Otkad si me, majko, u Rožaje
dala,
jadna, žalosna,
u Rožaje dala
nisam ti se, majko, slatko
naspavala.
jadna, žalosna,
u Rožaje dala
Nit sam ti se, majko, slatko
nasmijala.
Nit stavila, majko, fesa
s dukatima.
Nit obukla, majko, od grona
dimije.
Od grona dimije, da ih
Bog ubije.
Za onoga, majko, prvoga
meraka!
Doved mi ga, majko, mene
u prviče.
Sjedi mi ga, majko, među
pendžerima.
Kaži mi ga, majko, prvobratučedom.
Da mu turim, majko, kahvu
sa šećerom.
Pola sa šećerom, pola sa
veremom!
Kako dan odmicaše pojačava se i moj četvrti
osjećaj, potiskujući sva prethodna tri. Ne postoji životinja koja bi se
poredila s čovjekom, ili kako bih ja to radije rekao - čovjek je
najizdržljivija životina.
Boreći se sa svim bolovima, ne osjećajući da i
jedni uminjuju, ne mogavši niti zaspati, ne mogoh a ne prisjetiti se svog
profesora biologije Veljka Cicovića koji me jedne prilike natjera da se
ispravim, ne davši mi za pravo što sam rekao „ljudi i ostale životinje“, čak i
pomalo nepedagoški uzevši kako sam ja možda i životinja - ali da on to svakako
nije.
Ne bih se ispravio da sam znao kako će se to,
evo, samo nekoliko godina poslije ispostavljati sasvim tačnim. Ljudi su odista
nekad životinje, četnici kada treba ubijati nedužne civile a mi kada treba
izdržati u divljim uslovima. I isto zaboraviti!
Jutros smo bili jedinstveni, mi koji ovdje
dođosmo, niko nas neće tako brzo ponovo oporaviti Jahorini i Trebeviću. Bili
smo, jer se doista tako osjećasmo, iscrpljeni do krajnjih granica. Ljudskih!
Zaboravljajući kako su ljudi ponekad životinje i
kako su im tada te granice šire. One nemaju ljekare, terapeute, ali imaju nešto
drugo. Sugestiju!
Opstanak. Pitanje opstanka je njihova sugestija.
Nisam jedini koji snage nemam za više od
zacjeljivati rane. Pojedinci su od sanitetlija zbavili nekih tableta, od
diverzanata se iskamčilo nekih masti za premazivanje usana, logističari su
podijelili neke posebne kreme za čizme. Sada to mi dijelimo među sobom. Dok, za
mokre obloge smo i znali, kao i za masažu i samomasažu.
Dobro je pa su neki bili pripremljeniji za marš.
Oni su sada kadri izaći iz vikendice, pogledati dešavali se šta. Dođe tako i
informacija kako se trebamo polahko pripremati za ponovni pokret. Informacija,
koja je od nas ostalih propraćena ćutanjem. Boli koje bole, koje ne minjuju,
govore umjesto nas.
Popodne je tek pola vremena od onih dvadeset
četiri sata, za koje ja kazivah da je nužno da bi se štošta zaboravilo, ali
sada donese i novu, ozibljniju informaciju. Dobili smo posjetu, delegaciju koja
nas je pozvala za Majorovom grupom a koja je upravo o onome pričala, o pitanju
opstanka. Našeg opstanka. Kao, ne smijemo sad odustati, makar četnici sad i
znali za nas - u panici su. Ne znaju gdje smo, koliko nas je, i očekuju nas i
ne očekuju, i svuda i nigdje.
Svako prenošenje ove informacije nailazi na
ćutanje do tog momenta, momenta pominjanja opstanka. Kada uslijedi uzdah, onaj
nemoćni. Ali i uzdah koji će se ponovo pretvoriti u ćutanje, kada se prenese i
kraj informacije. Koji se odnosio na tu, drugu grupu koja je marševala. Noćas,
kada smo se mi vraćali. Informacija ne govori zašto su kasnili dan za nama,
kuda su išli, ni dokle su stigli, samo kazuje kako su prošli daleko,
neuporedivo gore nego mi. Čak se ne pominje ni tačan broj, poginulih i
nestalih, samo da ih je mnogo. Od kojih su neki sigurno još živi, zbog kojih,
mada i zbog onih koji su poginuli, mi moramo imati snage.
