Il je vedro, il
oblačno,
il je tamna noć,
il je sunce, il je
mjesec,
il je bijel dan?
Nit je vedro, nit
oblačno,
nit je tamna noć,
već je ono Sokolović
mlad Ibrahim-beg.
17/18. decembar
1992.
Zanio se, unio
se,
u svoj golem nam,
što on ljubi
sultaniju,
sultan-Zulejhu.
„Reci, Zulko, reci
dušo,
šta sam tebi ja?“
„Ti si, Ibro, alem
sunce,
što nada mnom sja!“
Mučio sam se. Grizla me je savjest, a nikako da
krenemo. Stalno mi se činilo kako će svakog momenta neko doći i zatražiti da
vratimo cigarete. Bojao sam se razmišljati da li bih znao odreagovati, zbog
čega se malo više uvukoh pod onu krušku. Prošao sam s njene gornje strane,
valjda da me ona zakloni od poriva pogledavanja prema česmi. I od česme.
U tom momentu nisam razmišljao o tome, ali da
jesam pokazao bih uvjerenje kako je na ovome mjestu, u ovo doba dana i godine, nemoguće zaspati. Primicanje zore, sve jača hladnoća su bili i protiv toga, i protiv razmišljanja o tome, ali biće
da je nešto bilo i za.
Sada više nego ostali žudih za konačnim
pokretom, nakon što smo zaključili kako više ne možemo ni nositi, ja ne željeh
ni skori susret s Muratom Pejkovićem.
Kada ovo prođe, završi, neka ga bude. Ako ne
mognem drukčije, priznaću. Ako mi se zbog učinjenog već ne desi nešto.
Snagom volje sam i zaspao, uvjeren da je to
jedini način da izbjegnem razmišljanja koja ne želim.
U jednom mi se trenutku učinilo da me neko budi,
ali je savjest slutila da je u vezi onih cigareta.
Drugi put sam tako prodrman, da mi cigarete ne
bijahoše prvo na šta pomislih. U što sam bio siguran, otvorivši oči i
prepoznavši Tita.
-
Šta je bilo? –
pitao sam, prepoznajući i trenutnu tišinu, koja je sasvim oslikavala razliku u
odnosu kad legoh, i sluteći drukčije od savjesti.
-
Kako si tvrdo
zaspo, zar nisi čuo kad te maloprije zvah? Nisi ti čuo ni koliko se ovuda
granalo da se krene.
-
Znam da me neko
kao budio, ali se drugog ničeg ne sjećam.
-
To je bilo u
sekundi, sve je skočilo na noge, čulo se zveckanje pušaka, raja je i psovala,
dozivala se, tražila. Ne znam ni kako si zaspo, i ja bih volio da sam mogo, al to
stalno galami, znaš raju, svi hoće odmah sve da znaju, sve nekog prozivaju i
pitaju što se ne ide. Dosadilo svakom, nemam pojma ni kako si uopšte mogo
zaspati, mokra zemlja. A eto, na kraju, samo odjednom čujem kako svi viču da je
pokret. Prvo sam i ja pomislio da se neko zajebava, kontam mora biti i neko
postrojavanje, kad se kolona poče praviti, ovi naši skočiše, ja te budih. Spakujem
se, okrećem se nema te, kontam otišo si, potrčim i stignem ove naše, pitam. I
vratih se, jedva ovarisah ovo mjesto.
-
Vratio se!? Kad
su to oni krenuli, dokle su!?
-
Hajde, stići ćemo
ih mi brzo, sporo idu.
Nekog posebnog spremanja nije bilo, samo se malo
dotegnuh, više sam vremena potrošio da sasvim dođem sebi. Usput sam Titu i
zahvalio, priznajući grešku, i da sam mu dužnik, bilo je hladno i ko zna kakav
bih bio da se nije vratio, da sam odspavao još malo.
A bio je u pravu i u vezi pristizanja kolone,
bespotrebno sam ga tjerao da trčimo.
Postajući dio kolone, počinjemo još jače šutjeti.
Bilo je rano i da se raspitujem ko je ispred nas, da nismo možda pristigli neku
drugu jedinicu. Nešto je bilo tako čudno, taj nekakav osjećaj da je ispred tek
nekoliko ljudi, nikako nekoliko stotina.
Što me još zbuni, samo minut kasnije javi se i
drugi osjećaj. Nije varao, neko je doista išao za nama.
Samo sam sekund zastao, uvjerio se, te odmah
došapnuo Titu da bi trebali sačekati. Nije odgovorio, što sam i shvatio kao
slaganje.
Minut kasnije taj neko nas je pristigao:
-
Je li ovo sve
poludilo? Ovo nema u pički materinoj, da se ovako polazi. Znate li vi koliko
još ima ljudi doli!
