19 - Signala nema

Momak Ibro zagledao Fatu,

u sokaku, iznad Sarajeva.

Alčak Fata pogled mu uzvrati,

i uz pogled Ibri progovara:

„Zdravo, Ibro, lijepi delijo!

Kakav si mi haber ti donio,

te si došo u večeri tamne

da izliječiš mome srcu rane?

Iako mi ne da moja nana,

hajde skini rosu sa usana.

Nek se vatra sa vatrom sastavi,

ljub me Ibro, al me ne ostavi!“

    /Rade Dubljević/

   

Uvezivanje će potrajati, kosa je bila nepregledna. Bilo je i nas, a trebalo nas je najpravilnije rasporediti. Otpilike smo po dvojica stajali na svakih tridesetak metara.

Beća i mene priča spoji. Nikakve veze što je odozgo jedan išao krajem, drugi sredinom. Što se ja u veranju odozdo skroz odbih od svojih bacačlija. Svi smo mi jedna jedinica. Koja čeka naredni signal, za napad na Trebević, za ulazak u Sarajevo!

Osjećaj koji potire svaki drugi. Lijepo je biti ovoliko blizu našeg glavnog grada, opkoljenog Sarajeva. Lijepo je gledati ravno u Trebević, znati da je to on, i da je od nas udaljen tek neka dva-tri kilometra. I znati da je cijelom linijom ovako, i s ove i s druge strane. Da nas dijeli tako malo od naših snaga u gradu, od spajanja s njima, od deblokade Sarajeva. Lijepo je...

Povremeno se okrećemo, ali nam dim, snijeg i magla smetaju da vidimo ono što također znamo. Dolje je ostalo nekoliko ljudi, da i za nas gledaju to nešto, dio ceste na kojem je onaj znak, još jedno svjedočanstvo gdje smo došli. Lijepo je znati da Pale nisu daleko, ako to znači da je Baščaršija još bliže!

Čekamo samo signal.

Signala nema, ali da ne počnemo brinuti postara se Džo. Obilazi liniju, hrabri nas, uvjerava, priča nam o svojim utiscima, kaže da se verao na najvišu tačku kote, da je vidio dio Sarajeva, da mu je malo falilo da pogledom dopre, ali da je snažno osjetio i svoje Švrakino selo, ženu i djecu u njemu. Da jedva čeka naredbu.

Vrijeme prolazi svojim tokom, Džo prođe i vrati se, sam pa s još dvojicom-trojicom, stignuvši još jednom sa svima podijeliti dio svojih uzbuđenja, ali - signala još nema. Zato četničkih granata ne fali. Na sreću još padaju predaleko da bi nam naudile. Zapravo, oni sad tuku kuda smo mi prošli, po zapaljenim selima. Što će reći kako ne razmišljaju da naše namjere mogu ići dotle da kanimo još naprijed. Ovuda nas ne traže, tek nam žele ne dati prema Palama. Još vjeruju kako je u pitanju samo diverzantski izlet, pa vatru povremeno prebacuju i na put kojim bi se mi kao trebali vraćati.

Smješkamo se četnicima, uvijek ohrabreni obilascima bilo Džoa, bilo drugih koji jednako vode računa da je linijom sve pod kontrolom. Nisu to samo obilasci, ohrabrenja, hodanje postaje nužno. Napravljen je sniježni tranšej, koji svi povremeno koristimo. Manje da progovorimo s nekim, nimalo da se sami uvjerimo kako smo sa strana sigurni, najviše da varamo osjećaj kojim smo ponovo pritisnuti, opet se počinjemo mrznuti.

Možda prebrzo zaključih da je to razlog zbog kojeg domalo bismo pozvani da se povučemo nazad, otprilike sad čuvajući samo prilaz kosi.

Tu bi i mjesto gdje se odvajam od Beća, gdje svaki, po naredbi se priključismo ranijim grupama, kako bismo pouzdano utvrdili da smo svi na broju.

Mi smo bili, ne bi ni od drugih neočekivanih vijesti. Što ne očekivasmo, a trebali jesmo, jeste to da mraz nastavi jače stezati. Vjerovatno to znači kako će se i četnici prvenstveno baviti, i trenutno zadovoljiti branjenjem onoga što im još nije palo. Tim vjerovanjem objašnjavamo kako ni ovo naše grupisanje nije neplansko.

Odmor nam je sigurno bio potreban, ipak je mraz tjerao da žudimo za skorijim polaskom. Sada je bilo teško odabrati, pokušavati se grijati hodajući, ili to pokušavati sjedeći u mjestu, zavlačeći ruke pod jaknu i trljajući čizme.

Neko je drugi zadužen da izda naredbu za pokret, mi počinjemo sumnjati da se i sada čeka mrak. Salja mi predloži, ja bez razmišljanja prihvatih da bar mi iskoristimo činjenicu da teglismo teške, američke vreće. Pootvarasmo ih, svezasmo pod koljenima, da imamo noge slobodne. Legosmo jedan kraj drugog, zapletosmo noge. Teško da ćemo uspjeti zaspati, ali nam je znatno toplije. Ako nas ovdje napadnu možemo se i ovako boriti, ako se naredi pokret, valjda ćemo imati vremena...

