Dilber-dika bere
cvijeće,
oko nje se paun šeće.
Kako koji cvjetak
kiti,
stade njemu besjediti:
„Oj, šeboje, cvijete
krasni,
ne daj dragom da
okasni.
U čaršiju kada pođe
nek pod pendžer meni
dođe!
Al-katmere, cvijete
mili,
ako neće – ti ga sili!
Reci dragom da ga
čekam,
u has-bašči punoj
cvijeća!“
Mrak se nije čekao, prvi znak da se sada ide
ozbiljnije. Brzo je izvršeno postrojavanje, isto tako i poslata čelu poruka
kako je začelje spremno. Dan je, na bezbijednom smo, pa je brzo i putovala. Još
samo pojačani osjećaj da je ovo to što čekasmo, gdje smo i pošli!
I tempo je drukčiji, brži, ozbiljniji.
U početku se i teret osjećao, više tek kao nagovještaj onoga što nas do kraja čeka. Snijeg i loša hođa sami po sebi
predstavljaju napor, iz koraka u korak ćemo i mi sami postajati teži, kada će i
zatrefljenih deset minuta postajati naizgled duži.
Uzimajući prvi da otaljam svojih deset minuta,
nakon sljedećih deset shvatam koliko je mina lahka, a uskoro, na prvoj pauzi,
svi skupa kako će i ono povremeno polovljenje tura dodatno nam lakšati. Ujedno
postajasmo uvjereniji da ćemo, i pored svega, uspjeti.
U šta ja ni najmanje ne bih sumnjao da se odmah, kod
druge pauze, ne pokaza da sam Sutku svjesno prihvatio laž kako je svejedno gdje
je ko, samo i puno izraženije! Cugovi kretanja se pokazuju dobro odmjerenima, ali
se pravi razlika u pauzi. Samo je čelu kolika treba biti, kolonom dalje je kraća
za vrijeme utrošeno da se pristignu oni ispred. Ovaj odmor, za nas na začelju
je trajao upola kraće od dogovorenih desetak minuta.
Već naredni - skoro nismo ni osjetili. Kolona se
razvukla, svi žele prije nego stanu da naprave i tih dva-tri koraka još. Nama je
učiniti više od sto koraka pošto je čelo stalo, a što se već počinje
poklapati s njihovim ponovnim ustajanjem. Kada bi, makar, moglo tako ostati.
Sve je bilo i trpljivo, dok nas ne pokri mrak.
Istina je da mu snijeg ne da da zbog njega se kolona gubi, ipak on pojačava
razliku u brzini kretanja.
Na sljedećem, prvom takvom zaustavljanju, ne samo
da nisam stigao ni sjesti, nego se morah povratiti par koraka:
-
Nisu ovi
tvoji u nekoj kondiciji!? – pitah prvog koji je išao od pedesetak ukupno nam
pridodatih boraca, a za koga sam se ranije uvjerio kako više pati zbog ovakvog
tempa, jureći za mnom i stalno se osvrćući iza sebe.
-
Ja mogu, ali se
bojim da ostali neće izdržati – iako je do sada ćutao, djelova mi sretnim što
se bar ja njemu obratih – a ovo je bezobrazno. Hem su mnogi od njih i rijetko
gdje duže pješačili, hem smo se tek vratili iz akcije, neki nisu ni mogli poći.
Još sam nekoliko puta to podvukao vašem komandantu! A i kad smo polazili nije
rečeno da nam je baš ovoliko skakati po ovim planinčurama.
-
Nije ni nama,
sem što smo mi navikli.
-
Vjeruj mi, fini
su ovo, strašni momci, samo je ovo preko svake mjere – kolona već ponovo
nastavlja, on kao uporno traži koji minut odmora za svoje, ili prosto je u
dilemi ko sam ja, treba li meni reći sve što mu je na usnama – ja ne znam šta
da radim, ali ću se izgleda morati probijati do čela, prije nego se kolona
prekine. Ne znam zašto se ne prenese da se uspori, i da se ima u vidu da nije
isto ići na čelu i na začelju. Vjerovo sam vašem komandantu, znam šta ste i vi
sve prošli.
-
U Majora ne
trebaš sumnjati, mada se slažem da trebamo sporije, svakako nas moraju kad-tad
sačekati, nego kontam da još računaju na snijeg i ovo malo mjesečine, što se
koliko-toliko još vidi, i siluete i tragovi. Ja ne znam ni gdje smo, ni kuda
idemo, ali se bojim da će nam se biti uvaljivati u kakve udoline, gdje nam ni
bjelina snijega neće pomagati, zato kontam da sada malo brže idemo. Evo, vidiš
da mi teglimo minobacač, nisam siguran ni da ćemo mi ovakvim tempom izdržati,
ali ja to isto mislim i za ove naprijed!
