10 - Nije bez razloga

Il je vedro, il oblačno,

il je tamna noć,

il je sunce, il je mjesec,

il je bijel dan?

Nit je vedro, nit oblačno,

nit je tamna noć,

već je ono Sokolović

mlad Ibrahim-beg.

                         17/18. decembar 1992.               

Zanio se, unio se,

u svoj golem nam,

što on ljubi sultaniju,

sultan-Zulejhu.

„Reci, Zulko, reci dušo,

šta sam tebi ja?“

„Ti si, Ibro, alem sunce,

što nada mnom sja!“

Mučio sam se. Grizla me je savjest, a nikako da krenemo. Stalno mi se činilo kako će svakog momenta neko doći i zatražiti da vratimo cigarete. Bojao sam se razmišljati da li bih znao odreagovati, zbog čega se malo više uvukoh pod onu krušku. Prošao sam s njene gornje strane, valjda da me ona zakloni od poriva pogledavanja prema česmi. I od česme.

U tom momentu nisam razmišljao o tome, ali da jesam pokazao bih uvjerenje kako je na ovome mjestu, u ovo doba dana i godine, nemoguće zaspati. Primicanje zore, sve jača hladnoća su bili i protiv toga, i protiv razmišljanja o tome, ali biće da je nešto bilo i za.

Sada više nego ostali žudih za konačnim pokretom, nakon što smo zaključili kako više ne možemo ni nositi, ja ne željeh ni skori susret s Muratom Pejkovićem.

Kada ovo prođe, završi, neka ga bude. Ako ne mognem drukčije, priznaću. Ako mi se zbog učinjenog već ne desi nešto.

Snagom volje sam i zaspao, uvjeren da je to jedini način da izbjegnem razmišljanja koja ne želim.

U jednom mi se trenutku učinilo da me neko budi, ali je savjest slutila da je u vezi onih cigareta.

Drugi put sam tako prodrman, da mi cigarete ne bijahoše prvo na šta pomislih. U što sam bio siguran, otvorivši oči i prepoznavši Tita.

-          Šta je bilo? – pitao sam, prepoznajući i trenutnu tišinu, koja je sasvim oslikavala razliku u odnosu kad legoh, i sluteći drukčije od savjesti.

-          Kako si tvrdo zaspo, zar nisi čuo kad te maloprije zvah? Nisi ti čuo ni koliko se ovuda granalo da se krene.

-          Znam da me neko kao budio, ali se drugog ničeg ne sjećam.

-          To je bilo u sekundi, sve je skočilo na noge, čulo se zveckanje pušaka, raja je i psovala, dozivala se, tražila. Ne znam ni kako si zaspo, i ja bih volio da sam mogo, al to stalno galami, znaš raju, svi hoće odmah sve da znaju, sve nekog prozivaju i pitaju što se ne ide. Dosadilo svakom, nemam pojma ni kako si uopšte mogo zaspati, mokra zemlja. A eto, na kraju, samo odjednom čujem kako svi viču da je pokret. Prvo sam i ja pomislio da se neko zajebava, kontam mora biti i neko postrojavanje, kad se kolona poče praviti, ovi naši skočiše, ja te budih. Spakujem se, okrećem se nema te, kontam otišo si, potrčim i stignem ove naše, pitam. I vratih se, jedva ovarisah ovo mjesto.

-          Vratio se!? Kad su to oni krenuli, dokle su!?

-          Hajde, stići ćemo ih mi brzo, sporo idu.

Nekog posebnog spremanja nije bilo, samo se malo dotegnuh, više sam vremena potrošio da sasvim dođem sebi. Usput sam Titu i zahvalio, priznajući grešku, i da sam mu dužnik, bilo je hladno i ko zna kakav bih bio da se nije vratio, da sam odspavao još malo.

A bio je u pravu i u vezi pristizanja kolone, bespotrebno sam ga tjerao da trčimo.

Postajući dio kolone, počinjemo još jače šutjeti. Bilo je rano i da se raspitujem ko je ispred nas, da nismo možda pristigli neku drugu jedinicu. Nešto je bilo tako čudno, taj nekakav osjećaj da je ispred tek nekoliko ljudi, nikako nekoliko stotina.

Što me još zbuni, samo minut kasnije javi se i drugi osjećaj. Nije varao, neko je doista išao za nama.

Samo sam sekund zastao, uvjerio se, te odmah došapnuo Titu da bi trebali sačekati. Nije odgovorio, što sam i shvatio kao slaganje.

Minut kasnije taj neko nas je pristigao:

-          Je li ovo sve poludilo? Ovo nema u pički materinoj, da se ovako polazi. Znate li vi koliko još ima ljudi doli!

