Kolika je Jahorina
planina,
siv je soko preletjeti
ne može.
A kamoli dobar junak
na konju.
Djevojka ga pregazila
bez konja.
Svi Bosanci dobre
konje sedlaju,
a Bosanke ruse kose
češljaju.
Svi strahovi su davno prošli. Ako su kome zima i
napori i dozvoljavali razmišljati o bilo kakvim strahovima. Jednostavno, odavno
se nije imalo kud nazad.
Ni za naprijed nije više bilo snage.
Nisam dvije ture nosio postolje, jeste Tito.
Odradio je jednu moju, ali ja sam sačuvao vezu s ovima iza.
S onim momkom nisam više niti jednu riječ
progovorio, mislim kako on nije ni s kim. Ja jesam, s čovjekom koji je patio
više od mene, koji meni bi snaga, kome ja bijah snaga. Jablanički su policajci,
žao mu je što nije s ostalim Jablaničanima, koje vodi Senad Džino. Oni su s ostalim
Hercegovcima. On i jedino zna za tu, i našu grupu!
Drugi put mi govori po nekoliko rečenica, mnogo
saznah od njega. S tim da od svega, ni on ni ja više nemamo nikakve koristi.
Kao što bi beskorisno bilo da ja govorim kako on možda ne zna, ali da mora biti
još grupa.
Mrak se razbijao, iako je po Šefinim rječima to
znak da smo već trebali kretati u napad, nama je jedino značilo da uskoro
stižemo. U napad ćemo, ako mognemo.
Šefa je obavio što je trebalo da ipak i mi
izdržimo. Ove zadnje sate marševanja on se povraćao do nas. A i režim kretanja
je unekoliko promijenjen. Opet su oni naprijed najduže odmarali, ali mi barem
više nismo morali slati poruku da se ide sporije, da nas se sačekuje.
Otišla i zora, dala jutru da ono svjedoči
olakšanju koje pokazasmo čuvši da smo stigli. To olakšanje će da traje dok
budemo koristili svaki sekund koji nam još bude dat da dođemo sebi, neće ga
ubiti ni prvo naredno razočarenje, nije nam se moglo dopasti mjesto gdje se
desio kraj našem marševanju. Očekivali smo da će biti negdje odakle se moglo
vidjeti ono što napadamo, a nadali se kako će to biti na jednom od područja s
manje snijega.
Ovako, trebamo čučati, samo će oni najluđi
usuditi se malo ležati, dok ne dođe komanda da počinjemo s napadom.
Jutro se vidjelo, i osjećalo. Više osjećalo! Dok
smo brinuli o nogama i rukama, i plećima, na oči smo bili zaboravili.
Vjerovatno nas je većim dijelom puta i šuma štitila, pa tek sad znamo za inje
po licu.
Normalno bi bilo da kada dođeš nekom cilju to
bude i jedino na misli, ovo ipak bješe put kada ćemo se još dugo osvrtati na
sve što nas doprati. Neću provjeravati je li zaista i naprijed bilo tako,
ostaću uvjeren da cijelim putem niko nije galamio, ni psovao.
Promijeniću loše razmišljanje o vodiču. Dok gledam
gdje smo došli, ne mogu ne priznati kako smo, ipak, dobro vođeni. Jesmo
ponegdje morali ulaziti u dublji snijeg, kakav je baš pri kraju bio, ipak smo
većinom vođeni kopnom, ili brinama po kojima je bilo lakše prtiti.
Prošetah se sada malo, vidim na nekima takve
tragove. Diverzanti su gazili naprijed, kada je trebalo smjenjivali se kao mi
na postolju i lafetu. Ili Sutkovi, Ahmovi na cijevi. Prilazih i njima, vidjeh
da ne izgledaju nimalo bolje od nas. Svi su premoreni, s ljutnjom i bijesom
koji sami izlaze iz te premorenosti, neki su, poput Safeta Muslića, smrznutiji
od mene.
Svi smo stigli, izdržao i podnio je kako je ko
mogao.
Šefa, Fahro, Šeks, Ćuza, Džibson, Liman, Fudo, i
ima ih još koji izgledaju da mogu odmah krenuti u napad, ipak je većina koja
izgleda kao ja.
Noge jedva da sam osjećao. Za čizme mogu reći da
su dobro izdržale, dobro sam ih pred polazak nekoliko puta namazao, ali mislim
kako ni one kreme nisu predviđene za ovako niske temperature i ovako dubok
snijeg. Možda je ironično razmišljanje, ali je dobro da nisam bos.
Znam, bez obzira na jasne, ali ne prevelike
razlike, jedino je ispravno reći kako nam je sada svima isto. Što pokazuje kako
su ljudi manje-više građeni od iste japije.
Vraćam se među svoje. Niko me ništa ne pita,
nikome ne bih ništa znao odgovoriti. Sjedimo, razmišljamo, čekamo. Pratimo
dokle možemo ponašanja drugih. Sva vojska radi isto što i mi.
