Da smo se ranije
sreli,
bilo bi drukčije sve.
Proljetnu sreću smo
htjeli
kad već je padao
snijeg.
Kad već je padao,
padao snijeg.
Ljubljah te žarko i
strasno,
i sreću mogli smo nać.
Teško je reći prekasno
gorak je osmijeh kroz
plač.
Bolan i gorak je
osmijeh kroz plač.
Drugu sam stvarnost ja
htio,
pa nemam radosti sve.
Da sam te ranije sreo
bilo bi drukčije sve.
Vjeruj mi, bilo bi
drukčije sve.
U međuvremenu se Major još jednom čuo s Fahrom,
kada nam i postaje jasno da nećemo odmah poći. Nije se Major odljutio, ni
predomislio, sačekati nam je malo zbog dijela koji moramo proći pod akšamom.
Odmor nam nije trebao, koliko da se prisušimo.
Bilo je strašno, Major je slao ljude, opominjao
da se vatre gase. A mi plačući odbijali!
Koji su već uspjeli vatricu naložiti, odbijali su gasiti je, koji nismo
nama je pristati da ne ložimo nove. Umjesto da na zapaljenih par grančica
osušimo čarape, zadovoljićemo se cijeđenjem.
Jutros je bilo onih koji ovih briga nisu imali. Tih
sada, ako i ima, puno je manje. Ja sam bio sretan što još jutros ne obuh i
posljednje, ali s dilemom na koju nisam računao. Znao sam da jedne imati na
nogama ludo je, vjerovao sam kako jutros skinute bit će ponovo upotrijebljive.
Što nije bilo slučaj, bile su jedna velika ledenica.
Gledah one koji skidaše s nogu, njihovo cijeđenje
je teško išlo. Dok bi ih nastojali malo zagrijati prije obuvanja, i one bi
ledile. Razmišljah da ih nikako ne mijenjam, plaših se da će mi tako noge
izranjavati, da neću izdržati. Jedino što mi pade na um jeste da ih kako-tako
ocijedim, prvo obujem nove, potom njih. Svjestan sam kako me i tako čeka
naporan, bolan povratni marš, znam da je prilično onih koji su u nešto boljem
položaju, ali da ima i kojima će još teže biti.
Neko prisušene, neko ocijeđene, tek rijetki
sasvim nove, ali svi se obuvamo u trenutcima kada je stigao zadnji signal za
pokret. Odmorni, ali razočarani, i s bolnim suzama, sa strahom da nećemo
izdržati.
Učili smo o Igmanskom maršu, gledali identičan
film, možda i nevjerovali da temperature mogu biti toliko niske da se partizani
i švabe mimoiđu, bez želje da jedni u druge pucaju, a nama sada predstoji
Jahorinski marš, za koji nam je trenutno najmanje bitno da li će se uopšte
pominjati ikada. Bliža nam je nada da na četnike nećemo naići. Temperature jesu
niske, teško da se nižih sjećamo, ali sigurno ne toliko da bi zbog njih kraj
četnika, ili četnici kraj nas mirno prošli.
Nije nam do borbe. Mrznu nam se prsti ruku, niko
do cijevi ne dohvaća, pri samoj se pomisli još više lede. I vraćaju nadi da ovo
neće biti slično Igmanskom maršu, znamo da su tada nekima morali odsijecati
promrzle prste. Bez anestezije.
Razmišljam o tri velike razlike, Igmaski se marš
završio u Foči, što je naš samo san. Mi smo bili pošli u sasvim suprotnom
smjeru, ka Sarajevu, tako da ovaj marš nije ni bio planiran. Možda i
najbolnija, kad stignemo do cilja nećemo se osjećati pobjednički.
To je ono što nam pada teže od samog marša, od
sve ove hladnoće. Vraćamo se posramljeni, a da ne znamo zbog čega, čijom
krivicom.
Vraćamo se prevareni, drugačije je pričano na
Igmanu, tada smo se dogovorili da ćemo svi u Sarajevo. Bilo kako, s pjesmom ili
mrtvih usta!
