Kliknu vila sa vrha Porima,
pa doziva mostarskog vezira:
„Čuješ li me, mostarski
vezire;
Čuvaj Stoca, ne daj Počitelja,
nit Mostara ne ostavljaj
sama!
Viš Mostara ljuta guja
spava,
ljuta guja – Čengić Smail-aga.
Ako bi se guja probudila:
Ni Sarajvu ne bi lahko
bilo,
a kamoli svijetu niz Neretvu!“
Stižemo. Proplanak je prazan. S jutrošnjim našim
tragovima.
Nema razloga da brinemo. Šeks proziva Majora,
dobija odgovor da se izmjestio, ne mnogo daleko. Dobija i azimut po kojem ćemo
ga naći, pošto se odmah uvjerismo kako tragova doista ima svukud.
Bezvoljno, i Sutko i ja prihvatamo proći
naprijed. Izmjestili su se davno, snijeg koji su gazili ponovo je zakorio.
Barem nam nije rečeno da žurimo. Ali nam se žuri.
Promašili smo, jer smo davno probili lažne
tragove, a i odmakli više nego što je „ne mnogo daleko“. Mi busolom, Šeks
motorolom, tražimo sada i pomoću dodatnih opisa. Vratili smo se velikoj jelki,
kraj koje je manja, obje u podnožju, na lijevoj strani sve u lednom snijegu.
Dok su Šeks i njih još nekoliko zavirivali, pretraživali sitno žbunje, prvi put
kako smo na ovome putu ču se galama, još uvijek umjerena, kroz koju se
provlačiše i prve psovke. Nerazumijevanja je bilo i s druge strane motorole.
I Šeks gubi strpljenje, vraća nas prvom proplanku,
mjestu jutrošnjeg rastanka. Odatle još jednom proziva, sad tražeći da Major
pošalje nekoga.
Džibson i Dževad Muhović nas lahko i dosta brzo
pronalaze. Slijedimo ih i brzo shvatamo kako se nije čuditi da smo bili promašili,
da je nestvarnije kako je Major uspio zametnuti tragove, uvukavši čitav vod u
proplančić od nekoliko desetaka kvadrata, pri čemu su svi preskakali žbun koji
im je ostao skrivati tragove.
Možda je drukčije bilo planirano, ali je nama
neophodno malo odmora. Jedva se odvukoh na sastanak, odnosno informisanje.
Svima nam je jasno kako ni sada niko od nas neće govoriti.
Postavili smo to jedino pitanje, kao i da nismo.
Nešto se uradilo, nije nikakav odgovor ako se ne zna šta je, koliko to nešto.
Majorov izraz lica bio je iskren, ovaj put nam ni sam nije znao više reći.
Sve nam je jasno, još da to prihvatimo. Neće biti
lahko, uvijek nada živi. Stajao sam kraj Majora, ali se izmakoh. I odmaknut čut
ću ono što me još zanima.
Fahrovi su se javili po zauzimanju sela, vijestima
o jednoj zarobljenoj babi. Kako im je potom naređeno, i oni su bili izašli na
kosu koja je vezivala s nama. Kada se Fahro javio drugi put, izvjestio je o
određenim problemima. Nije precizirao, ni on ni Major, ali smo uglavnom shvatili
da bi moglo biti kako nije imao daljnju vezu! Ono što nas čudi, Fahra Major
nije povukao kao nas.
Sastanak je završen, ali se još ne razilazimo, ne
znamo kud nam je dalje, naprijed ili nazad, pošto je sad i ova druga varijanta
vrlo moguća.
Bilo šta da bude, mi snage jednako nemamo. Ja,
čak, kad god misli prebacim na ono postolje, nekako mi se više ide naprijed,
preko Trebevića. Bliže je!
Ovaj put, čini mi se kako ni Major više nije
siguran. Čujem da od jutros pokušava bezuspješno uspostaviti vezu s nekakvim „Meteorom“.
Zbog čega mu se opet primakoh, čim shvatih da ću tako svjedočiti još jednom
pokušaju.
Ali se „Meteor“, opet, nije javio. Što je Majora
sasvim naljutilo.
Nakon par sekundi sočnog, sebi svojstvenog
psovanja, ponovo uključuje motorolu:
-
Bofors...
Bofors, javi se Mejdžeru!
-
Mejdžer, čujš li
me, Mejdžer!
-
Treba mi informacija
šta dalje da radim. Cijeli dan zovem Meteora, ne javlja mi se. Šta je s njim?
-
Gdje si ti sada?
-
Vratio sam se u
tačku A. Ja sam svoje obavio ali... Ali se nisam mogo uvezati s Meteorom. Šta
da radim, ne mogu više čekati, trebalo je odmah... Čekanje me iscrpljuje.
-
Samo naprijed,
ja sam se s Meteorom čuo prije pola sata. I on je spreman, i on pita za tebe. Samo
naprijed, idemo naprijed. Jesi li razumio, idemo naprijed, idemo dalje!
-
Šta da razumim!?
Razumiješ li ti mene, ja sam bio spreman, čekao. Ali Meteora nema, ne javlja se.
Nemam pojma gdje je, nemam nikog na boku, razumiješ li!
