nisu htjeli dokazivati. Što je neka bolja varijanta, u koju
ću vjerovati, dok vrijeme ne da svoj sud.
Razmišljanja nikada zaustaviti. Kad iz njih
protjeram sve koji, prije ili u međuvremenu nisu htjeli, vratim se našim
diverzantima. Bilo ih je manje, pa su pojačani, sada ih je osamnaest, tu su pri
ruci nam, ali ja sve doživljavam ozbiljnije kada smo zajedno. I ne držim da su
oni samo za diverzantske upade, znam koliko je meni i drugima značilo na
Orčevim vodama biti u njihovom društvu, tako bih bio sigurniji u našu liniju ako
bi svaki dan na njoj bilo i pet-šest diverzanata!
Ovako ćemo, koliko god da trajao, naš boravak
ovdje dijeliti u dva nejednaka dijela, bezbrižan u školi i neizvjestan gore na
Vranovini.
Smještaj u školi nije naročit. Iz učionice su
izbačene klupe, prostrijete su spužve, dodata ćebad, pokrivši sav prostor
izuzev onog koji zauzima peć, i opet dovoljno tek za pedesetak, prvih koji
biraše to a ne neku od par drugih, sitnijih prostorijica, slično uređenih, bez
jasnoća čemu su nekada služile, odnosno izbjegavajući neizvjesnosti koje su
čekale u par još kuća, dodijeljenih nam, opet vjerovatno jednako opremljenih, s
nagađanjima šta je bilo kuhinja, a šta podrum ili ostava, uz siguran upitnik
gdje je u kojoj pećica, ukoliko je ima, za razliku od ove jedne, ali sigurne.
Komanda je uvijek u prednosti, nju je zapala najbolja od kućica, Sutkovi su
dograbili jednu, naizgled komotniju, dok ja sa svojima dopadoh u jedan od
sobičaka nepoznate ranije namjene.
I ovakva učionioca bijaše mjesto najprijatnije za
ući, sve ostalo bi ispunjeno tjeskobom, pa razumljivijim bi što imasmo malo momenata
kada nas lijepe misli posjećivaše. Nije to mogao biti slučaj ni za vrijeme
večere, bez obzira što niko glasno ne negodova zbog neprijatne tjeskobe. Ipak,
nakon večere desi se nešto što mene oraspoloži.
Bio sam pošao oprati tanjir, u čemu me spriječio
Juko Ožegović, gotovo mi ga otevši iz ruku.
-
E, nećeš, vala –
brzo je i pojasnio – nije sad da ja nešto izvodim, ali vjeruj da mi je bilo
krivo kad me Major, zbog noge, istjero na Igmanu iz stroja. Bilo mi je žao što
ne idem, ali kada sam vidio kakvi ste se vratili, moram reći da sam sretan što
nisam išo. Ali, ako vi možete, i morate ići, mi koji ne možemo, jebem li ga -
možemo bar vam prati tanjire dok ste ovdje!
I pošteno, ali i u pravu je. I ovako nas je puno
koji smatramo da je logističara možda i malo previše, ma kako da nam je poznato
Majorovo mišljenje s tim u vezi.
Ovo je situacija koja i nama pruža priliku.
Osjećao sam da je to razlog povodom kojeg me Sutko pozvao na razgovor.
-
Fahro se opet
odvojio, diverzanti otfurali, kuhari se sklonili, što bi, onda, samo mi bili
jebeni? – već je prvim pitanjem to i potvrdio.
-
Bez Fahra smo
navikli. Diverzanti su tu, ako Eko pozove, u po noći će istrčati gore. Što se
kuhara tiče njih većina i ne bi bila kadra još jednom ono isto izdržati. Mi smo
i ostali samo sa šest mina, još smo i minobacač ostavili u Lukama...
-
Šest mina -
šest, broj nije bitan, a nismo mi ni krivi što ih je pješadija pobacala, ako
bude trebalo donijećemo minobacač. Šta je meni krivo, sutra ako opet bude
trebalo negdje minobacač i mine tegliti, ni jedan pješadinac nam neće htjeti
pomoći. Sam znaš da je tako. A sad čujem da su i nas planirali na liniju, kad
se minobacač ne tegli mi nismo artiljerci!? Mi smo se dogovorili, kad bude
akcija, napad, idemo, na položaj nećemo. Nemoj ni ti da te natjeraju, nemojte
nas izdati, ako budemo jedinstveni, kontaš!
-
Kontam, i
priznajem da si sasvim u pravu. I drago mi je da smo opet svi jedno, vi i mi,
ali me ljuti što sumnjaš u mene!
Pogledao me je, pogledom ne spremnim da mi sasvim
vjeruje.
O povjerenju jednih u druge nismo više ni riječi.
Ali jesmo opet o sumnjama prema drugim jedinicama, cijeloj operaciji. I o
bolesnima.
put
za Ilovice