-
Ja ne znam dokle
ću moći ovako. Tebe molim da pošalješ poruku, dodaj i da sam reko da ako se ne uspori
ja povlačim ljude, dok ih još mogu i znam vratiti. Ja, evo, opet moram trčati
skroz nakraj, da vidim da nije koji već osto.
-
Evo, Tito je već
„poguro“ naprijed, i nadajmo se da će poruka stići. Vjerujem da je i tebi jasno
zašto do ovoga dolazi, ima onih mjesta koja nije lahko preći, tu svak mora
zastati, i onda - trči stići onog ispred, ne mareći da i onaj iza mora se
pomučiti, i onda više trčati, a nas trista. Ovi naprijed bi trebali o tome da
razmišljaju, te jedino može biti što sam već reko, kasnije će usporiti.
Meni je bio vakat za Titom, ovom momku da začas
pretrči do samoga kraja. Nakon čega će ponovo trčati naprijed, iščekivati da
usporimo, ponovo se zaustavimo, ili ponovo uputimo zahtjev za to.
Dok on trči, ja razmišljam. Poredio bih s onim
noćas, ne može. Noćas je bio vanredni pokret, tačnije samo dislociranje. Uz
sasvim dovoljno vremena da se ispravi ukoliko se neko zaboravio.
Drugo, pitam se kakva je to jedinica, ili
jedinice, ako ih je svega pedesetak. I kakav je to baksuzluk da baš nama budu
pridodati.
Uvijek ima misli kod kojih se čovjek zaustavi.
Tek smo krenuli, kako budemo dalje išli biće sve gore. Rekao sam da će naprijed
usporiti, nisam hoćemo li mi moći naš tepmo držati. Ako se pitam mogu li ja
izdržati, mogu biti siguran da ovaj momak neće moći.
Zaustavljenim mislima se pitam zašto se ovo nije
jednostavno izbjeglo. Zašto ovi ljudi nisu metnuti da idu prvi?
Njihovo promicanje sada naprijed bi bila greška.
Moglo bi se desiti da svi zakasnimo, u kojem je slučaju bolje da se samo oni
vrate. Što jeste rješenje, koje mu ja ne mogu predložiti, o kojemu on, siguran
sam, ozbiljno ne razmišlja.
O čemu obojica razmišljamo je da će najgore biti
ukoliko se još dublje s nama uvuku, pa tek tada shvate kako doista dalje ne
mogu. On ne može ništa uraditi da to spriječi, ja sam nemoćan da mu pomognem.
U teškim situacijama ljudima svakakve ideje
padaju na um. Tako i ja počeh razmišljati da svoj dio jedinice pridružim
njegovoj, namjerno zaostanem za čelom. Valjda bi Sutko reagovao, valjda bi
takva poruka bila shvaćena na čelu.
On je opet iza mene, kolona niti se zaustavila,
niti osjetimo da se sporije kreće. Srećom, približavala se redovna pauza. Koju,
opet, vidimo kada se većini završila.
Ljut sam, te idem kako-tako sprovesti ono jedino
što sam skontao. Rekao sam Kuku i Enesu da se bar oni sporije kreću, odnosno da
se mi i namjerno razvučemo, koliko se desetak ljudi može razvući, kako bi spona
još uvijek opstajala. Baš tako sam to prenio i svome nepoznatom prijatelju.
Koji se nije ni složio, ni usprotivio. Stavio mi
je ruku na rame, pa kako ja to doživim. Nakon što ruku skide, krenu brzo s
pričom.
Govorio je brzo, štedeći vrijeme, dajući jasnu
naznaku da se je i nama dvojici razvući. Zašto je uopšte govorio? Da bih ga ja
jasnije shvatio.
I shvatio sam, i razumio ga. Razumio sam koliko
mu je teško, shvatio kako je na Igmanu bilo gore nego se meni i činilo.
Nekoliko hercegovačkih jedinica je dovedeno. Neke
od njih su imale zadatak, koji su i obavile, iako je dio uzetih linija ponovo
izgubljen. Došlo je do promjena u samoj operaciji, usljed kojih se od njih
tražilo da se priključe nama koji smo svakako trebali ovamo napadati. Vojska je
izmorena prethodnom akcijom, zato su mnogi odbili nastaviti. Gore je što su sve
te jedinice praktički prepolovljene, bolje je što su sada tu oni najbolji,
najspreminiji! S uzdahom izgovori kako je dosta ubrljano i time što je HVO
izdao, trebao je učestvovati ali nijedna njihova jedinica nije krenula.
