13 - Smatrati dobrim, ili lošim znakom

Bosiljak mi se ne njiha.

Štol mu je, što se ne njiha?

Mlada se Fata udaje,

ostavlja majci amanet:

                                         18/19. decembar 1992.

“Amanet, majko, bosiljak;                                  

Uvečer mi ga naspite,

ujutru mi ga žicom vežite.

Zlatnom ga žicom vežite,

po najmlađem bratu spremite.

Najmlađi, majko, najdraži!”

Ponoć je, moralo bi biti, poodavno prošla. Ali, o vremenu niko više ne vodi računa. Čak i Admin jedva uspijeva.

Nije postolje štafeta, da se predaje iz ruke u ruku. Kada ja dobijem znak da od Ferida preuzmem, znaju proći i dvije minute dok ga sustignem. Zajedno izgubimo u predaji minut, koji sve teže nadoknađujemo.

Slaba je utjeha što nema očekivanih velikih uspona, mraz sve jače steže. Rukavice popuštaju, mozak se sve češće pita hoće li i čizme do jutra izdržati.

I mina je sada teška, teška i ledena je ruka nosi. Od te se hladnoće čovjek ne mrzne samo, već i ježi. Prije nego iznemognem, podnijeću još jednu žrtvu. Molim Tita da mi pomogne, vreću za spavanje odvajam od ruksaka, kako bih nekako u njega ugurao minu. Ako su ruke i noge poručile da pomalo izdaju, leđa su još sasvim dobro.

Govori mi Tito, kada ne mognem više minu nositi, da je prebacimo kod njega. Nisam mu odgovorio.

Nije ovo mučenje s teškim teretom najveća razlika koju vidim u odnosu na neka svoja ranija kretanja u kolonama. Nevolja je i ranije bilo, drukčijih pa i nisu za porediti, no te su uvijek izvlačile negodovanja, galamu, psovke. Sada jedino mi negodujemo, ali tiho, dok niko ne psuje.

Ne znam trebam li to smatrati dobrim, ili lošim znakom. Nasmijah se sam sebi, smatrati jedino mogu dobrim. Dobro će biti ako preživim. U suprotnom, neću ništa ni smatrati.

Ima nešto što ovaj predosjećaj može poremetiti. Ako ja budem taj koji će prvi početi da galami, vrišti, psuje!

Za sada neću. Izdržao sam do još jedne pauze. Taman mi je tu osloboditi se postolja. Baciti ga pored Tita, ne i meni sjesti pored njega. Već nekoliko minuta ne čujem ništa iza sebe.

Dvije mi stvari idu u prilog. Ova je pauza napravljena u prisojskoj strani, kopnom ću se vraćati. Drugo, kada postolje zbaciš s leđa, postaješ lakši toliko da ti se čini kako možeš trčati kao prepelica. Kada si još i ruksak skinuo, to doista i činiš.

Vidim naprijed tri-četiri upaljene cigarete, valjda ih neću željan ostati.

Desetak koraka sam se imao vratiti na zadnju brinu koju smo prevalili. Jeza. Vidim samo mrak, ništa ne čujem.

Nemam vremena za razmišljanje. Pet-šest brzih koraka, i opet zastajem. Tri, ili četiri momka leže uslonjena uz drvo. Da ja njih nisam vidio, oni ne bi ni reagovali, dakle - naši su. Za njih mi je jasno, ili su čuli da smo se mi zaustavili, ili je ovo dokle oni mogu. Mogu oni još, ovdje čekaju svog komandira.

Meni ohrabrenje da krenem dalje nazad, ali i znak da nemam potrebe. Ispod ove brine je vijao neki ledeni vjetar, nije se dalo osjetiti, ali sam imao utisak da donosi snijeg s druge, osojske strane udoline. Valjda je i to Jahorina. Zbog tog vjetra bih možda i krenuo, ali mi cigareta pade na um.

Paleći cigaretu i saginjući se da budem zaklonjeniji pogled mi pogodi trećeg od momaka. Nije vrijeme halucinacijama, ali ličaše na našeg Enesa.

Spustih se i čučnuh kraj njega.

-          Mali, koliko imaš godina? – pitah, nudivši i njega cigaretom, sad čuvši i da podrhtava, od hladnoće svakako.

-          Sedamanest i po – glavom je odmahivao da cigaretu neće.

-          Odakle si?

-          Fojnica. Merdžanić.

-          Mislio sam da je naš Enes najmlađi ovdje. Svaka vam čast, obadvojici! Dobrovoljac si, znam, samo mi reci ko tebe navrati pa se javi?

-          Pošteno, nije niko. Navratio! Samo nas jesu zajebali, ne samo mene. Kad smo trebali poći, nas tridesetak iz ove jedne grupe, nama je samo rečeno da na Igmanu imaju Fočaci, koji pola godine nisu vidjeli porodice, i da vam treba smjena. Kontam, žao mi vas, pa se javih. Niko nije spomenuo Sarajevo, deblokadu.

-          Što se ne vrati s Igmana? Tebi još jednom svaka čast, a sad mi je...

Nisam zastao zbog toga što mi nije odgovorio na pitanje, niti zato što su ostali upravo pristizali, već što riješih ostati suzdržan od psovanja.

Bio sam na granici iscrpljenosti, i tjelesne i duševne. U Sarajevo možda i uđemo, ali nikad nećemo saznati šta se sve na Igmanu, i prije Igmana, događalo.

Imam jak osjećaj da će ova pauza duže trajati. Jer, mora.

Preko kose to postaje i jasno. Uz svoje, vidim još nekoga.

Bi mi drago kada prepoznah Šefu Kovačevića, koji je očito poslat s čela provjeriti o čemu se radi. Jeste to moglo značiti sumnju, ali svakako i brigu, pažnju.

Gledam Šefu, ne vidim na njemu umor, iscrpljenost. Ne znam da li da vjerujem da je tako, ili da mislim kako i ja njemu slično izgledam.

-          Nije mi jasno, ide se najsporije što se može – ako ništa ovi su ga već upoznali sa stanjem, a makar same riječi ne otkrivale, glas je bio sasvim prijateljski.

-          Ni meni, Šefa – jedva sam pričao – najmanje, ko nas spoji s ovim ljudima, oni su prije dvije noći bili u nekoj akciji, a sem toga i nisu baš u našoj kondiciji. Ja sam pao s nogu, ja se više ne mogu vraćati, maloprije mi je bila druga cigara koju sam ispušio. Volio bih i znati ko nam je vodič, zna li kud nas vodi, đah snijeg đah kopno. A koliko već idemo, meščini smo mogli opasati Jahorinu!?

-          Mogli smo, hm... Vodič kaže da nismo još daleko, ali i da kasnimo, u šest smo trebali napasti. Niko na zna šta će ispasti, ali zbog ovih nema šansi da stignemo do kada je bilo planirano.

Odmahnuh rukom, dajući mu do znanja kako ovo nije tema oko koje nam se vrijedi raspravljati. Zapalih još jednu cigaretu, da ne pričam, da ne psujem.

Misli su mi uz onog momka, i s nekom novom snagom i moralom. Razmišljam da sada uzmem postolje nositi dvije ture, potom ići s ovima.

Mislima sam i s novom vjerom, ako je istina da nismo daleko, pa bez obzira što i kasnimo, izvjesno je da ćemo stići. Možda ne na sami početak historijske bitke, ali svakako da damo svoj doprinos.

Jahorina, šumska staza