23 - Trupla

Nekom ljeto, a meni je zima.

Nije meni to od zime zima.

                                      19/20. decembar 1992.

Već što mi je zulum od vezira,

moga dragog u progonstvo sprema.

Ja sam bosa iz Čajniča došla.

Mogu bosa i u Stambol poći,

da izbavim iz progonstva dragog.

Neke su noći duže nego se s početkom čine. Neke planine opakije od svojih staza i bogaza. Zime oštrije nego misliš da mogu biti.

Kopno, snijeg, kopno... Osoje, prisoje, osoje...

Mraz, zima, mraz. Ledena jahorinska noć, tri stotine nas u njoj. Jedan za drugim, na istome putu, sa sličnim nevoljama. Svaku smo priču ugasili, sva nam je snaga potrebna da se krećemo.

Ja sam zadnji, i vidim da se cijela kolona još uvijek pomjera. Bez zadržavanja, bez sačekivanja. Zapravo, možda je toga naprijed bilo, samo ja noćas nisam kadar za više, sem ići za Titom.

Ćutke se u nošenjima smjenjujemo koji trebamo, ćutke su neki išli pogledati uništeni četnički dozer. Ja nisam, čitavih je deset metara s ceste, s prtine!

Ćutim i o onome što bih inače pitao. Jesmo li i odozdo naišli pored ovog dozera? Koga je, i kada uništio?

Nije ni važno, pa mogu i sam sebi odgovoriti. Ipak je ova akcija krenula ranije, i nismo mi jedini koji smo učestvovali u njoj. Mi smo samo jedini koji smo došli dokle nas je trebalo puno više doći, jedini koji noćas ovuda idemo.

A sve manje sam siguran i da idemo. Samo se vučemo, jedva mičemo. A sve, samo dokle mognemo. Svaki napravljeni korak je uspjeh. Veliki uspjeh. I nova nada, nova snaga za još jedan, sljedeći korak.

Nisam jedini koji je nekoliko puta pomislio da više ne možemo, i da nikad nećemo stići do iznad Kijeva. Prošli smo dozer, sad znamo da je istina, da smo na slobodnoj teritoriji, odnosno na mjestu gdje dalje nije opasno, ali gdje bi bio grijeh da stanemo, da odustanemo, da ne izdržimo još. Na mjestu smo gdje se više ne moramo strogo držati jedni drugih.

Da je kako do smrti, dalje bi čovjek lahko. Ali i za to treba snage, a mi je imamo sve manje.

Glava je prestala da misli, noge više ne mogu da nas nose, ruke ne žele za pušku. Samo truplo nije dovoljno.

Ipak, truplo još ide. Ne misli, ne govori, ali ide nekako. Onako bez nogu. Gazi snijeg, premješta se. Odakle mora, i dokle mogne.

Truplo ne može osjećati glad. Kakva riba, kakva leblebija, šta je hljeb?

Najslađi je snijeg, odmah gasi žeđ. Osjećaj žeđi, jer truplo ne može biti ni žedno. I nije. Samo kvasimo usne, ispucale od mraza. Pucaju jače, natiču, ali moramo. Da nas sada ne bole, da izdržimo što više. Neka bole poslije, kad stignemo dokle mognemo.

Truplo glad ne osjeća, niti žeđ, ali se smrzava. A i prihvatilo bi borbu, moglo bi. Snašlo bi se, pretvorilo ponovo u insana. S rukama. Ali samo u slučaju ako naiđemo na četnike, i za vrijeme koliko bi ta bitka trajala.

Možda je među nama trupala koja to ne bi mogla, koja znaju zbog čega su nam dali po dvije bombe. Ako nismo u stanju se boriti možemo makar izvući jednoj osigurač, oduzeti svom insanu život.

Provjeravam sebe da nisam slučajno ih izgubio. Osmjehujem se, ne mogu ih izvaditi iz džepa. Smrzle su. Sad sam siguran da mi moje truplo neće život uzeti.

Ali hoće snijeti postolje. Ionako ga ne osjećam, ionako nema još mnogo. Blizu smo, idemo samo dokle mognemo.

Kolona se počinje sjeckati, najizdržljiviji i najuporniji grabe naprijed, da što prije stignu, da se čim prije domognu zatvorenog, toplog, udobnog.