-
Remzija, ti si
to!? – u mraku ga nisam mogao poznati, zbog zadihanosti i činjenice da je
šaputao - ni glas sa sigurnošću, ali sumnji nije bilo u njegov poznati,
jedinstveni šmrckaj, uslijedio nakon što završi s pitanjima.
-
Ja sam. A, to si
ti Učo, de reci naprijed - da se stane!
-
Pravo da ti
rečem, zamalo ti i ja ne ostah, da Tita ne bi. Nemam pojma ni kad se pošlo, ni
kako, znam da mi se ovo nimalo ne sviđa. Još sam ja njega bio razumio da su svi
ostali otišli, da smo mi zadnji. Sad ne znam ni kako da ustavimo čitavu kolonu,
do jedino da idemo dok neko ne da odmor.
-
Znam da moramo
ići, ali prenesi da se treba stati.
Upravo smo i bili ponovo pristigli kolonu, pa sam mogao odmah probati uraditi što je Remzija Čobro tražio. Pri tome sam s tom namjerom prošao i
nekoliko njih ispred sebe. Išao bih i dalje, no osjetivši sumnju smatrah obaveznim da se vratim
Titu i Remziji. I prenesem im ono što zaključih zavirivši u začelje koje smo
pristigli.
-
Ko su ovi? –
svjesno zastah par koraka, i priupitah Tita, ponovo sumnjajući na moguću
grešku, manje vjerujući da mi može odgovoriti.
-
Naši su,
sigurno. Što se čudiš što ne znaš čitav bataljon?
-
Ama, znam da ne
znam cijeli bataljon, ali dobacim do pet-šest ljudi naprijed, nekako ne osjećam
da ikog...
-
Šalim se, to su
Jelečani.
-
Joj, ja na njih
zaboravio.
Malo me ovim Tito umiri, ali se i dalje teško
oslobađah svoga osjećaja. Ipak nastavljam, jer drugo ne znam šta bih.
Vjerujem
Titu, ali mi sad i Remzijino društvo poče više značiti. Svakako sam iz minuta u minut bivao sve nervozniji, ne
znajući koliko je labav moj loš osjećaj kako nas u ovoj koloni ni blizu nema
koliko bi trebalo.
U košmaru osjećaja i misli počeh se gledati i
kako ovu akciju završavam s jedinicom kojoj ne pripadam, sa samo dvojicom koje
poznajem.
Još mi se ovo sve skupa ne sviđa, ali se više
nisam usuđivao sumnjati u Tita. Ćutao sam i molio Boga da se čim prije
zaustavimo, znajući kako se to jednom mora desiti bez obzira da li je naša
poruka stigla do čela.
Kada se to i desi, ne dopade mi se način. Stali
smo, odmah sjedajući. Onako, pored puta. Bez povratne poruke, s osjećajem kako
je jedini razlog procjena onih naprijed da je vrijeme za kraći predah.
Što nije ono što smo nas trojica htjeli. Skupa se
počesmo opet probijati naprijed, zastajkujući, pokušavajući osjetiti koga
poznatog. Znam da je bilo ružno što se nekima malo unosismo u lica, ali je to
bilo jer nam se taj činio kao poznat. Remzija je, još, skoro svakom od njih
usput pokušavao i objasniti kako je iza još puno ljudi, ako već nisu gdje
skrenuli.
Nije mu baš išlo, od Jelečaka ga niko i ne
poznava pa su ga prezbunjeno i nijemo, samo posmatrali. Još su izgledali i kao
da njima i jeste jedina briga da se malo odmore.
Što nama omogući da bez previše problema prođemo
tridesetak, možda i kojeg više čovjeka. Do prvog poznatog.
Ne znam mu ime, ne znam ni da li je Jelečak, ali
sam siguran da sam ga viđao, više puta - pa je i ovako blijeda mjesečina bila
dovoljna.
Dok sam ja konačno odahnuo od svih sumnji, Remzija još jednom prođe
bez ikakvog odgovora. Ponadao se, jasno ga prepoznavši, ali se brzo uvjeri da
se noćas od prethodnih puno ne razlikuje, samo sleže ramenima ne praveći nam
probleme da se nastavimo probijati.
Meni je to bio znak da ubrzam korak, da manje se
obzirem na način kako se probijam, riješen da sljedeći put zastanem tek kraj naših.
Bili su na okupu, njih šestorica.
-
Pa, gdje ste vi,
pobogu brate – Kuko nas „najspremnije“ dočeka – ja konto vi se prepali, pa
razgulili u Mojkoviće.
-
Nije
zajebancija, ovo je sranje. Šta misle ti naprijed, mogli su povesti svega sto
ljudi, ostali da ostanu!? Ne znam, ovo meni ne miriše...
