Sunce tone, dan se
kloni,
u daljini zvono zvoni,
studeni mu drhti glas.
Vjetar huji, i sve jače,
po obali drvlje plače,
i žalosno gleda nas.
Što mi vako duša grca,
ovaj nemir i bol srca,
kad li će mi draga
proć.
Vjetar huji kroz tegobu,
hoćeš li mi doći
grobu,
sunce moje, lahku noć!
/Aleksa Šantić/
Teška jeste, ali nemam primjedbe za udobnost
vreće. Njena najveća prednost u odnosu na druge je razrez u predjelu koljena,
dobrodošao upravo u ovakvim situacijama. I ekstremnijim, s obzirom da omogućuje
kretanje s njom na sebi. Nadam se da je s takvom ulogom ja neću kušati.
Mogao sam, poput drugih, skroz se uvući, no ne
htjedoh tijelo sasvim odvikavati od vanjske temperature. Ovako nisam čizme
skidao, čime kanim dobiti više vremena kada je trebadnem pakovati.
Komocija ležanja, komocija razmišljanja. Kuko mi
je prenio što sam već trebao znati, ima još toga što nam je svima tek saznati.
Izmaknuti smo iz sela zbog mogućeg granatiranja, koje je i bilo, i koje će
prestati, ali smo noć potrošili a da nismo ni krenuli.
Jesmo li na mjestu s kojeg bismo mogli nastaviti
i tokom dana? Trebalo bi, mislim da bi još izgubljen čitav dan bio glupost koja
bi nadmašila sve prethodne.
Je li Jahorina baš tolika da nam je ima prelaziti
cio dan, pa još i čitavu noć, ili je sva takva da je smijemo danju savlađivati?
Ne znam, iako sam više za ovo prvo. Da je proljeće, da je šuma zelena, dalo bi
mi se i o drugome razmišljati.
Ne znam ni jesmo li svi iz bataljona ovdje, ima
li još neko s nama, trebamo li i hoćemo li još nekoga sačekivati, ali znam da su
nam svima koji smo tu ovo prvi, pa još i decembarski, noć i zora u podnožju
Jahorine. Ne znam je li se Grebak i njegova okolina podvodi pod Jahorinu, znam
da je za mene samo ovo Jahorina. U svome podnožju dosta hladna, da neugodnim
pravi pitanje kakva je tek u svome srcu, ili negdje pri svojim vrhovima.
Pred zoru noge zebu, slušao sam od starijih, sada
i osjećam, pa ih, onako - skupa s čizmama, uvlačim pod vreću. Bit ću miran, da
je puno ne prljam, a mislima pridružen ostalima koji nestrpljivo iščekivaše
naredbu o nastavku kretanja.
S prvim svitanjem smo iz minuta u minut postajali
nervozniji. Jedino smo uspijevali zaključiti kako se još nešto čeka, uporno
odbijajući da su u pitanju veći problemi, slični postupku Jukine jedinice, zbog
kojih bi se akcija ovdje završila, rezultirajući jedino našim smrzavanjem, uz
par izgubljenih dana.
Bili smo malo umorni, malo pospani, malo i
gladni, najviše nervozni i razočarani. I smaralo, jelo i nagrizalo nas je neznanje šta se tačno dešava, zbog čega oko mene sve češće počinju navaljivati da
idem provjeriti.
Iako sam znao da mi valja ko zna koliko naprijed,
nisam se puno nećkao, prije svega iz razloga što smo dva puta uzalud isto
pitanje slali proplankom, ostajući bez odgovora. Nije mi išlo u glavu da to
ne trebamo znati, a drugog načina da saznamo nije bilo.
Ne imadoh sreće, prije nego se probih sasvim
naprijed naređen je pokret, nakon što prethodno rezultate nisu dala ni
zaustavljanja pored onih koji su, po mome mišljenju, eventualno nešto i mogli
znati. Tako se nađoh u dilemi, ostati i sačekati svoje ili se nastaviti probijati
ka informacijama.
