Zvjezdica je suncu poručila,
jarkom suncu na vrh Romanije:
Ćemaluša – šira od Misira,
Svrzo Meho ljepši od vezira!
Almas-grana Hrasničina
Hata.
Almas-grana na telale data.
Kupuje je Svrzo efendija,
nadmeće se Sokolović Salko.
Svrzo daje paru carevicu,
Salko daje hiljadu dukata.
Govorila Hrasničina Hata:
„U mog babe dosta blaga
ima;
U mog babe dosta blaga
ima,
samo nema pare carevice.
Jer je para na srdašce
pala,
na srcu je ranu ostavila!“
Dođoše i kamioni, i prevezoše nas u Trnovo.
Rat je, i kompromisa ne bi trebalo da ima. Mi smo
iscprljeni, zato kompromis tražimo, i sretni ga prihvatamo. Čitanje naređenja
je upućivalo na to, ne idemo nigdje prije ujutro.
Dovoljno vremena da se mnogi još jednom
prisjetimo svega što smo prošli i izdržali, još jednom se međusobno izlažemo
kako će neki od nas ostati dosljedni, neće krenuti. Nema više razloga da ne bi
išli, sad kad opet možemo!
A ni hotel Treskavica nije što su oni na Igmanu.
Istina, noć bi ionako probdjeli, s obzirom da žudimo za novim informacijama o
tome šta se mimo nas dešavalo na Trebeviću.
Vijesti odozgo stalno struje hotelom, sadržajima
takve da je pitanje kada ćemo iz njih povaditi istinu, odbiti nagađanja. Krivi
su i vodiči, i komandanti, ali se krivi i sama vojska. Pominje se borba, ali i
zasjeda, što je najgore i - izdaja. Najgore, iz najmanje dva razloga. Prvog,
jer to zvuči neprihvatljivim, drugog što se za izdaju optužuju Fočaci.
Ovdje
tek saznajemo kako u toj drugoj marševskoj koloni bijaše doista i dio naše brigade. Istina, tek jedan vod, kojim
komanduje Senad Konaković Badžo. Ja sam prvo čuo nadimak, pa bio pomislio na
jednog drugog momka, kojeg lično poznavah, svejedno vjerujem i onima koji za
Konakovića tvrde da može biti sve, samo ne izdajnik.
To je priča koje se drže Hercegovci, koji se i
pitaju zbog čega je dodijeljivan vod da im bude izvidnica, kada su je mogli
napraviti iz svojih redova. Da se zavrtimo u krug, pošto mi sada saznajemo kako
je njih s Igmana sišlo i manje nego se nama dojmilo. Biće da je gore bilo još
postrojavanja, negodovanja, odustajanja. Gdje smo Jukinoj jedinici već dodali
Zukinu, sada i Gačane. S obzirom na nedavno iskustvo s njihovim diverzantima,
ova vijest nas nije toliko začudila. Više čudi da je među Hercegovcima
bilo i ostalo Stočana.
Nemam vremena raspitivati se, ali sam za sebe
uzimam da su dozer, kamion, i šta je još sve uništeno na prvom pojasu prema
Jahorini, opet djelo naše brigade. Naš je bataljon išao prvu noć, Badžin vod
drugu noć, vjerujem kako ni ostali iz druga dva bataljona sve ovo vrijeme nisu
samo držali linije.
Što smo mi već gore osjećali, sada se ponavlja,
iz pravca Sarajeva nije bilo ozbiljnosti za ovom akcijom. A ako je tako, onda
su žrtve samo s ove strane Trebevića. Najmanje je pedeset, strahuje se da je
više.
Ukupan broj svakako mora sačekati, i nada i
uvjerenje kazuju kako će se mnogi ipak vratiti, a pošto je došlo do panike,
rasturanja. Zadnje informacije potvrđuju da je gore vođena borba, ali upućuju
kako je to bio sukob izvidnice i ostatka!?
Možda će spisak stradalih sačekati izvještaje
svih komandanata, a možda i nastavak, odnosno kraj akcije! I o tome se priča,
tu smo sada da se pregrupišemo, usput malo odmorimo, i ponovo udarimo. Ovo liči
na prvo, ali s drugim nema mnogo veze.