Na momente se javi ono insansko u nama, prereže ovu noć, podijeli na koliko smo prešli i koliko još moramo. Prešli smo opasni dio, ostao je onaj teži. Koji nas vraća nazad u naša trupla. Bar straha nema, jer se trupla ne mogu plašiti.

Opet smo u nekakvom potoku. Ne bih ga ni primijetio da nam se ne bi zaustaviti u njemu. Razloge ne znam, truplo ne da glavi da misli o njima. Ne skidajući postolje, bacam se u snijeg.

Neki su još na nogama. Ne vidim da iko ide provjeriti zbog čega smo zaustavljeni. Nemamo snage ni za to, ako bude potrebno sama će vijest do nas doći.

Trupla oko mene se komešaju, što je znak kako je vijest došla. Nisam htio, ali je čuh. Naređeno nam je da se vratimo!?

Šta pomisliti nego da neko nije dobro prenio, ili je počeo halucinirati, nije moguće da se neko na ovaj način šali. Istina ne može biti, s obzirom da to nismo ni u stanju.

Sjedićemo, zatvarati oči da vidimo toplu peć, čašu vode, i čekati da dođe nova, istinita informacija.

Ta je već zanimljiva. Prvi sam koji je prihvatam, sasvim vjerujem u nju.

Pametniji znaju drugi, lakši i kraći put. Čudno da nas takvo nešto ovoliko zadržava, zar bi o tome trebalo diskutovati? Još čudnije, kada se čuje kako se počinjemo razdvajati.

Nepomirljivo. Mi koji smo skroz pozadi jedino možemo izabrati jedan od ta dva puta. Odlučiti se onako, na sreću.

Na meni je postolje, moje truplo se zanima za taj lakši, kraći. Nagovaram svoju grupu.

Ne znam koliko će jednim, koliko drugim putem. Uzdam se u sreću, taj kraći možda i izdržim.

Jesmo li imali sreće ne znam, vidim da se spuštamo asfaltu, tako i shvatam da nećemo ni ići u Slavljeviće, naš su izbor Kerleta Luke! Mozak mi se razbio, ima ga u postolju, u promrzlim nogama, nema da računa jesu li bliže Kerleta Luke od Slavljevića. Nije ni bitno, vrijeme izbora je prošlo, a povratka nema.

Negdje iznad samog asfalta, čujem i da prolazimo pored zarobljenog, otisnutog četničkog kamiona. Neki se penju, kažu da ima svega još na njemu, municije i bombi, ali i konzervi i sokova, čak sam čuo kako neki ispijaju „dvojni C“.

Dozeru sam odolio, ovome ne mogu. Samo da mi je naći taj jedan sok, snijeg mi je već dojadio.

Srećom kamion je prevrnut, imam snage za popeti se. A i doovljno je onih koji su se peli ranije, paketi su pootvarani. Nemam šibicu, ne znam ni bih li je mogao ukresati, zadovoljavam se što rukama mogu još pipati, prevrtati.

Uzimam nešto što sam siguran da je SDO, četnički suhi dnevni obrok, ali sam za razvlačenje osmjeha trebao još pipati, rovariti. Sreća je susretljiva, brzo nabasah i na nešto što vjerujem da je sok. Nisam ni sumnjao da je tako leden, svejedno žudim ga spsustiti niz ledenije grlo. Samo mi je najprije nekako skotrljati se s kamiona, pa uspuzati pet koraka naviše, na cestu, na kraju pokušati ubrzati i pristići ostale. 

Pristignuvši kolonu SDO ubacujem u ranac, dok zaplakah shvativši da iz kamiona, umjesto soka nosih tromblon, koji mi, a izvadivši ga ispod pazuha, samo još više ruke smrže, skoro se zalijepivši za njih. Suze sabirane zbog mraza, tako se oslobodiše.

Nisam duže od par sekundi bio u dilemi, bacih tromblon. Ruke su mi potrebne da njima brišem suze, suze zbog razočarenja što ipak nemah sreće sa sokom, ali i sve ostale, zbog bola, mraza, umora, i puštane i zaleđene.

Jahorina u sniježnoj mećavi