Kako se desetak minuta ne ču očekivana komanda,
to se dadosmo samoinicijativi. Ako već imamo vremena, bar da čarape promijenimo.
Iako to, u trenutnoj situaciji, nije ni malo jednostavno.
Pertle na čizmama su zaleđene. Šibicom ih treba
odlediti, a nezapaliti. Oni čiji su zubi snažniji, uopšte ne rizikuju.
Uglavnom, svi uspijevamo, a samo rijetki ostaju s nešto skraćenim pertlama.
Sad će se tek vidjeti kako je ko razmišljao, kako
se doista spremio. Radije ću tako reći, nego - da će ovo pokazati koliko se ko
junačio, prkosio. Mada stoji i da nas najviše nije ni imalo drugog izbora.
Ima onih koji su ponijeli po dva para debelih
čarapa, njima je trenutno najlakše, bar za sada ne trebaju brinuti, ali je takvih
najmanje. Nije mnogo ni onih koji su imali
jedan par, a znali sve predvidjeti, dovde doći u tankima i tek sada
obuvati debele. Oni koji su odmah požurili, na polasku, sada su u istoj
situaciji kao i mi koji ih nismo htjeli nikako nositi, ili nismo ni imali.
Ne znam, za sebe da li nešto da kažem. Nije sada
ni važno, poput sam većine. I jedno je neizbježno: i dovde, i odavde - najebali
smo! Što nas je takvih najviše, nije nam nikakva utjeha, kao što sasvim
nebitnim postade kako se ko od nas spremao za ovo, junačenjem ili nemanjem.
Svejedno, u jednim smo govnima.
Jesam, smatrao sam da mi je pet pari tankih
čarapa sasvim dovoljno. Za jednu bitku, pa makar se ona unaprijed nazvala
historijskom, makar iz ko zna kojih razloga bila započeta u sred decembra, i
makar podrazumijevala da se Jahorina pročešlja i uzduž i poprijeko! Makar i
znao koliko je nebitno da većina zna, i vjeruje mi da ih više nisam ni imao!
Pošao sam s dvoje na nogama. Premalo!
Jedva ih odvojih od nogu. Lijepe su, nove, baciti
ih ne dolazi u obzir, valja ih nositi dalje. Takve. Pune vode. Da ako do kraja
dana vide vatru.
Navlačim druge dvoje. Na mokre i promrzle noge.
Sad je još nedovoljnije. Osjećam kako ih neću osjećati duže od podne. Nije za
nepovjerovati, za strahovati je, već odmah počinju i one mrznuti. Na nogama,
koje se samo nastavljaju. Da bar njih mogosmo gdje prisušiti...
Upotrijebiti i posljednje, pete?
Ni slučajno, ko garantuje kako je ovo najgore što
nas čeka. Možda mi te pete pomognu. Ne da preživim, ali makar da stignem gdje
sam pošao, i bar vidim kolike su nam šanse da, pa bili i jedni, uspijemo.
Uspjećemo, govorim sebi. Dovde smo izdržali,
odavde ćemo uspjeti.
Gledam postolje, i po njemu se inje cakli.
Vrijeme je da malo razmišljam o tome šta bi nama trebao biti zadatak.
Minobacač, sa svojim postoljem i lafetom, cijevi
i minama, da li on predstavlja problem? Nikako, na njega više niko ne obraća
pažnju. Jer, niko nije ni sumnjao da leđima nećemo izdržati.
Sve smo donijeli na odredište, možemo ga odmah kompletirati,
postaviti. Samo, valjda je red da prvo krene pješadija. Prije nego krene,
trebalo bi i od nje pokupiti preostale mine.
Ali, na minobacač trenutno niko ne obraća pažnju.
Ni mi nećemo dugo, da se manje razočaramo ako dalje ne bude kako bi trebalo.
Imamo pravo sumnjati, može biti da smo ga zalud
teglili. Svud okolo se bijeli snijeg, i nigdje ispod trideset centimetara.
Možda mi je jasnije što nismo donijeli više mina, gađanje odavde ponajprije će
biti samo njihovo rasipanje. Ako se koja i aktivira ispod ovog snijega,
geleri će se brzo hladiti, bogzna ni daleko dobacivati. Jedini efekat će biti
što ćemo se javiti, što bi četnici trebali još ozbiljnije primiti ovo naše
uskakanje u njihovu poleđinu, što će možda olakšati našoj pješadiji.
Jedini čovjek ovdje koji više zna je Major. Ne
pominje minobacač, ali poziva dva-tri najbliža saradnika, zajedno posljednji
put ispituju vodiča.
Već se vojsci prenosi da može početi s doručkom,
dok Major, valjda potvrđenih informacija, saziva sastanak Komande. Proširene.
Bira, i odvaja nas dvadesetak. Imenom, ne prema
nekakvim funkcijama. Poznavajući ga, ne čudim mu se, niti imam kad se pitati
otkud i ja u tom društvu.
Jahorinske
staze