Ne odmaramo, ali dočekasmo vidjeti se i s nekim
borcima iz drugih jedinica, koji bijahoše gore. Većina se iskuplja u Kerleta Lukama, ipak jedni stižu ovdje. Uglavnom ni njih ne poznajemo, ali se potvrdi
kako nas Fočaka ima svugdje. Tu je jedinica Crni labudovi, oni koji su
preživjeli, među njima i jedan moj stari prijatelj. Iako okolnosti nisu takve,
fino je nekog takvog vidjeti prvi put kako se zaratilo.
Svoj susret s Amilom Memićem doživljavam s
višestruko pomiješanim osjećanjima. Najprije je, naravno, prenio osjećanja
lično doživljenog. Jednom rečenicom je puno rekao, od početka ništa nije išlo
kako treba. Što se ovog gore tiče, oni su bili na svome zadatku, zajedno s
Jablaničanima, naletjeli su na četnike, njih pet, i toliko ili više Jablaničana
je stradalo. Još zna da je bio sukob u glavnini snaga, kako je čuo krivi su
vodiči, jedne na druge naveli.
Pričao je i on o događajima na Igmanu, s novim
elementima. Nisu jedino Juka i Zuka, kao i Gačani, čak je i njihova jedinica
odbila učestvovati u ovoj operaciji. Nakon ovoga, vjeruje da je njihov
komandant bio u pravu, a ne njih trideset i osam, koji su se odlučili
samoinicijativno priključiti ostalima. Nema u riječima Amilovim hvale, ni
ponosa, od trideset i osam njih - pet se nije vratilo. Ništa nije urađeno, a više
izginulo nego u nekoliko bitki na goraždanskom ratištu, gdje je ova jedinica
također sudjelovala, gdje joj se Amil zapravo i priključio.
Ovdje čuh i tužnu priču o zajedničkom nam
prijatelju Azizu Milatoviću, za kojeg nisam ni sumnjao kakav je borac, diverzant
mogao biti. A koji je u jednoj akciji nestao, pridružujući se onima koji među
prvima položiše živote za ovu našu Bosnu. Ni sam Memić me nije iznenađivao,
takve sam i očekivao viđati u elitnim jedinicama poput „Crnih labudova“, zbog
čega me ne čudi da mi ne izgledaše ni približno iscrpljen kao mi.
S tugom i uzdasima se prisjetismo još jednog
zajedničkog prijatelja, Avda Đuderije. Jeste ostao dosljedan tome da četnici
Susješno neće zauzeti dok je on živ, ipak je zarobljen, pa najstrašnijim
mučenjima umoren, skupa s majkom.
Da smo nastavili pričati o svim četničkim
zvjerstvima koja znamo i za koja smo čuli, ne bismo stigli ni o čemu drugome
više progovoriti.
Ovako, još stiže reći kako oni samo čekaju signal
da ponovo krenu, izvući ili sahraniti poginule, pomoći u traženju nestalih.
Požalio se kako je ova prva bitka njih koštala prilično municije, posebno
ručnih bombi, bez kojih su skoro ostali, a koje smatraju najboljim za ono što
ih dalje čeka. Istakao je neočekivanu, začuđujuće lošu naoružanost Hercegovaca,
gdje su sami njima posuđivali, dovevši se tako sada u suprotnu situaciju. Sada
oni nude dvije kutije cigareta za jednu bombu.
Mene je ovo još više čudilo, činjaše mi se kako
je u magacinu iz kojeg smo mi zaduživani bombi ostalo još. Nije to bio razlog, ali
lahko prebolih razmijeniti obje svoje bombe. Gledajući Amila, i njegove saborce,
siguran sam da će biti ubojitije u njihovim rukama.
Rastajući se, složismo se i kako je u svemu
ovome, iz naših uglova gledano, za sada jedino dobro da smo obojica još živi.
I po Amilovom odlasku sabirah novo što sam čuo, s onime što odranije znah, ne
želeći uopšte razmišljati o onom što nas još jednom čeka, preispitivajući se i
da li sam trebao ostati bez obje bombe,
ali ništa više od toga do da smo već pristali ujutro krenuti, nisam
uspijevao sam sa sobom raščistiti.
Jahorina,
homore
