24 - Postolje je stiglo za nama

Došli dani tugom rasplakani,

bol boluju breze i jablani.

Nismo prvi, nismo ni jedini,

što nas ljubav brakom ne sjedini.

Uzalud smo zlatne snove pleli,

sreću htjeli, nismo se uzeli.

Teška tuga slomi naša krila,

sudbina je od nas jača bila.

    /Safet Kafedžić/

Sišli smo na cestu. Mjesto, gdje nalazimo novi način da se bodrimo. Da je još kako do Gareškog mosta, to bi bilo kao da smo došli. U normalnim uslovima, odatle do Luku treba manje od sata. A ono što trupla donesu dotle mogu i još toliko, svak bi trebalo da je već bacio sve što je mislio.

Bodrili se, vjerovali da je lakše. Snijeg je manji, ali ne osjećamo da su temperature značajno niže.

Cesta široka, put jednostavan i svima nam znan, niko se više ne drži kolone. U cugu se prevaljuje tačno koliko ko može. Nas se osam drži blizu, ali oni koji su zadnji nađu uvijek snage da pri odmaranju prođu naprijed. Čini nam se kako ćemo tako lakše izdržati.

Hođa je, ili se nekima od nas tako čini, sada teža. Hvalio sam se, ponosio čizmama koje na Grepku od Buljubašića dobih, jesu bile i komotne, i jake, ali sada vidim da noćas ništa nije moglo biti idealno. Jake, ali i krute, noge su mi sve ranjavije. Dok gledam druge da svoje čizme na puazama sazuvaju, i tako malo noge odmaraju, muka mi gledajući u zaleđene pertle na svojima.

Ponajmlađi smo, pa poodavno nismo na začelju. Prošli smo i drugu našu grupu, ili smo se izmiješali s njima.

Prije zore smo na Gareškom mostu, ona će prije nas u Kerleta luke. Stali smo. Neki smo na, neki ispred, neki su već skrenuli Gareškim mostom.

Osjećam da je ovo mjesto gdje smo svi zastali. Ovi naprijed će nastaviti kada ih neko prođe, kada shvate da i oni mogu. Mi iza, nismo sigurni možemo li više.

Jutarnji mraz ovdje tek hoće da steže, mi se počinjemo otkravljivati! Varljivost insanska goni nas da stojimo, ležimo, predati kad nam je ostalo još samo malo borbe. Počinjemo pričati o onome o čemu nam se do maloprije nije dalo razmišljati.

Od naše druge grupe saznajemo kako su se oni gore podijelili, pri čemu je cijev s njima šestoricom. Gdje su sada u dilemi, ostaviti cijev ili negdje ovdje odspavati malo.

Znam ja da će nastaviti, ali i razumijem ljutnju. Ističu kako su ostali otišli za Majorom, samo zato da bi tako izbjegli daljnje mučenje ispod cijevi. Ako i jesu, niko im zbog toga neće moći zamjeriti.

To je put kojim smo svi trebali, kojim je bilo naređeno. Znali smo to svi, znao sam i ja, ali se pretvarah da imam pravo izbora. Znajući bar toliko, posljedica neće biti. Opet, preispitujem svoju savjest, ovo je prvi put da sam postupio suprotno, kontra naređenom, protiv Majora. Za njim su noćas otišli diverzanti, većina Fahrovih, te još poneko, među kojima i Sutko s nekoliko naših.

Sve u svemu, premalo da bi se kao takvi odmah uputili nazad na Trebević. Čujem sada kako je ta naredba brzo promijenjena, nismo trebali Trebeviću već nekoj kosi iznad onog potoka. Zauzeti liniju, odnosno obezbjeđivati neku drugu, glavnu kolonu, koja je noćas pošla. Govorim da mi je sada krivo što nisam ispravno razumio, iz oba razloga. Ne bih kontra Majora, a vjerujem da je ta kosa bliža nego Kerleta Luke. Ako nije bliža, onda mi je drago da je baš ovako ispalo.

Uvijek će biti onih koji će tvrditi kako smo svi znali da biramo između odlaska na liniju, ili bježanja u toplo. Ja nisam imao snage prilaziti čelu, nazad na Trebević ne bih mogao, a rad sam bio prihvatiti svaki prijedlog o lakšem, kraćem putu. To je ono što sam znao, za ovaj izbor tek sada čujem. Ako lažem, pristao bih da mi se obje noge smrznu i da mi se poslije odsijeku, ako ne bi već same otpale. Nisam čuo, nisam razumio...

Boli razmišljati, a pričati još teže. Ipak pokušavam Titu opravdati naš postupak:

-          Ne mogu da shvatim kome je ovo palo na um. Vidjećemo šta je sve istina, ali ja još ne mogu da vjerujem da je neko bio toliko pametan da nas pošalje ranije. U redu, da je bilo predviđeno da se smjestimo u one vikendice, ali da vani čamimo!? Čuo si da često  govorih kako je čovjek u stanju da za dvadeset i četiri sata sve živo zaboravi. Mnogo toga, šta bilo... Recimo, glad. Gladuješ heftu, onda se jednom najedeš i već si tu glad zaboravio. Dok gladuješ, kontaš kako bi se najrađe osvetio onom ko te na to gladovanje natjero, čim se najedeš - halališ mu! Skoro je sve čovjek u stanju da brzo zaboravi i halali, ali ovo je nešto posebno. Za ovakve patnje, nema teorije! Zamisli kako najebasmo i gdje dođosmo, kako - ni sami ne znamo ali dođosmo, kakva glad, kakva hrana, kome je to bilo na pameti! I onda trebaš da shvatiš da si bezveze sve to izduro. Da nam je barem pošteno rečeno, drukčije bi se i pripremili, izdržali bi nekako i gore – Tito me je slušao, iako svjestan da govorim nesuvislo, još i ono što i sam zna, osjeća – ja i Majora nabijem na... taman! Ako je sazno, skonto da smo jedini izašli gore, i ako im je jednom reko „odjebite“, šta je imo poslije da... Ne znam za druge, ali ja neću moći, pitali opet ili ne pitali za dobrovoljce. Meni da se dočepati kakve vatre, najmanje me heftu niko neće od nje odvojiti. Evo sam i čizme sazuo, jedva, bile zaledile, noge su mi... Najgore što ih ne mogu ponovo obuti, a meščini ni ovako ići. Samo što, eto, nekako moram, pa opet mi se čini da ću bos nekako da izduram. Na Jahorinu se u tankim čarapama ni ljeti ne ide! A o usnama ne želim ni da pričam, otekle su, gore, sve mi je bilo malo lakše kad ih malo snijegom namažem, ali kako noć biva hladnija, sve više pucaju, otiču, bole. Plače mi se, vrišti...

Ne zajecah glasno, ali više ni riječ ne rekoh. Morao sam se boriti da zadržim suze. Nemam prava da plačem, ni drugima nije puno drukčije, lakše. Nije neka razlika debele ili tanke čarape, svejedno je hladnoća probila svake.

Ja imam troje tanke na nogama, s koliko i pođoh s Trebevića, samo je razlika što su mi čizme sada u rukama. Čujem da nisam jedini, neki su sazuli prije, neki se još premišljaju. Odlučnost onih koji i dalje gaze u čizmama nije lako definisati, osim što sam uvjeren kako, ako im je s nogama sve u redu, izvjesno imaju neke druge probleme.

Mi imamo i nešto na što smo posebno ponosni, još se držimo skupa. Još se bodrimo, pokušavamo pomoći onima kojima je trenutno najteže. Admin odavno ne gleda na sat, smjenjivasmo se redoslijedom, noseći koliko je ko dugo mogao. Tito predlaže da se ja do kraja oslobodim, preskačem.

Ne mogu, odbijam. Imam drugi prijedlog, iza kojeg ću stati. Nadomak smo Kerleta Luku, minobacač smo iznijeli i snijeli. Ovdje ostavljamo cijev i postolje. Kuko i Enes su riješeni da lafet dotegle do kraja. A vraćamo i mine.

Vučemo se tako nekako, pretičemo druge grupice, one pretiču nas, vučemo se kako ko može...

                                 ***

Dovukosmo se u Kerleta Luke. Već je svitalo, pa se jasno vidio i dim iz nekih vikendica. Nije najvažnije, uskoro će se dimiti iz svake. Nema bojazni da neće za sve biti mjesta, a svako ko nas ovakve vidi neće imati srca odbiti nam gostoprimstvo.

Neki bi red bio nekoga izvijestiti o tome gdje smo i zašto ostavili cijev i postolje, pravilo je koje važi za normalne okolnosti. Noćas ništa nije bilo normalno.

Orijentišem se, osmjehujem vidjevši kako se već dimi iz vikendice u kojoj prenoćih onu jedinu noć ovdje, idem provjeriti. Već je naseljena, ali je tu Remzija. Uguraćemo se i nas osmorica, ništa patos nije lošiji od kreveta. Bitna je vatra.

Vraćam se pozvati ostale, i vidim najnenormalnije u ovoj noći. Postolje je stiglo za nama, cijev upravo stiže.

Bježim od Ekovog pogleda, znam da bi mi puno toga htio reći, znam da će sve to prećutati. I on, i Dževad Vejo, Armin Pendek i Mujo Vreva, Ševko i Fudo, ili ko još od njegovih pomaga u dovršavanju onoga za šta nama ponestade snage. Stid me je. Jesmo mi dvadeset i pet sati sve to nosili, ali ne vidim da su oni ovim zamijenili redenike, ose, zolje, tromblone, i šta su sve već nosili.

Stid je osobina insana. Kao takav žurim u vikendicu, da se ugrijemo, dođemo sebi i osjetimo i druge potvrde da smo ljudi, da imamo glavu, ruke i noge, stomak...

Osjetismo glad. Znači, zauvijek zbacismo osjećaj drugačijeg oblika, drugačije vrijednosti, što smo bili samo trupla - bili smo.

Od ljudi koji nas u vikendici dočekaše i koji su već stigli vatru naložiti i staviti vodu za čaj, čujem i nešto što nisam bio siguran da li me treba iznenaditi, nisam znao da li su bez hljeba bili zato što su ga negdje i nekako stigli pojesti ili su ga samo pobacali jer im je bio pretežak, ili ima i jednih i drugih. Ja sam znao da ga mi imamo i da ćemo ga rado podijeliti s njima. Ja sam tako mislio...

Remzija Čorbo mi je napravio mjesta pored sebe, a prirodno mi se trudio pomoći odriješiti ruksak. Oči su mu jednako zastale, kao i meni i drugima, kada su se naši hljebovi stali prosipati. Na prvi su pogled izgledali čitavi, ali su zapravo bili sastavljeni od mrva.

Ni s čim se drugim ne bi dao ni pojesti, sem ovako udrobljen u čaj. Sreća pa i šećera imamo dovoljno.

Nikad ništa u životu nisam jeo, to je moj prvi osjećaj!

Ništa slađe u životu nisam jeo, moj drugi osjećaj!

Sad ću najmanje heftu odmarati, treći osjećaj!

Još samo da nema onog jednog znanja, kako osjećaji često varaju!

Trebević