Priupitao bih štošta, ali su dvije minute prošle,
koliko je on cijenio da njegov monolog treba trajati.
Nisu te dvije minute dale moje razumijevanje da
ono utiče, biće da je neka naša ranija poruka konačno došla do ušiju koje su je
trebale čuti. Brže nego smo očekivali, navikli, sustižemo bataljon, koji je opet
odmarao. Nije se nama niko obraćao, nismo nikog ništa ni pitali. Ako smo u
sekundi pomislili kako se nešto nepredviđeno desilo, u drugoj smo to da je sve
rezultat upornosti naših poruka. Još smo procijenili da i mi ovaj put imamo
vremena ispušiti po cigaretu. Razlog da ni između sebe ne razmijenimo ni jednu
riječ.
Neću Admina da pitam koliko je sati, ne umijem
sabrati koliko sam puta nosio postolje, jer ne bih znao pomnožiti s jednim
intervalom, dobiti tako koliko već idemo, pretpostaviti koliko imamo još.
Jednim se pogledom sudarih s momkom koji mi je, i kome sam ja čitavu noć
najbliži, kazasmo tako jedan drugom ono što se i bez riječi može. Da smo na onome mjestu s kojega se više nije
vraćati. Ići je naprijed, do kraja. Kraj je na cilju, ili gdje se stane,
svejedno.
Ako smo na sredini, iza smo ostavili pretežak,
prenaporan, put koji smo jedva izdržali. Ispred imamo nadu koja se javila, kako
sada slijedi lakša, podnošljivija polovina.
Nada se javi, traje neko vrijeme, pa se preda
istini. Nastavljamo kretanje, čekamo tu istinu.
Iako sam ponovo počeo osjećati svu težinu
postolja, nije mi teško padalo kao shvatanje da uskoro naše kretanje ponovo
biva nalik ranijem. Ubrzavanje se povećavalo kako upadasmo u gušći mrak, a naša
nova upozorenja bez ikakvih odjeka.
Sve se teže moji razvlače, postajem usamljen kao
spona između bataljona i dodatka, i sve više razmišljam o svemu, o onom čemu se
čudim, o onom što mi je sve manje jasno, a i o onom o čemu nisam ni u podsvijesti imao da
ću razmišljati.
Jahorina je čudna planina, polovina decembra a
ona sva nekakva šarena, puna osoja i prisoja. I u tome treba imati sreće, nije
isto postolje nositi prisojskim i osojskim dijelom, kopnim i onim što je skoro
do pasa pod snijegom. Sve se doima skoro nevjerovatno, petnaest minuta gazimo
prisojskom stranom, osjećamo lišće pod nogama, a onda se dvadeset jedva
probijamo kroz duboki snijeg. Dovoljno za zapitati se u vezi našeg vodiča, da
li je najbolji kojeg smo mogli dobiti, odnosno da li je postojala mogućnost
drugog puta, koji bi se držao prisojskih strana, mislim da ne bi bio duži
koliko ovako gubimo.
Tako mi stalno podsvijest pjevuši najpoznatiju
sevdalinku o Jahorini, a koju tek u potpunosti shvatam. Očito sam griješio
procjenjujući topografku kartu, kada mi se učinilo kako je narodni pjesnik
dobrano omanuo. Sada, hodajući njome, gazeći je, nikad ne znajući šta me čeka
iza narednog prijevoja, kopno ili snijeg do pasa, potpuno zaboravljam ono što
sam na karti gledao, sve češće i sve glasnije podsvjesno pjevušim tu sevdalinku,
i to u Vajtinom izvođenju.
Još bih, uz sve, razmišljao i kako je Jahorina
veoma lijepa, da se ta njena ljepota na nekim mjestima nije dvaput pokazivala.
Više mi je svejedno postalo nosim li ili ne nosim postolje, kada se, kad god
sam prazan, stalno moram povraćati momku iza, uvjeravati da su on i njegovi još
uvijek s nama.
I nije me on više morao nagovarati, sam tražim da
se stalno prenosi zahtjev da se stane. A prije nego sasvim malaksam, povremeno
me u povraćanju odmjenjuje Tito. Isto smo vidjeli da i ovaj momak čini,
vjerovatno s nekim svojim velikim prijateljem, makar mu to bio i formacijski zamjenik.
Nekako duramo, ostatak našeg bataljona se stigne
odmoriti, neko više neko manje, jedino Tito i ja, zajedno sa svim
Jablaničanima, i Fojničanima, ako i njih ima, jednako se kupamo u znoju. U sred
Jahorine, u sred decembra, i na minus nekoliko stepeni. Briga bez koje se
moglo, samo je trebalo malo više razumijevanja naprijed.
Jahorina, Ravna planina