-
Kome miriše, ali
se ja i ne zajebavam, nego vi što niste pošli na vrijeme. Ne znam šta vam nije
jasno, jeste li pristali da idete - jeste, jeste li sve dobili – jeste. Znači -
trebaš čekati, i čim se javi da je pokret, pravo u kolonu. Zar smo trebali
izgubiti još sat vremena dok se poredamo, nije važno gdje je ko, važno je da
svi dođemo.
-
Ne melji, Kuko,
eno čuj... Baš se i ne čuje, ali vjeruj mi, neki tek pristižu! Ovo se ne zna ni
ko pije, ni ko plaća.
-
Neka ja meljem,
neka je tako, nek se i ne zna ko pije a ko plaća, ali što da to samo tebi
smeta - Kuko potvrđuje da je jedan od onih koji će i u najtežim situacijama stvari da gleda, ako je ima, s vedrije strane - stigo si, sjedi malo odmori, popuši jednu, prilezi ako si pospan, što ti
je Alija dao vreću. Glavu u vreću, mozak na ispašu, dok opet ne viknu da idemo.
I sve tako. A što bude s ostalima biće i s nama!
-
Možeš Kuko,
zapalo te. Ali da je naprijed ovakvih, garant se ovo ne bi desilo. A i vreće
nam nije Alija dao, nego Armija. I ne služe da bi ih se svako zaustavljanje
koristilo, ne idemo mi da spavamo nego da ratujemo. Pa ako imadnemo kad
zaspati.
-
Kuko je u pravu
– Tito je već sjedao – ne možemo ovako skroz do Majora, daj da bar minut
dahnem.
-
Oj, jebem ti
takog komandira – Kuko se stade cerekati – umjesto da ti vojsci govoriš šta da
radi, mi moramo tebe učiti. Kad nam dadnu novu platu, ima da mi daš pola svoje.
Ja se moram gurati da od drugih komandira saznam što i kuda idemo. Ti, vidim,
baš te briga. Nismo mi, komandiru, još krenuli. Samo nas je Major htio skloniti
iz sela, ne voli on da je previše vojske na jednome mjestu.
Sada i ja sjedoh, ali Remzija nastavi. Njemu je
još tražiti svoje.
Neko ću vrijeme razmišljati o njemu, pitati se je
li ih stigao, našao, da bih domalo prestao. Sve zbog granata koje se čuše
negdje, po nekima i po samim Slavljevićima. Što me malo iznenađiva je što s tim
četnici počeše u, i za njih sasvim neuobičajeno vrijeme.
Okrenuh se mislima Majoru, uvjeren da ga, iako sa
zakašnjenjem, ipak počinjem shvatati. I ovo sasvim liči na njega.
A čim je iz njegove glave, nije bez razloga.
To oko zaduživanja se previše sporo odvijalo,
previše smo se zadržali u Slavljevićima, rekao bih da smo i s vatrama
pretjerali. Pa me misli dalje gone da se prisjetim i silazaka niz Bjelašnicu, nek su kamioni spuštani lerom, s
minimalnom bukom, mnogo ih je bilo, ne može biti cio put zakriven od svih
mogućih pogleda.
Tek da se stresem na ono što i tome prethodi, tim
nekim dešavanjima na Igmanu. Neka ni ja, kao ni skoro svi ostali to nemasmo ni
u primisli, naš Major uvijek računa i na mogući KOS.
Da ne bi ovih granata, vjerovatno bismo već sada
bili ljuti, makar tu ljutnju morali držati u sebi, što nas se iz iole
podnošljivijih Slavljevića noćas dovede, negdje gdje ne znamo ni gdje smo. A
bar u ovome trenutku nije toliko ni bitno koji je od mogućih uzroka doveo do
granatiranja.
Ne znamo
gdje smo, jesmo otvoreniji prema ružnom decembarskom vremenu, ali smo sklonjeni
od granata. Neće nam ovdje odmor biti udoban, ali hoće miran. Na kraju, u
Slavljevićima svakako mjesta za spavanje nije bilo!?
Dođoh do misli kada će me one odvesti da provedem
još nešto od Kukovih preporuka. Pod onom kruškom nisam ni kanio spavati, sada
možda neću moći, ali tamo mi se ne htjede vreća ni raspremati, s obzirom da još
nisam siguran znam li je spakovati, ponovo pripremiti za nošenje gdje će biti
potrebnija.
Ja vjerovatno neću ni zaspati, ni drugi se neće
baš naspavati, ali se nećemo ni skroz smrznuti, zalediti! Osim toga, vrijeme je
da učim kako se s ovom američkom vrećom rukuje.
Jahorina
u predvečerje