Smješkamo se i diverzantima, koji su smislili drugi način za zagrijavanje. Gledamo ih u dosad ne poznatoj disciplini, skakanje iz mjesta kad je snijeg blizu pola metra. Uglavnom je uspjeh, svaki put kad neko uopšte uspjedne skočiti.

Nakon prvog kruga u vođstvu je Dževad, sa skokom od preko pola metra. S tim da mi, iz ležećeg položaja, nismo mogli znati koliko su bili precizni u mjerenju.

Svađali su se, a nas uspavljivali...

Ne vidjesmo ko pobijedi, Džoov glas je objašnjavao nešto drugo:

-          Ko su ova dvojica!? Ja bih vam preporučio da pođete s nama. Ako ostanete, mogli bi se smrznuti!

Ako su oni skakali na minus petnaest, ili dvadeset, i u pola metra snijega, mi smo spavali u istim uslovima. Obojica, i upravo zbog toga, vjerujući kako onaj drugi neće moći. A uz sve i sigurni kako se ostali naši neće držati šale koju su najavili. Vraćaju nam se riječi nekih od njih, prije svega Ahma i Lata, govorili su da nas neće buditi ukoliko se krene a mi zaspimo.

Mislili smo da su se šalili, a da je šala bila više nego neozbiljna shvatamo pošto smo šire otvorili oči. Diverzanti su se stalno pomjerali jer je svaki skok trebao biti izveden iz cijelca, na kraju su vijest o novom povlačenju dočekali prilično od nas udaljeni. Povlačenju, s obzirom na način, i pravac kojim se kreću.

Pristižemo ih, i priznajemo da su u pravu ističući kako nam se ovi i nisu pokazali sasvim dobronamjernim prijateljima, jer se moglo dogoditi da diverzanti i ne naiđu kraj nas. Nismo mi dugo spavali, vjerovatno bi se i sami ubrzo probudili, tragove bi dakako mogli pratiti, ali bi osjećaj bio još neprijatniji.

Svejedno, ni ovako nije prijatno. Prije svega jer se tek i ponovo smrzavamo, znojimo se stalno pristižući diverzante, a prisiljeni smo jer je kretanje u ovim vrećama vrlo teško. Možda smo i mi bili malo neozbiljni, ali smo i računali s više ozbiljnosti naših najbližih saboraca.

Moraćemo im oprostiti, ali će i oni snositi dio krivice ako se razbolimo. Objasniti njima, kao i diverzantima usput, kako smo uopšte i mogli, smjeli pomisliti da zaspimo ovdje i sada, ono je na šta ne namjeravamo traćiti puno misli i vremena. Jednostavno, desilo se, nismo namjeravali, i premoreni smo i pospani, a nismo ni pomislili da bi se moglo desiti da ostanemo zaboravljeni, ostavljeni. Nećemo biti baš ni raspoloženi povjerovati kako su nas čak i pokušavali probuditi, makar i bilo moguće da ih je Salja čuo ali da im nije vjerovao, da je mislio da nam samo zavide.

Mene su možda budili, ali ih ja sigurno nisam čuo. Vjerujem i da bih im povjerovao, iako ni kod mene nema dileme da nam se zavidilo, na vrećama, ali i zbog našeg, ne sasvim lahko objašnjivog, predosjećaja da nam više ne prijeti nikakva opasnost.

Ono što je mene najviše čudilo je kako da nas je galama diverzanata samo uspavala, ne i budila. Kao i to da četnici još uvijek granate samo razbacuju.

Imao sam razloga ljutiti se i na sebe. Ne može mi opravdanje biti što sam noćas hodao najviše, s obzirom da sam prespavao i sam polazak, kada još i ne bijah umoran ni pospan. Sem toga, nije rat jučer počeo, često sam se hvalio kako sam naučio spavati jednim okom, i s uspavanim samo jednim uhom.

Sreća je da me niko neće koriti zbog ijednog neodgovornog ponašanja. Tako da već sada misli mogu usmjeravati drugim stvarima.

Osmijeh s lica mi nestaje kada konačno zastasmo, uspijevamo se mi osloboditi vreća ali i tek se više raspitasmo kud, dokle i zašto se povlačimo. Od polaska, čini mi se, to saznanje mi najteže pade, zar poslije svega da se sad vraćamo skroz nazad, do Majora!?

Trebalo je sve, sad i ozbiljnije, proći iznova. Selo smo nekako obišli, na sreću u periodu kada su četnici već postali uvjereni da smo dobro poodmakli u povlačenju, ali i znatno manje sigurni i samouvjereni u ponovnom obezbjeđivanju prijelaza ceste, posebno na strani prema Palama.

Jedno olakšanje smo osjetili kada smo to uspješno izveli, ali se odmah nađosmo pred sljedećim, na drugi način teškim problemom: uz uspon nam je, koji je odozdo gledajući i nešto veći, i kroz šumu, koja opet izgleda rjeđa nego odozgo, pri tome smo iscrpljeniji, moralno razočaraniji, sad još svjesniji da bismo se ovuda teško povukli da smo borbom na to natjerani.

Ponovo smo mokri, kao da Orčeve vode nismo ni palili. Sretni, koji još u rancu imamo, pa makar i samo jedan par tankih čarapa. Uskoro ćemo biti opet na onom proplanku, nadamo se prilici za novim presvlačenjem, ako će sušenje još da čeka.

Jahorina, dio, zimski pejzaž