Vjerovatno sam pogriješio, sačekavši i sliježući
ramenima na svako pitanje i usputni pogled. Bio sam svjestan, pa pomalo i žalio
zbog toga, koliko bi me svi ti ljudi bolje zapamtili da sam im mogao objasniti.
I sam se osjetih slično kao oni kad prolaziše,
kada se ponovo zaustavismo. I opet nije bilo nikakvog objašnjenja.
Sada nisam čekao nagovaranja, samo sam pozvao
Tita, da mi bude običnije, ali i da izgledam ozbiljnije. Više sam žurio, a čini
mi se kako su nas ovaj put nekako lakše i propuštali.
Malo se i iznenadismo da se još u prvom cugu
probismo skoro do samog čela. Zapravo, nije bilo potrebe da idemo do kraja,
Sutko nam je dao štura, pa ipak dovoljna objašnjenja. Akcija kreće tek noćas,
imamo svratiti u još neko selo, tu ćemo i bolje odmoriti, ali se ni dotle ne
želimo zamarati, mrznuti, krećemo se sporije i u manjim dionicama.
Potvrdio je da nas je Major iz Slavljevića izmakao
upravo zbog granatiranja. Želio sam od njega saznati i nešto više o samoj
operaciji, ali ni sam nije mnogo znao. Čuo je samo da će nam se, u tom nekom selu,
priključiti još neki, te dodao kako ovakvih grupa ima još nekoliko, s
pretpostavkom kako nam je svima krajnji cilj Jahorina, ograđujući se da našu
stvarnu odredišnu tačku znaju jedino Major i, naravno, vodič. Zajedno smo
zaključili kako bi nas trebalo biti ukupno nekoliko hiljada, na najviše
pet-šest tački napada.
Popravio je Sutko i moje procjene o položaju
Slavljevića, biće da su visočije nego sam ja mislio, samim tim i to neko drugo
selo, nakon čega zaključismo da put koji nam predstoji ne bi trebao biti dug
koliko se ja pribojavah!?
Zvučalo je i logično i uvjerljivo, nadasve
ohrabrujuće. Jedva sam iščekao novi polazak, kako bih ostalima prenio nova
saznanja, a usput zadovoljavajući i znatiželje svih drugih koji nam se
obraćaše.
Opet se, vremenom, vraćasmo osjećajima kako se
sve, ipak, odvija dosta kilavo. Ako je Major ispravno sklonio nas iz
Slavljevića, malo je i previše da nas voda izbjegavajući i to drugo selo, samo
nam ne dopuštajući da se smrznemo, a uskraćujući očekivani odmor.
Da smo u pravu, posebno sudimo zbog pauza, koje
su prema svima bile preduge. Nije nas iznenadilo kada je sljedeća najavljena
kao pauza za ručak, sem što saznajemo da smo blizu tog sela, odnosno kako nam u
njega nije svraćati.
Kasno, a sigurno i uzaludno bi bilo da smo
negodovali zbog izbora mjesta, snijega je bilo da mu se odoljeti ne može, vode
nam je već ponestajalo, a hljeb previše smrzao da bi ga se takvog jelo. Još na
Igmanu upozoravani od sanitetlija da se ovakvog nečeg čuvamo, za sada smo
birali najprihvatljiviju varijantu, iz američkih obroka uzimamo tečnije
sadržine, kikiriki puter ili sirni namaz, šta je u koga bilo, također jedući i
male dvopečiće, uz koje je trebalo vrlo malo vode ili snijega.
Vreće za spavanje ponovo rade, ali je budna naša
trenutno najjača želja, da se čim prije smrači, i da već jednom zaista krenemo,
gdje smo pošli, brzinom kojom možemo.
Negdje pred akšam to i dočekasmo, još na način
koji svemu konačno dade sav potrebni okvir ozbiljnosti, najprije su pozvani
komandiri vodova. Kako je nas, sa Sutkovima bilo ukupno devetnaest, to smatrah
nepotrebnim da idemo obojica.