-          Remzija, ti si to!? – u mraku ga nisam mogao poznati, zbog zadihanosti i činjenice da je šaputao - ni glas sa sigurnošću, ali sumnji nije bilo u njegov poznati, jedinstveni šmrckaj, uslijedio nakon što završi s pitanjima.

-          Ja sam. A, to si ti Učo, de reci naprijed - da se stane!

-          Pravo da ti rečem, zamalo ti i ja ne ostah, da Tita ne bi. Nemam pojma ni kad se pošlo, ni kako, znam da mi se ovo nimalo ne sviđa. Još sam ja njega bio razumio da su svi ostali otišli, da smo mi zadnji. Sad ne znam ni kako da ustavimo čitavu kolonu, do jedino da idemo dok neko ne da odmor.

-          Znam da moramo ići, ali prenesi da se treba stati.

Upravo smo i bili ponovo pristigli kolonu, pa sam mogao odmah probati uraditi što je Remzija Čobro tražio. Pri tome sam s tom namjerom prošao i nekoliko njih ispred sebe. Išao bih i dalje, no osjetivši sumnju smatrah obaveznim da se vratim Titu i Remziji. I prenesem im ono što zaključih zavirivši u začelje koje smo pristigli.

-          Ko su ovi? – svjesno zastah par koraka, i priupitah Tita, ponovo sumnjajući na moguću grešku, manje vjerujući da mi može odgovoriti.

-          Naši su, sigurno. Što se čudiš što ne znaš čitav bataljon?

-          Ama, znam da ne znam cijeli bataljon, ali dobacim do pet-šest ljudi naprijed, nekako ne osjećam da ikog...

-          Šalim se, to su Jelečani.

-          Joj, ja na njih zaboravio.

Malo me ovim Tito umiri, ali se i dalje teško oslobađah svoga osjećaja. Ipak nastavljam, jer drugo ne znam šta bih.

Vjerujem Titu, ali mi sad i Remzijino društvo poče više značiti. Svakako sam iz minuta u minut bivao sve nervozniji, ne znajući koliko je labav moj loš osjećaj kako nas u ovoj koloni ni blizu nema koliko bi trebalo.

U košmaru osjećaja i misli počeh se gledati i kako ovu akciju završavam s jedinicom kojoj ne pripadam, sa samo dvojicom koje poznajem.

Još mi se ovo sve skupa ne sviđa, ali se više nisam usuđivao sumnjati u Tita. Ćutao sam i molio Boga da se čim prije zaustavimo, znajući kako se to jednom mora desiti bez obzira da li je naša poruka stigla do čela.

Kada se to i desi, ne dopade mi se način. Stali smo, odmah sjedajući. Onako, pored puta. Bez povratne poruke, s osjećajem kako je jedini razlog procjena onih naprijed da je vrijeme za kraći predah.

Što nije ono što smo nas trojica htjeli. Skupa se počesmo opet probijati naprijed, zastajkujući, pokušavajući osjetiti koga poznatog. Znam da je bilo ružno što se nekima malo unosismo u lica, ali je to bilo jer nam se taj činio kao poznat. Remzija je, još, skoro svakom od njih usput pokušavao i objasniti kako je iza još puno ljudi, ako već nisu gdje skrenuli.

Nije mu baš išlo, od Jelečaka ga niko i ne poznava pa su ga prezbunjeno i nijemo, samo posmatrali. Još su izgledali i kao da njima i jeste jedina briga da se malo odmore.

Što nama omogući da bez previše problema prođemo tridesetak, možda i kojeg više čovjeka. Do prvog poznatog.

Ne znam mu ime, ne znam ni da li je Jelečak, ali sam siguran da sam ga viđao, više puta - pa je i ovako blijeda mjesečina bila dovoljna.

Dok sam ja konačno odahnuo od svih sumnji, Remzija još jednom prođe bez ikakvog odgovora. Ponadao se, jasno ga prepoznavši, ali se brzo uvjeri da se noćas od prethodnih puno ne razlikuje, samo sleže ramenima ne praveći nam probleme da se nastavimo probijati.

Meni je to bio znak da ubrzam korak, da manje se obzirem na način kako se probijam, riješen da sljedeći put zastanem tek kraj naših.

Bili su na okupu, njih šestorica.

-          Pa, gdje ste vi, pobogu brate – Kuko nas „najspremnije“ dočeka – ja konto vi se prepali, pa razgulili u Mojkoviće.

-          Nije zajebancija, ovo je sranje. Šta misle ti naprijed, mogli su povesti svega sto ljudi, ostali da ostanu!? Ne znam, ovo meni ne miriše...

