Što no ječi gora
Romanija?
Gorom jezde kićeni
svatovi.
Svi svatovi prođoše u
miru,
al ne prođe nevjesta
djevojka.
Nju oteše iz gore
hajduci
da im licem obasjava
pute,
mračne staze i mračne
bogaze!
Nisu se bavili. Dobar znak, neka vjerujemo da bar
nešta ide po planu.
Rekao bih da je prošlo taman toliko vremena da se
Admin i Tito probiju. Jelečaci su došli brinom odozdo, prvi su stigli prenijeti one
osnovne informacije. Po pristizanju zadnjih, odmah je dat znak za nastavak.
Trebalo bi da nas je tačno tri stotine u stroju, plus
baba, vodič je još s nama.
Znam da mraz utiče na sve nas, opet vjerujem kako
su Admin i Tito razumjeli šta se to tamo pričalo.
Odranije smo razumjeli da je glavni problem
Jelečacima bio taj što nisu imali nikoga dalje, sada saznajemo kako se to
odnosilo na borce iz Sarajeva! Zvuči to nama nevjerovatno, kao što će možda
kasnije zvučati pravdanja kako jesu bili, samo se veza nije mogla uspostaviti.
Ako nam to zvuči nevjerovatnim, šta tek reći za
mogućnost da smo na cijelome maršu jedino mi i bili!? Nas tri stotine, ili
pedeset više. Neka to budu za sada sumnje, glasine, istinu valjda uskoro
saznamo.
Ono u šta više ni najmanje ne sumnjamo je
zarobljena baba. S Jelečacima je, a već
je bilo dovoljno vremena da je ispitaju.
Pri zarobljavanju se nije opirala, predala se
odmah. Nije pokazivala strah, samo nevjericu. Bez straha, s nevjericom, ali
izgleda pripravna na ovakvu moguću situaciju. Sigurnim riječima je objašnjavala
da je sama, da nikog više nema, ni ovdje ni gdje drugo. Rekla je da je u toj
nekoj drugoj kući boravilo par vojnika, koji su i pružili kraći otpor, potom
pobjegli. Tvrdila je da više nema šta reći, da joj je svejedno ubili je ili
ostavili.
Neko je vrijeme bila uporna u ćutanju. S obzirom
na vrijeme, možebiti je očekivala da ćemo je i ostaviti, a kako njena kuća nije
odmah zapaljena.
Vrijeme je išlo, nije bilo najave da je nama
dalje naprijed. U toj dosadi iščekivanja uslijedile su i prijetnje da je
prilično glupo i nepotrebno voditi je skroz u Sarajevo, dok se još ne zna
koliko će to putovanje trajati kao i kakvim putem ćemo sići, po čemu bi njoj i
bilo najbolje da ostane u selu, zauvijek! Priča, koja se njoj dojmila
ozbiljnom!
Prepala se kako bi prijetnje mogle biti
ispunjene, promijenila je priču. Baba se ne samo predomislila nego i sasvim
razvezala jezik, priznala je kako na Palama ima sina koji „visoko kotira“, zbog
čega se za nju može dobiti više naših.
Blefirala ili ne, živa je izašla iz sela. Iznad
svega iz razloga što naši nisu ni kanili ubiti je. Već upravo ovo, izvući nešto
iz nje. Ko zna, možda se do Trnova još nečeg sjeti.
Živa će stići, nije baš krhkog života, nije
kakvog tereta ni ponijela, a i očvrsla je živeći ovdje. Za svaki slučaj, nisu
je više ispitivali, a činilo se kako to nije ni potrebno.
Za ovakvo je selo više nego inteligentna, a i
samopričljiva. I radoznala.
Odlazi iz sela, s pitanjem koje smo svi mi davno već
sebi postavljali, da li će se ikada više u njega vratiti. Njoj je dato i pravo da
se raspita ko smo i odakle smo došli.
Vjerovatno ta njena znatiželja ne bi bila upamćena
kao što će zbog način na koji ju je iskazala:
-
Boga vam, okle
vi ođe banuste? Kad ođe balijska noga ni za Turski vakat nije kročila!
Cijela će priča kružiti kolonom baš zbog ovog
detalja.
Ako su neka druga saznanja činila nas još jadnijima,
ova priča nam je vraćala i moral i snagu, da sve izduramo. S povećanom vjerom
da ćemo uspjeti, da sami mognemo svjedočiti kako smo mi, ti Bošnjaci koji su
prvi čak dovde stigli.
Osmijesi su nam i veći, hrabriji kad znamo kako
baba nije jedina koja od danas ovako razmišlja. Četnici više ni za Pale, niti
za bilo koje drugo mjesto, neće moći tvrditi da je predaleko za Bošnjačke noge,
i srca.
Odavde je, rekoše, sigurnije. Što se samog puta
tiče, već smo ga jednom prošli, uvjerili se kako ga vodič odlično poznaje.
Ali, ne bi ovo bila prva priča koja će se rano, prerano
prestati pričati.
Jahorina
u mrazu
