Trebeviću, visoka
planino,
de se sagni da se
popnem na te.
Da pogledam uz strme
niza te.
Da ja vidim
šeher-Sarajevo,
i u njemu moga dragog
dvore.
Da ja vidim šta moj
dragi radi.
Da li spava na mehku
dušeku?
Ili spava, il se
razgovara,
il govori svojoj
staroj majci:
„De me ženi, moja
stara majko!“
Konačno se sve ukazuje pred nama. Potočić, cesta
i kasarna. Pitanje je hoćemo li svi preko mostića, kao što to uradiše Čolo i
Šefa. Zašto ne bi, ako su oni već obezbijedili cestu!
Još opreznije, i dalje jedan po jedan. Bez nekog
jasnog redoslijeda, otprilike kako se ko blizu trefljava, odnosno odlučuje
poći.
Vrlo brzo stiže red na mene i Sutka. Bacam
posljednji pogled na kasarnu!
-
Jebi me ako tamo
ima živa roba – ne izdržavam ne došapnuti mu, a kao radosni zbir tri vrlo jasna
detalja: za sve vrijeme ne uočih niti jednog čovjeka, niti kakvih tragova ili
prtine, a niti da se makar iz jedne vikendice dimilo.
-
I meni se čini –
složi se, na osnovu istih zaključaka.
Ja sam već čučao uz cestu kada je Sutko prelazio
mostić, gdje ga ponovo sačekah. U par se koraka skupa nađosmo s one strane
ceste, na samom ulazu toga što nam je predstavljeno kao kasarna.
Gdje dobismo znak da se ponovo zaustavimo.
Razumijemo, naša je desna ivica. Ostali naši, zajedno s onom drugom grupom
diverzanata sada blago zalamaju s desne strane. Isti manevar je rađen i s
lijeva, u dužini koju glavni odrediše potrebnom. Oni već idu ravno, boreći sa
snijegom, kojeg nema mnogo za ovo doba godine i ovu visinu, ali ima za nešto
što bi trebalo da je naselje.
Dok smo mi cestu prelazili, a zahvaljujući onim
zaključcima, stigao sam baciti pogled na saobraćajni znak koji je pokazivao
udaljenost do Pala, i koji nikoga nije mogao održati jednako mirnim, koji god
ga stigosmo pogledati. Bilo je pohvatanog snijega na njemu, ne i dileme da je
broj kilometara jednocifren.
Koristim vrijeme potrebno da ovi što direktno idu
dovoljno priđu, da još jednom kratko popričam sa Sutkom.
-
Mi smo sedam
kilometara od Pala – bio sam sigurniji da on također nije propustio osmotriti znak,
nego da sam sam dobro vidio.
-
Viđeh znak, meni
se učini pet.
-
I meni više ličaše
na pet, ali ne mogu da vjerujem. Kontam, možda je devet. Rekoh da nađem
sredinu. I sedam je preblizu!?
-
Ne vidi se od
snijega, ali može biti da se radi o Gornjim Palama. Svejedno smo mnogo blizu. Što
znači i da smo prokrkali Jahorinu!
-
Gdje smo onda? –
priznajem svoju zbunjenost, i neznanje.
-
Prema Trebeviću
– Sutko odgovori, vidno pomiješanog raspoloženja – vjeruj da mi je bilo mrsko
pitati Majora, čudno mi je bilo koliko se nahodasmo, trinaest sati onakvog
marša a da smo još s ove strane Jahorine, još i da ima nekakvih sela. A vidio
sam, još jutros, gore, da mi se krajnji grebeni čine poznatim.
-
Siguran si?
-
Sto posto, znaš
kako je Trebević specifičan s dva svoja grebena, jednim što se nadvija nad
Lukavicu, a mi smo sada iza onog iznad Starog Grada – zadnje Sutkove riječi se
poklopiše sa znakom da i mi nastavimo.
-
Taj mi je
donekle i poznat, ali samo s one strane, s Jarčedola ili s Čaršije kad se
gleda.
-
Samo zamisli da
ga s leđa gledaš – Sutko izgovori još i ovo, prije nego obojica krenusmo u našu
borbu s dubinom snijega.
Nisam bio siguran da je baš u pravu, ali nemam
sad vremena razbirati dugo šta je i koliko logično, s obzirom da će na kraju
jedino bitno biti što se pokaže istinom. Čim nam je rečeno da idemo kahvu piti
na Baščaršiji, znali smo da jedan od mogućih puteva vodi preko Trebevića. Što
ja ne znam blizinu Jahorine, Trebevića i Pala, spada u nebitno. Kao i to je li
Sutko više znao nego nam je ranije rekao. Gledajući ga kako se, sudbinom
udružen sa mnom, jutros spuštao, izgledao je kao da nije znao više. Tako se i
sada ponaša, kada se pri novom sudaru pogledima jedan drugom osmjehnusmo. Na
taj smo način pokazali da smo se riješili i ono malo zaostalog straha. Zapravo,
potvrđivasmo kako bi sad svaki strah bio samo teret. Sad nam je sigurno puno
bliže naprijed, prema Baščaršiji, negoli nazad. Makar i onako kako nam je pred
polazak najavljeno, u tabutima, ako za sve ne bude mjesta među živima.
