16 - Vrijeme se vuče

Zatka mi se po bedemu šeta,

po bedemu, pod bošču crvenu.

Gledao ju sa grada dizdare,

gledao ju pa joj govorio:

„Ko se noćas po bedemu šeta,

po bedemu, pod bošču crvenu?

Il je đavo, il đavola traži,

ili mi se pred očima muti!?“

Progovara Zatka sa bedema:
„Nit sam đavo, nit đavola tražim!

Možda ti se pred očima muti.

Jal od noći, jal od bošče crvene,

jal od moje sjene po bedemu!“

Dalje moramo bez vodiča, ostao je uz Majora. Zapravo, on je svoje obavio, mora se priznati, više nego dobro.

Dalje možemo i sami. Imamo karte, kao i one što ih znaju čitati.

Tako se odmah i razdvajamo, jedni odlaze lijevo, drugi desno. I to žureći, njima je daleko.

Nama je toliko lakše, mi bar vremena imamo. Ostalo je, već, u rukama sudbine.

Meni je prvi put. Prva moja ovakva akcija. O tome nisam razmišljao, sve do sada. Ako sam nekada ranije, onda sam je drukčijom zamišljao. Barem u ovom svome početku.

Vjerovatno je u glavi to da se uvijek napada u ranu zoru. Da se privlačenje obavlja ranije, dok je noći. Jeste iza nas cijela noć, trinaest dugih sati, od kojih sam ja u hodu proveo malo manje od svih trinaest. To je bilo marševanje, ne pripada akciji. Akcija tek kreće.

Idemo kao da maršujemo još. Oslobađam se tih suvišnih misli, treba mi biti jasno da i odavde ima bezbijedan dio. Kraći od onog koji imaju druge dvije čete. Tim se dijelom ne trebamo umarati. A kada njega prijeđemo, akcija još neće krenuti. Nije ovo obična akcija, nije se mogla unaprijed izviditi. Što je zadatak koji će mene zaobići. To je posao za iskusnije, ja ću to vrijeme koristiti da se još pripremim za svoje prvo ovakvo iskustvo.

U koloni hodasmo, često gledah niza se. Prvi put nosim i trake, oznake. Obično se nosi jedna, mi imamo tri, crvenu i bijelu o ramenu, i žutu ispod nišana. Ne znam šta koja predstavlja, znam da zajedno služe kako se ne bismo pucali između sebe, jedni u druge. Valjda i te ostale grupe nose iste, ne smije doći do nesporazuma. Golema je Jahorina, zato i jesu umjesto jedne tri trake.

Nekoliko puta se okretah, dočekiva me umorno i promrzlo, ali vedro lice Adila Tita Kovačevića. Lice na kojem se nije vidjelo kako je i njemu prva ovakva akcija, lice koje je zračilo kao da sličnih ima mnogo iza sebe. Okretao se i Sutko, koji je odlučio ići u sredini, ne znam šta je viđao na mome licu.

Poslušnost se ne da vidjeti, ali se pokazuje. Čim smo se izverali na kosu koja je nas štitila od mogućeg primjećivanja počesmo se razvijati u strijelce. Što nam bi olakšano činjenicom da se nalazismo iznad rijetke šume, ujedno ulazeći u pojas koji je opet bio s manje snijega. Očekivao sam da ćemo najprije dobiti neki znak, ipak to radismo kao da nam je i rečeno.

Nismo se u mjestu razvijali. Tek desetak koraka sam i ja napravio kosom, potom slijedeći Sutka krenuo naniže. Isto su radili i ostali, do dijela diverzanata koji je prema njihovom ranijem dogovoru išao na začelju.

Jedno ima u svemu što počinje potresati mir koji sam prethodnih sat vremena nosio. Nismo brzo išli, nisu noge bile preumorne, ali su suočene sa strminom koja se sada oštrije spušta. Htio ne htio, čovjek mora razmišljati i o mogućnosti povlačenja. Ukoliko se duboko spustimo, a ne vidim da nećemo, povlačnje odozdo bi diglo sumnje u preostalu izdržljivost naših nogu.

Bez ikakvih dodatnih dogovora, samo još laganije se sada krećemo, rekao bih da smo na kosi povukli novu dozu opreza. Koraci su lagani, i teški, svaki poduprt osvrtom desno i lijevo. Da se ne kasni, niti ide brže od drugih. Oprezno, spremno za svaki vid zaustavljanja.

Oprez povremeno mećemo na ispit, ne može se svaki korak načiniti ravno, borimo se da i to povremeno cik-cak  kretanje drži početni poredak, i međusobno rastojanje. Nekome se mora i prokliznuti, ali svako mora ostati na nogama. Pušteni uzdah smije čuti samo tebi najbliži.