Niti zapjevasmo, niti usta zauvijek zatvorismo. A
i Sarajevu leđa okrenusmo, ni za šta krivi. Ili, možda i jesmo?
Ne dam, ne dam da može biti da je Juka bio u pravu
a ne mi. Mada, sad i to postaje skoro nevažno, da nam je samo izdržati do
Slavljevića. Ili makar do onog seoca, odnosno prvog mjesta u kojem bi se mogli
okrijepiti.
Izdržaćemo. Siguran sam. Dokle budemo išli. Dokle
mognemo izdržati!
Opet mi u glavi marš iz prethodnog rata. Učili
smo o njemu, ali se ne sjećam bi li onih koji ga nisu izdržali, koji su putem
zaostali, koji su ostavljeni. Tupi mi se da jeste, ježim se pri pomisli da bi i
sada moglo biti tako.
Neće. Siguran sam. Nismo ostavili postolje, minobacač,
nećemo ni iznemoglog, smrznutog druga.
Pitam se ko bi mogao biti prvi koji će priznati da ne
može više. Priznati, s obzirom da mi se čini kako nas već ima koji ne možemo.
Ne zbog napora, već bolova koji se iscrtavaju po licima, uvlače u čizme, pod
rukavice, kruže po kostima.
Neće niko ni priznati. Zato što ćemo izdržati.
Koji nisu mogli ostali su na Igmanu.
Što je još gore, ostali su i koji su mogli. Koji
nisu htjeli. Za Jukine znam, ne sjećam se šta je sa Zukinima. Niti se pominjaše
da idu, niti se sami dičiše time što neće.
Boli ovaj marš, boljelo bi više da nismo na
njemu.
Boli mraz, boli da ne osjećamo umor! Umor se odmorom
liječi, nama odmor ne treba. Ne maršujemo mi brzo, maršujemo kako možemo. Da se
ne zaledimo. I da ne poludimo.
Protiv tih bolova i razmišljanje pomaže. Dosadi
brojanje koraka, brojanje minuta, naporno je i podsjećanje na bolove,
preziranje onih koji su krivci, misli se zadrže na onima zbog kojih smo ovo
radili, zbog kojih trpimo. Jesu li nas u Sarajevu iščekivali, čekaju li nas
još? Hoće li trpiti zbog nas, našeg sramnog povratka? Trpe li već?
Ne znam. Ne znam za njih, za nas sam siguran. Kao
gubitnici se vraćamo, a nismo to.
Noć ranije smo krenuli, uvjereni u pobjedu. Ovim
istim putem, iako mi se sada ništa ne čini isto. Bez obzira što se na put i ne
obazirem. Na začelju sam, ali za kolonom ne zaostajem, niti se ona zaustavlja.
Duga je noć, biće još hladnije. Neće se biti
pametno ni zaustavljati. A nekad će morati.
Prvo zaustavljanje bi trebalo biti u nekome
potoku, gdje nam je sačekati Jelečake. Vrijeme da se zapitam i kako je njima,
jesu li se tokom dana bolje snašli, kako sve ovo podnosi baba koju su zarobili.
Upravo zbog nje vjerujem da su oni bili sretniji, a za nju da je naviknutija na
ovakve mrazeve. Pa ako ona može izdržati, onda mi moramo moći!
Neko taj veliki potok nazva i granicom odakle bi
se trebali osjećati sigurnijima. Ja ga se i ne sjećam, noćas je bio dublji mrak
a nisam računao da bi se mogli vraćati.
Nadao sam se da su Jelečaci bili brži, da su oni
nas čekali. Daleko sam ja od potoka, ali mi je jasno da je čelo u njemu.
Siguran sam kako su se Major i Fahro sporazumjeli, da se nećemo dugo
sačekivati.
Admin i Tito pitaju da prođu naprijed, pokušaju nešto
saznati. Je li to mene i umor već počeo ponovo sustizati, ne da mi se ni pomisliti
da i ja idem s njima!
Jahorina,
snijegom okovane homore