Nebitno je kuda i kako smo došli, bitno je gdje
smo. Nebitno je gdje smo, bitno je gdje ćemo sutra biti.
Bitno je gdje ćemo sutra biti, a tamo nam je kroz
ovo naselje.
Opkolili smo ga, gledam dvojicu krajnjih kako se
prebaciše malo naprijed. Pružih pogled do Sutka koji je također gledao u tom
smjeru, i ne mogavši mu prenijeti svoja najnovija razmišljanja, samo podigoh
pušku u visini glave.
Mislim da me je Sutko razumio, ovim sam pokretom
govorio kako se, da sam ja na čelu cijele ove grupe, ja ne bih više prebacivao.
Već bih bio u kasarni i pretraživao je, nastojeći pronaći nam smještaj, makar
za najnužniji period, da se malo odmorimo, i što je važnije, ikoliko prisušimo.
Ali je Šeks taj. Objašnjavam sebi kako mora biti
da je i sam svjestan stvarnosti, a da samo koristi situaciju kako bi nas,
kojima je ovo prvo slično iskustvo, uveo u situacije koje će biti potpuno
suprotne.
Vidim neke koji su već uz prve vikendice. Uslonjeni
uz zidove prate ostale koji su primiču. Na trenutak pomislih kako će oni tako ostati
dok naselje potkovicom ne opašemo, zagrlimo, dok nas Šeks sve ne uvede na njegovo
mjesto u potkovici.
Ko zna koliko bi Šeksovo ovako organizovano naše
uvođenje trajalo da se ne čuše pucnji s bočnih strana. Malo sam bio i iznenađen
početkom, pa nikako ne mogu biti siguran koji su udarili prvi. Što je taman
nebitno, s obzirom da su počeli gotovo u isto vrijeme. I to vrlo žestoko,
nimalo ne štedeći municiju. Osjećam, njima će dalje ići biti lakše.
Naišli su na otpor. Prilično slab, jedva da je
nekoliko metaka preletjelo iznad naših glava. Ne skroz bezazlenih, uvijek
postoji mogućnost da koji zaluta. I pogodi nekog direktno u glavu, što bi
ukupno baš bio peh, da neko skonča već ovdje, i još na takav način. A, iskreno,
bar za sada mi druge opasnosti i nemamo.
U ovim trenutcima, dok pod rijetkim zalutalim
metcima čučnemo, pa idemo dalje, postavljam sebi još neka pitanja. Jesmo li mi
trebali udariti prvi? Je li Šeks na vezi s drugom dvojicom komandira, je li
zbog očite tišine ispred nas odlučeno da oni udare prije? Je li svjesno još
čekamo, sigurni da nikoga nema a spremni da nije tako?
Siguran sam u sve, pa konačno napuštam svoju
stazu, uskačući u nečije tragove. Puška je spremna, ali i ja uvjereniji da je neću
koristiti. Spreman i na sve promjene koje uslijede.
Bočne pucnjave su utihle, prema planu ili mimo njega,
mi smo na redu.
Više se ne privlačimo, upadamo u kasarnu!
A nismo dobili preciznija uputstva. Da smo vatrom
zauzeli, nekako bi se lakše snašli. Ovako...
Meni se zaviruje u vikendice, na umu mi je da se
odmorim i osušim. Međutim, niko ništa ne naređuje.
Nečiji mozgovi brže reaguju. Počinje se
provaljivati unutra, iako je svakome već jasno kako je kasarna napuštena. Očito
da se provaljivanjima niko i ništa ne traži, već se samo troši sva nakupljena energija,
noćas i prije negativna, jutros i sada pozitivna.
Onog momenta kad i šibice počinju raditi osjećamo
i prvu pravu korist, temperatura se počinje naglo dizati, snijeg topiti, mi
sušiti.
Ipak, osjećam se ružno. Prvi put ličimo na
četnike, na palikuće. Bezdušno u plamenu nestaje jedna po jedna vikendica, bez
nekog, barem za sada, meni poznatog valjanog razloga. Osušiti smo se mogli i
drukčije.
Ne znam šta je sve u planu operacije, ali po
trenutnoj situaciji cijenim da su nam ove vikendice mogle poslužiti više od
toga da se na njihovom plamenu osušimo.
Jahorina
i Trebević
