Pit mi vodu, pit mi
sodu.
Volim sodu, nego vodu!
Od vode me noge bole,
a od sode same hode.
3. decembar 1992.
S one strane Drine
vode
četvorica mene vode,
osmorica s nama hode.
Kad dođosmo mome
dvoru,
đeca plaču, žena ječi.
„Đe si bio, ne hodio,
što s činio, ne živio!
Svakom dana od
napretka,
tebi dani od nazatka!“
Glasine nove stigle. Da li samo zato što se zima
nadvija, po nekim procjenama iznimno teška, tek je Bešović zatražio od Komande
u Sarajevu da se naš bataljon nekamo izmjesti do proljeća. Pominje se Igman,
opet može biti samo nagađanje zbog prepričavanja Majorovog zahtjeva „u čvrste
objekte“. A jedino za takve znamo gore.
Sumnjičav sam, nije mi jasno što bi mi bili
počastvovani a Grepčani ne. Možda je opet to samo moja želja, nama je i u
Mojkovićima dobro.
Sumnjičav nisam prema nadolazećoj zimi.
Koristismo još ovo lijepih dana za šetnje. Tačnije, ja sam namjenski otišao do
Unukovića, poodavno popaljenih. U kojima je poginuo jedan Srbin, tretiran kao
njihov borac. Nemam pravo sumnjati da je istina kako je imao pušku, znam da je
bio u opancima.
Kada smo tek došli ovdje, kada smo tražili bilo
šta što nam može koristiti, put me je naveo na to seoce. Čuli smo za tog
ubijenog, te sam išao i pogledati. Vidio sam sliku koju sam htio zaboraviti.
Nije bilo leša, samo kosti i odjeća. Nisam sasvim zagledao, tek činilo mi se da
nema ni svih kostiju, pretpostavka da su životinje neke raznijele.
Ležao je uz samu ivicu šume, jasno su se uočavale
samo noge. Odnosno, ono što je od njih ostalo. Tijelo se već ravnilo sa
zemljom. Opanci su stajali uspravno, upravo su ih donje kosti noge držale da ne
padnu. U momentu mi se učiniše ogromni, brzo shvatih kako se varam, toliki su
izgledali jer nisu bili na nogama, već na kostima. Tanjim, nego li bih
očekivao.
Niti sam ga poznavao, niti žalio, niti prvi put
mislima provejavao pitanje „šta je ljudski život“. Ipak mi bijaše malo krivo,
zašto ga, oni što ga ubiše, ne stigoše bar pokopati, pokriti lišćem.
Ja tada nisam imao čime, a ako sam imao nijet
brzo me prošao, ili sam zaboravio. Ne bih se ni sada sjetio da mi misli
povremeno ne idoše Obru.
Sada nemam šta ni ukopati. Može biti da tu ima
još neka koščica, utonula u lišće, ili zaglavljena u nekad radničko odijelo,
sada krpice. Dovoljno mi je bilo da vidjeh kako više ni opanci ne stoje
uspravno, pomislih kako mi je sad poštenije da ostavim sve kako jeste.
***
Išao sam uzelenjen i navezen kombenizon prošetati
i Dragomilićima.
Oprema je stigla i tamo. A punkt o kojem se
pričalo, koji su naši diverzantni ilegalno napravili, ako je i bio odavno je
zatvoren. Po novoj verziji, i bio je samo za jednodnevnu upotrebu. Podverzija
kaže da je ideja dobila duplikat, među nekim Grepčanima.
Šta je bilo bilo, nema više. Goraždani dolaze,
trguje se. Uvijek će biti onih koji će nastojati u trgovini bolje proći, kao i
onih koji vjeruju u narodnu da je grijeh „na vagi zakidati“.
Došavši pred Čelika kuću saznajem o jednoj, siguran
sam poštenoj trgovini.
Moji Trošnjani su neki višak duhana, konzervi što
osta ovima koji bijahoše pošli na Trebovu, dali za par flaša rakije. Bez i
pokušaja da naštete Goraždanima.
Kako je stigla još jedna, istina još ne sasvim
potvrđena vijest o tome da je Remzijina žena trudna, to je dakako bilo povoda.
I za trgovinu, ali i za ubrzano nazdravljanje.
Posebno je Remzija imao razloge, koji je u par
dana doživio dvostruku sreću. Umjesto Obra mogao je on ležati u šumi iznad
Bistrice.
Treba ga razumjeti. Moglo se desiti da ne doživi
da vidi dijete. Te su ga misli pritiskale te je prednjačio s cugovima.
Rakije je brzo nestalo. Još su glasine to da idemo
odavde, no zima sigurno dolazi. Pretpostavlja se kako je ovo moguće posljednja
grupa Goraždana koja tu boravi. Povela se priča o tome ima li se više išta ponuditi za razmjenu.
Dođe informacija kako neki posebno dobro plaća
fine, jake čizme. Uglavnom smo svi snabdjeveni, samo s po jednim parom. Ali se
zna kako Selćo ima dva.
Nije se bunio. Kako sam reče, Goraždanima je
čizme i sevap dati. Bilo je blatnjavo, Dragomilići i ne toliko daleko potoku.
Ali je vrijeme škakiljalo, opasnost je bila da neko drugi bude brži.
Rješenje je nađeno. Selćo je skinuo one s nogu.
Odmah će gore, sam će odabrati da li u čarapama, ili će ga ovi nositi.
Ja sam ga zatekao obuvenog, u starim. Svi su
bili ispred kuće, veseli i raspjevani. Pridružio sam im se.
Remzija se nije mogao više držati na nogama, sjeo
je. Svi smo ga razumijevali, ko bi na njegovom mjestu bio drukčiji.
Velika je stvar za dlaku živ ostati, i dijete
očekivati.
Od Remzije je to bilo jače. U momentu usta, i
krenu prema kući. Začu se škljocanje obarača. Potom i rafal. Puni. Svih
trideset metaka.
U nekoliko sekundi se sve odigralo. Prvih par
metaka je isparalo zemlju, koliko je Fadilu trebalo da pokaže kako treba mnogo
više alkohola da njemu uzme prisebnost. Stigao je Remziju dok je ovaj već počeo
automatom da kruži.
Cijev je Fadil preusmjerio ka nebu. Objema rukama čvrsto držeći, ne puštajući, trpeći vrelinu cijevi, ne dozvoljavajući da ijedan metak zaluta.
Cijev je Fadil preusmjerio ka nebu. Objema rukama čvrsto držeći, ne puštajući, trpeći vrelinu cijevi, ne dozvoljavajući da ijedan metak zaluta.
Uspio je. A ostali smo ustali, prišli tek kada je
bilo gotovo. Da ih razdvojimo.
Remzija je odveden na spavanje, cijev smo pipali
da osjetimo tu vrelinu, da se Fadilu divimo.
Usuđujem se reći kako nije Fadil slučajno bio najbliži.
On je istrpio, pitanje je da li bi neko drugi od nas.
Remzija se ovoga neće ni sjećati. Niko od nas ga
neće često ni napominjati.
vrh
Jahorine