-          Kome miriše, ali se ja i ne zajebavam, nego vi što niste pošli na vrijeme. Ne znam šta vam nije jasno, jeste li pristali da idete - jeste, jeste li sve dobili – jeste. Znači - trebaš čekati, i čim se javi da je pokret, pravo u kolonu. Zar smo trebali izgubiti još sat vremena dok se poredamo, nije važno gdje je ko, važno je da svi dođemo.

-          Ne melji, Kuko, eno čuj... Baš se i ne čuje, ali vjeruj mi, neki tek pristižu! Ovo se ne zna ni ko pije, ni ko plaća.

-          Neka ja meljem, neka je tako, nek se i ne zna ko pije a ko plaća, ali što da to samo tebi smeta - Kuko potvrđuje da je jedan od onih koji će i u najtežim situacijama stvari da gleda, ako je ima, s vedrije strane - stigo si, sjedi malo odmori, popuši jednu, prilezi ako si pospan, što ti je Alija dao vreću. Glavu u vreću, mozak na ispašu, dok opet ne viknu da idemo. I sve tako. A što bude s ostalima biće i s nama!

-          Možeš Kuko, zapalo te. Ali da je naprijed ovakvih, garant se ovo ne bi desilo. A i vreće nam nije Alija dao, nego Armija. I ne služe da bi ih se svako zaustavljanje koristilo, ne idemo mi da spavamo nego da ratujemo. Pa ako imadnemo kad zaspati.

-          Kuko je u pravu – Tito je već sjedao – ne možemo ovako skroz do Majora, daj da bar minut dahnem.

-          Oj, jebem ti takog komandira – Kuko se stade cerekati – umjesto da ti vojsci govoriš šta da radi, mi moramo tebe učiti. Kad nam dadnu novu platu, ima da mi daš pola svoje. Ja se moram gurati da od drugih komandira saznam što i kuda idemo. Ti, vidim, baš te briga. Nismo mi, komandiru, još krenuli. Samo nas je Major htio skloniti iz sela, ne voli on da je previše vojske na jednome mjestu.

Sada i ja sjedoh, ali Remzija nastavi. Njemu je još tražiti svoje.

Neko ću vrijeme razmišljati o njemu, pitati se je li ih stigao, našao, da bih domalo prestao. Sve zbog granata koje se čuše negdje, po nekima i po samim Slavljevićima. Što me malo iznenađiva je što s tim četnici počeše u, i za njih sasvim neuobičajeno vrijeme.

Okrenuh se mislima Majoru, uvjeren da ga, iako sa zakašnjenjem, ipak počinjem shvatati. I ovo sasvim liči na njega.

A čim je iz njegove glave, nije bez razloga.

To oko zaduživanja se previše sporo odvijalo, previše smo se zadržali u Slavljevićima, rekao bih da smo i s vatrama pretjerali. Pa me misli dalje gone da se prisjetim i silazaka niz Bjelašnicu, nek su kamioni spuštani lerom, s minimalnom bukom, mnogo ih je bilo, ne može biti cio put zakriven od svih mogućih pogleda.

Tek da se stresem na ono što i tome prethodi, tim nekim dešavanjima na Igmanu. Neka ni ja, kao ni skoro svi ostali to nemasmo ni u primisli, naš Major uvijek računa i na mogući KOS.

Da ne bi ovih granata, vjerovatno bismo već sada bili ljuti, makar tu ljutnju morali držati u sebi, što nas se iz iole podnošljivijih Slavljevića noćas dovede, negdje gdje ne znamo ni gdje smo. A bar u ovome trenutku nije toliko ni bitno koji je od mogućih uzroka doveo do granatiranja.

 Ne znamo gdje smo, jesmo otvoreniji prema ružnom decembarskom vremenu, ali smo sklonjeni od granata. Neće nam ovdje odmor biti udoban, ali hoće miran. Na kraju, u Slavljevićima svakako mjesta za spavanje nije bilo!?

Dođoh do misli kada će me one odvesti da provedem još nešto od Kukovih preporuka. Pod onom kruškom nisam ni kanio spavati, sada možda neću moći, ali tamo mi se ne htjede vreća ni raspremati, s obzirom da još nisam siguran znam li je spakovati, ponovo pripremiti za nošenje gdje će biti potrebnija.

Ja vjerovatno neću ni zaspati, ni drugi se neće baš naspavati, ali se nećemo ni skroz smrznuti, zalediti! Osim toga, vrijeme je da učim kako se s ovom američkom vrećom rukuje.

Jahorina u predvečerje