Oprez, napetost uzimaju cijelo tijelo, noge su te koje trpe. Ne zbog umora, vrijeme im je da se zaustave.

I čučnuli smo. Sutko se okrenuo dati mi znak, a zapravo se samo uvjerio kako sam to uradio kada i on.

Dok od drugih ne dobijemo signale da popravimo svoj položaj, odnosno stanemo u kakav zaklon, konačno ćemo osloboditi poglede i prostrijeti ih ispod, i ispred sebe.

Pred nama je ono što nazvasmo kasarnom, a do tih vikendica nam je još malo niz ovu šumicu, pa preko jednog potočića, i ceste. Zahvaljujući više snježnom, maglovitom vremenu, nego ovome što šumom smatrasmo, stižemo se naoružati i posljednjim preostalim oprezom.

Vidio sam, zaključio što mogoh, opet se vraćam mislima. Nismo imali pripremu, ali se usuđujem reći kako smo privlačenje obavili savršeno. Išli smo razvučeni u strijelce, sve vrijeme vodeći računa da svaki vidi bar dvojicu sa strana, pri čemu niko nije čuo dalje.

Privukli smo se, na mjestu smo s kojeg nam je dalje izviditi. Nisam vidio kada su krenuli, ali sada pratim Šeksa s nekoliko ljudi. Dok mi opet ne zamaknu očima.

Ostali čekamo. Napeto. Tišina je. Opasna tišina. Opasna, kao strmina ispod. I šta god se izrodilo iz ove tišine mi moramo spremni dočekati. Bez razmišljanja o povlačenju. Posebno, kad prijeđemo potočić, mali su nam izgledi da se živi možemo vratiti istim putem.

Straha ima. Zbog tišine, strmine, nemogućnosti povlačenja. Zbog neizvjesnosti.

Panike nema. Pogledom pregledam kosu, svi smo tu. Bar se tako doima. Pomalo uplašeni ali nikako u panici, čemu još više doprinosi to što je sad i nekoliko ljudi ispred. Ostaćemo smireni, bar dok se oni ne vrate. Ili, dok ne čujemo pucnje.

Vrijeme se vuče. Vuče, ali osjetimo. Važno je da ide, i svaki sekund koji prođe odnosi malo straha a donosi nadu više. Da će se izvidnica vratiti s dobrim vijestima.

U stanju smo i sami oduzimati od straha. Pomjeramo se, kroz šumu tražimo prolaze našim pogledima. Da vidimo bilo šta što će dodati našoj nadi.

Prema potočiću se s mog mjesta nije dalo doprijeti pogledom. Ali jeste s druge strane. U brdu, visočije od nas, viri jedan krov. Jedne kuće, zasigurno jednog od sela na koje napada Fahro. Pomjeram se još, tražim još bolji pogled. Ništa ne uspijevam vidjeti sem te jedne jedine kuće i malenog prostora koji je okružuje.

-          Kolika su ta sela, što ih Fahro napada? – pitam Sutka koji je lijevo od mene, i najbliži mi.

-          Po tri-četiri kuće. Otprilike, ko da čuh od nekog.

-          Sto ljudi na sedam kuća!?

Sutkov nepromijenjeni izraz lica odmijeni potvrdan odgovor, ali i naglasi kako dalje ne bi trebali razgovarati, odnosno šaptati. Za svaki slučaj.

Sve češće nam se pogledi spuštaju prema potočiću, iščekujući nekog iz izvidnice. Nestrpljivost nije vrlina, ali se s njom sada nije lahko nositi.

Taj neko se vjerovatno pojavio u nekom drugom dijelu, jer ga ni ja ni Sutko nismo vidjeli. Inertno smo ustali i krenuli naniže, slijedeći ostale.

Počelo je!

Puške su u rukama. Spremne.

Spuštamo se dalje. Polahko, kao u filmovima. Od drveta do drveta, naizmjenično, pokrivajući onog lijevo ili onog desno.

Divim nam se, na besprijekornoj tišini. Tu dolje, u kasarni, sigurno nas neće čuti. Možemo računati na iznenađenje, samo da izdržimo ovako.

Stižemo do izvidnice. Koja nas zaustavlja, da bi ona nastavila dalje.

„Čolo, uzmi dvojicu i idite desno“ – ne čujem, ali razumijem šta Šeks otprilike govori Nedžibu Čolu, kao i potom Šefiku Kovačeviću „A ti, Šefa, drugu dvojicu i idite lijevo, obezbijedite prijelaz preko ceste!“

Mogli smo ih dijelom pratiti, dok ne nestaše iza malenog prijevoja. A ubrzo i sami nastavljamo, jednako tiho i jednako oprezno.

padine Jahorine