Moramo imati, ali je nemamo. Nismo još se povratili,
osjećamo to i po tome što nam i za ćutanje snage nedostaje.
Zašto? pitanje je koje nas je proganjalo tokom
našeg marša, koje nas sada još jače pritišće. Zašto nismo svi skupa krenuli,
zašto nismo iskoristili to što nas četnici nisu očekivali?
Ako se sada ističe da ima i poginulih i nestalih,
sami slutimo da na ovom drugom maršu nije sve bilo kako treba. Da li su krivci
vodiči, ili komandanti, pitanje je koje nije smjelo biti. Kuda je nas naš vodič
doveo, mogao je dovesti još vojske. Kuda je nas naš komandant razveo, mogao je
razvesti svu vojsku!
Šta sada? Nešto bi od svega moglo biti da četnici
sada znaju, da nam je glavni cilj deblokada Sarajeva.
Ako je u puškaranjima po
i oko Trebevića nestalo desetine naših momaka, uglavnom su Hercegovci, pa je to
i najviše što su svi znali, što su mogli četnicima reći. Najveći broj njih
cijelo područje uopšte ne poznaju, neki se sigurno nisu dali predati,
pridružujući se onima što su ionako poginuli, ali je izvijesno da je i onih što
su četnicima pali u ruke.
Je li iznutra bilo gubitaka, ne mijenja stvar. Ni
oni vjerovatno nisu znali više o samoj operaciji, a o nama koliko i mi o njima.
I sva su pitanja suvišna, svjesni smo mi naše
bitke za opstanak. Znamo šta je nama sada obaveza, da ne odustanemo, da ponovo
krenemo. I ja se sa svim time slažem, samo sam uz one koji dodaju - kad bi
mogli!
Moraćemo! Jutros nismo mogli, još nam se čini da
nismo dovoljno se oporavili, da...
Makar nas i prevarili. Otćutali smo kraj
informacije, nećemo odgovoriti na njen dodatak. Kao i noćas, naredba se
koriguje. Ne idemo odmah gore, najprije trebamo osloboditi ove vikendice, tu se
trebaju vratiti preživjeli Hercegovci.
Nećemo čekati da se sve žrtve saberu, da nam se
direktno kaže koliko imamo obaveza, poziva da razmislimo još jednom, da prihvatimo
da smo mi oni što su još živi, a živ čovjek može...
Počinjemo osjećati prkos, vraća nam se i ponos, a
to je dovoljno da nam se i snaga vrati. Da zaboravimo ono jučer, noćas, da se
ugrizemo za jezik, pogazimo vlastitu riječ.
Nikom se ne ide tek tako, ali svi znamo da
moramo. Zbog Mostaraca, zbog Sarajlija, zbog Bosne, zbog nas.
Gledam Šeksa. I Musu, Ćuzu, Eka...
Znaju šta rade. Idu od vikendice do vikendice, od
pouzdanog do pouzdanijeg, od jednog do drugog, nas za koje vjeruju da ćemo prvi
popustiti. Uglavnom još ćutimo, ali sada znajući kako ćutanje najčešće govori više
od riječi. Neki im uspijevaju odmahnuti glavom, ali oni shvataju da, sada, i
takvo „ni govora“ nije definitivno.
Shvatio je i Šeks mene, nisam ni ćutao ni
odmahnuo glavom, ali sam zato polusvjesno pokazivao kako je sasvim dovoljno to što je on došao
popričati sa mnom, podsjetiti me na naše obaveze. I ne
samo da ću ja ići, ići će cijela moja grupa!
Dok mi ćutke otkrivamo tu svoju novu snagu
vidjećemo kako su to neki uspjeli prije nas, kasnije svjedočiti kako to i
preostali čine.
Prije nego kamioni stignu svi ćemo biti u stroju.
A kada dođu, neka nas voze kuda hoće.
pogled
na Trebević