Dijelom sam bio u pravu, ali ne u onom u kojem bi
se na kraju mene zaobišlo. Možda i najvažnije što se tamo čulo odnosilo se na
nas, a o čemu Sutko odmah htjede i mene upoznati.
Njegovo namršteno lice je najavljivalo da me neće
obradovati, a i sam se nije dao prepoznati u odnosu na par sati ranije.
-
Sad krećemo
zaprave – čak mu je i glas podrhtavao – biće jebeno, minobacač moramo odavde nositi!
Nekako se moramo najbolje rasporediti, tačno podijeliti zaduženja, i paziti na
vrijeme. Ja jedino što sam uspio je da mi ne nosimo sve mine, iako su nam i
njih, nekolke utrpali.
-
Ako je tako, ako
moramo, šta nam drugo preostaje? Izdržaćemo, a ti rasporedi kako hoćeš, samo
gledaj da budeš što pošteniji.
-
Hoću da čujem
šta ti misliš.
-
Šta imam ja da
mislim. Ne mogu, nemam pravo.
-
Nemoj me još i
ti zajebavati – Sutko nije ovakav bio ni kada me je na Vučevo upućivao – misliš
kako je meni milo, šta sam mogao. Najlakše je narediti, ja hoću da se
dogovorimo!
-
Šta se imamo dogovarati.
Ne krivim ja tebe, samo kažem da možeš i sam, samo reži pošteno – red je bio da
ja ostanem maksimalno miran – eto, ukupno nas je osamnaest, bez tebe, a jedino
je lafet lagan, odnosno cijev i postolje ne mogu u jednu grupu, ako se nećemo
miješati. Još jedino u obzir treba uzeti kako cijev uvijek moraju dvojica
nositi.
-
Onda, šta
misliš, pošto je cijev ipak najteža, nju da uzmu Ahmovi, pet parova, a tvoji da
nose postolje i lafet. Ti ne moraš ni nositi, daš dvojici da se mijenjaju na
lafetu, a petorica mogu postolje. Tebi i meni je dosta po mina.
-
Koliko smo mina
dobili, i šta je s nišanskom i busolom?
-
Busolu nećemo
nositi, može i ručna. Nišansku, ako oni ne htjednu, ja ću. Vi i oni uzmite po
dvije mine.
-
Onda je
dogovoreno. Imam li potrebe pitati za konja?
-
Konj je u redu,
samo dalje odavde on ne može.
-
Nije trebo ni
dovde, ova bi nam odmaranja više godila!
-
Vallahi... Nego,
dobili smo i tačan raspored, mi smo na samom začelju bataljona. Eto, i logistika
je ispred. Samo su ovi nekakvi priljepci, Fojničani, Jablaničani, policajci, šta
su, koji li su, iza! S obzirom na noć, na težak put, trebamo da tačno odredimo
mjesto svakom. Nije baš, ali svakako i nema potrebe da ko koga pretiče. A i
lakše je vršiti smjene u nošenju. Pa sam ja konto da ja idem na čelu, a ti na
začelju?
-
To je najmanji
problem.
Tako sam rekao, mada sam znao da nije baš tako, o
čemu sam razmišljao sve naredno vrijeme, uključujući i ono utrošeno za ovo novo
zaduživanje.
Stigao sam malo promijeniti Sutkov prijedlog, vezan
za našu grupu. Trojici prvih sam dao lafet i jednu minu, gdje se oni sami dalje
podijeliše tako da će Salja sve vrijeme nositi minu, dok će se Kuko i Enes
smjenjivati na lafetu. S ostalom ću se četvoricom ja mijenjati na postolju,
odnosno drugoj mini.
Još je Admin dobio specijalno zaduženje, da
strogo prati vrijeme, i svakih deset minuta najavljuje smjene. U njegovo
poštenje niko ne sumnja, nije bilo ni prijedloga da se moglo bolje podijeliti,
s tim da je Salja pristao mijenjati se s bilo kim ko osjeti da više ne može.
Divčići,
selo podno Jahorine
