Pade rosa dragoj na
vitice,
na vitice i na
trepavice;
S trepavica na bijelo
lice,
pa se slila u bijela
njedra.
I ponijela nisku od
merdžana,
da ugasi vatru od
jarana.
Zalud rosa grudi
milovaše,
pustu vatru gasit ne
mogaše.
Bez jarana nema
milovanja,
rosom hladnom ne gasi
se rana.
Sušili smo se brzo. Nepodnošljivo brzo. Mi koji
nismo željeli sudjelovati u ovome, žurno se izvlačimo vrhu. Ka onim vikendicama
koje su još bile čitave.
Sem što nam je postalo pretoplo, pa skidamo kape
i raskopčavamo se, drugi način da trošimo svoje vrijeme je razgledanje naselja,
prije nego zauvijek nestane. Način i stil gradnje vikendica, njihov enterijer,
možda nešto što bi nam ukazalo na vrijeme posljednjih boravaka ovdje. Jedno
sigurno nije bilo razlog naše posjete ovim objektima, ne mislim da bismo u
njima išta našli što bi nas ponukalo da odavde ponesemo negdje, bilo u Sarajevo
bilo nazad.
Osim svega, jedva da smo unutra imali šta i
vidjeti. Vikendice kao vikendice, istina malo prilagođene kasarnskom životu. I
bez tragova skorih boravaka.
Zato vani nađosmo nešto što otkloni zadnje sumnje
da li je boravaka i bilo, i to upravo kasarnskog vida. Nešto zbog čega neću do
kraja života žaliti za činjenicom da će ovo naselje do kraja dana biti pretvoreno
u dim i pepeo.
Prava pravcata vješala! Napravljena od drveta, a
iz nekih razloga i natkrivena. Nisu bila prazna, visila je lutka.
Prve misli me gone da vjerujem kako su vjerovatno
služila za obuku regruta, ili manje iskusnih, recimo. A to što je ta lutka
manja, otprilike poput djeteta od dvanaest godina, samo cijeli prizor prikazuje
još jezivijim.
Druga misao bi da je sve samo služilo dječijoj
igri. Groznoj dječijoj igri, kakvu ne znam da su djeca smislila. Zato ovu drugu
misao odbacujem.
Nedostaje odgovor zbog čega ta lutka stoji još
uvijek tu. Da su nas četnici očekivali, pa da su nas htjeli ovako isprovocirati,
previše izgleda nerealno. Sigurno da svako pitanje ima odgovor, ali isto tako
je tačno da uvijek ne moramo i doći do njega. Pa je možda ovo samo rezultat
njihovog nehaja ili zaboravnosti, ili jenostavno posljedica slučaja.
Bilo kako bilo, postigla je cilj. Ne samo da mi
prestane biti žao naselja, već da se i sam uhvatim šibice. Neću paliti
vikendice, ali ni više gledati ova vješala, makar i s lutkom. Usput ću se malo
zabaviti, možda malo i pomučiti, a ionako bi i ona izgorjela pa je svejedno
što će mojom rukom.
Svakako je svud pucnjava stala, a dim se dizao i
iz okolnih seoca.
Što nismo jedino mi vidjeli, reagovali su i
četnici. Prvo artiljerijom, a potom i preostalom avijacijom, tačnije
helikopterima.
Od artiljerije neće vidjeti fajde, uglavnom se
samo čuju ispaljenja, dok projektili završavaju u snježnim dubinama. Možda i
samo kuraže svoju pješadiju, koja je izvijesno u panici, sve do sada niko od
njih nije mogao ni zamisliti da će ovdje, samo par kilometara od Pala ili
Trebevića, toliko duboko u okupiranoj teritoriji, gorjeti njihova sela i
zaseoci. Pri čemu i ne znaju ni ko smo, ni odakle, ni koliko nas je.
I ne rizikuju odmah. Helikoptere ne koriste za
bombardovanje, vrše desant, a i ne spuštaju se u našoj blizini, već bliže
Palama. Za sada im je strah od napada na Pale preči od brige ko smo, odakle,
koliko nas ima.
Vjerujemo da nismo mi jedini uzrok ovakvom
njihovom odgovoru. Mnogo toga mi do sada nije bilo jasno, sada nemam takav
osjećaj. Nismo imali vremena razmišljati hoće li drugi odraditi svoj dio
zadatka, sve je bila nada, sada je tu uvjerenje kako o tome nismo ni trebali
razmišljati.
Nikada nisam pomislio kako ću se radovati dok
slušam brujanje četničkih helikoptera. Četnici su u panici, očaju, početni
efekat je ostvaren.
Zato smo mi radosni, ponosni. I spremni da idemo
dalje. Samo naprijed!
Žurimo ka kosi iznad. Tu se sabiramo, i dalje
raspoređujemo. Pravimo prvi oblik polukružne odbrane.
Saznajem kako je dio naših ostao dolje, drže blokiranu
cestu, a ovdje nam se pridružuju s lijeve strane Ekovi. I oni su protutnjali
kroz selo koje je bilo njihova meta. Opkolili, ostavili mogućnost napuštanja sela.
Nije im pružen otpor, niti su ikog zatekli u tih desetak kuća. S obzirom da je i
ono u plamenu, još sam uvjereniji kako je tako stajalo u naredbi, iako...
Nije ružno ni ovako. Ona lutka mi stalno pred
očima. Želim čim prije saznati i kako se zvalo ovo vikend-naselje, koje je
možda bilo stratište nekim Bošnjacima, ukoliko ih je živjelo nedaleko odavde.
I ukoliko nije, ne bi veliko čudo bilo i da su četnici maksuzije dovozili
zarobljenike ovdje, da obuka bude što vjernija.
-
Kako li se zvaše
ovo ispod? – pitah Beća Merdana, koji mi odjednom priđe.
-
Ja, pravo da ti kažem,
nemam pojma. Čuo sam da neko nagađa, veli nekakve Orčeve vode, ako sam čuo dobro.
I taj kao nije siguran, već pretpostavlja, meščini tako, opet mi nemoj
vjerovati.
-
A sela okolo?
-
Neko pominje
Ulobić, ili Tuhobić, ili tako nekako. Drugi opet, nekakav Brus, Bris. Ja znam koliko
i ti. Samo, meni se ovo nikako ne sviđa. Nije trebalo paliti, to nije
muslimanski!
-
Znam, efendija,
ni meni. Ja i nisam palio. Vikendice, ali jesam jedna vješala.
-
Kakva vješala?
Usput mu pričah, kad dobismo signal da se
pomjerimo još naprijed. Navodno je kosa ispred ona na kojoj trebamo postaviti
liniju, i uvezati se s Fahrom desno, kao i s drugom jedinicom koja je već
trebala izaći sasvim lijevo, na onaj greben Trebevića koji grli Lukavicu.
Bećo me odslušao bez daha, dojmljen pričom, ali i
nimalo promijenjenog mišljenja u vezi paljenja kuća i vikendica:
-
Svejedno, nije trebalo
paliti. Dabogda da ovo izađe na hairli!?
Jahorina,
pogled na Trebević