-
Kažem ti da sam
se ja čuo s Meteorom, on odlično napreduje, sve ide po planu. Nema odustajanja,
idemo naprijed. Samo naprijed! Nisi se trebao vraćati, ko ti je odobrio da se
vratiš!?
-
Ne smijem čekati
na jednom mjestu! A ne znam ni gdje su ostali!?
-
Kako gdje su! Da
li ti mene uopšte čuješ, sve ide po planu. I otuda, iznutra, razumiješ li! Mi
računamo da si i ti spreman. Hajde, odmah ponovo idi na položaj B, jesi li
razumio? To je naređenje!
-
Razumijem!
Bio sam blizu, i među prvima kojima se smrklo
nakon ovoga. I zbog toka razgovora, ali više zbog zamišljenog Majorovog lica, sve vrijeme njegova trajanja, odnosno reakcija po isključivanju motorole. Bio je ljući
nego prije razgovora.
Ne znam kada ću, i hoću li uopšte saznati s kim
jeste, s kim nije uspostavio vezu. Pominjao je i Vehbiju, i Bibića, ali i imena
meni nepoznata. Za sebe ću zaključiti kako se Vehbija krije iza Boforsa, dok ću
s manje vjerovatnoće uzeti da bi Meteor trebao biti Bibić. Ali neću sada ni
nagađati. Za prvoga sam siguran da na maršu nije, ni za drugog ne vjerujem.
Žalio bih drugu vojsku, onu koju predvodi Meteor,
i valjda drugi komandanti, koja bi trebalo da je pošla kada i mi, a i prošla
otprilike što i mi, a koja još uvijek napreduje! Ne mogu, jer ne
znam ni s nama šta će dalje biti. Onu iznutra i neću, ja mislim da je iz
Sarajeva uz Trebević lakše, nego preko cijele Jahorine.
I jednima i drugima se divih, a u nas kao da počinjem sumnjati. Sve mi se jače doima kako mi više nismo kadri. Još ranije sam prestao
žaliti i za zapaljenim vikendicama, s pravom - kad nam nije bilo planirano da se
u njima bolje odmorimo, osušimo. A to nam je toliko potrebno, previše smo blizu
noći. Izuzetno hladne noći!
Razmišljajući o drugoj vojsci, koračajući čudnim, polusporenim koracima, izmišljajući balansiranje kako da mi se noge niti previše umaraju, niti mrznu, vratih se među
svoje. Osam je ljudi o kojima ja brinem, Sutko brine o devetnaest, Šeks o
pedeset, Major o tri stotine.
Velika je to razlika, te ujedno priznajem sebi kako sam
brzo zaboravio i momka od noćas. Njega i njegove saborce. Vjerujem da su s
Fahrovima, ipak bih volio čuti da su i oni svi dobro.
Šefa se baš ushodao, prilazim i pitam njega.
Vidim lice koje nije u stanju, više nego što ne želi da mi odgovori. Na tom su
licu tragovi kako se on nije samo noćas žrtvovao, činio je to cijeli dan. Možda
je i bolje što nisam sve vrijeme bio s njim, što i ne znam kako je on proveo
svaki minut današnjeg dana.
Šeks mi se činjaše svježijim, mada ni on nije bio
oduševljen što ga pitam nešto što sam trebao još jutros znati. Tada sam mogao
bolje razumjeti ovo što mi sad zvučaše kako su oni i trebali samo dovde s nama,
dalje svojim zadatkom. Ili nisu trebali ni dovde s nama, nego su nam se greškom
priključili.
Dok se ja razasipah i nepotrebnim mislima, ima onih
koji su u velikom dumanu.
Major je dobio naređenje, niko ne zna šta još
čeka pa ga ne izvršava. Za ovo sam vrijeme stigao razmijeniti poglede s
mnogima, svi smo djelovali pomireno, sa sudbinom. Ako se s naših lica da
čitati, postalo nam je svejedno, preživjeli ili poginuli. Samo da se ne patimo!
Neki su uspjeli sastrugati malo jelovih grančica, potom
ih pripaliti, i na njima početi sušiti jutros skinute čarape. Neki to nećemo moći,
kojima su se u rancu zaledile. Prije bi ih izgorjeli, nego uspjeli otkraviti.
Ni u Majora se ne možemo uzdati. Bar sam ja tako
mislio.
S motorolom u džepu, žurnim korakom izađe sredini
proplanka. Već je neobično to što to čini sam, što nije poslao kurira.
Nije on isključio motorolu da bi štedio bateriju,
već da bi sasvim jasno kazao ono što osjeća, zna, a bez straha da će i
nehotično pritisnuti taster:
-
Čuj, on meni da
kaže da se on čuo s njim, a ja ne mogu. On ga čuje iz Trnova, ja ne mogu odavde!
Zrak je ledio, njegov glas bio još oštriji, prekinuo
je u razmišljanju sve koji su ga mogli čuti. Ali i sve koji to nisu, osjećalo
se.
Osjećalo se da ima još nešto dodati:
-
Komandiri,
skupljajte vojsku. Spremajte se, vraćamo se nazad!
Stari
grad i Trebević
