Što su danas cure
hašarije,
kada vide kose
opletene
svaka veli: „Opleti
me, majko!“
Kada vide kose
opletene
svaka veli: „Kupi
ruho, majko!“
Kada vide ruho
sašiveno
svaka veli: „Udaj
mene, majko!
Al me ne daj hodži i
hadžiji,
već me podaj za
sarhoša majko.
Sarhoš ljubi kad se
god probudi!“
Odeš dan nekamo, vratiš se i kontaš kako se u
tome danu, i dvije noći oko njega, sve dešavalo samo tebi, i oko tebe. Vratiš
se, i vidiš da nije tako.
Takva su ovo vremena. Svoj smo dolazak najavili,
očekivani smo, došli smo, i to je sve od priče koja se u Dragomilićima o nama
pričala. Istina, momci koji su noć proveli blizu Osija imaju svoju priču. Kao i
mi svoju. Kako nam je bilo, ostaje unutar naših priča.
Dragomilići su pričali, živjeli svoju. Prethodno
su tiho dočekali drage goste iz Gacka, sada će ih još tiše ispratiti. Zapravo,
i Gačani idu za svojom pričom, svojim putem, koji ih samo u kratkom vremenu dva
puta navede na Dragomiliće.
Bili su oni novost, svježina. Jednom, drugi put
su već stari znanci, a o takvima se puno ne muhabeti. Rukuje se, pozdravi,
poželi daljnja sreća.
Tako je i s diverzantima. I oni su stari
poznanici. I oni, i to što oni rade. Ne bude uvijek kako planiraju, ali tada
nije kraj.
A mi? Mi smo samo bili s diverzantima. Ovaj put,
ko zna ko će biti narednog.
Dragomilići su jučer dobrodošlicu poželjeli
jednoj novoj svježini. O tome se i danas priča. I pričat će do narednog osvježenja.
Stigla je nova grupa prikašnjelih povratnika s
dopusta. Čak bih rekao, dvije grupice. Ali su stigli zajedno, pa i čine jednu
priču.
Meni su naprijed novosti o našima. Vezano za
razmijenjene, i nerazmijenjene iz logora nema novosti. Ništa posebno ni za
Mufa, u Tarčinu je urađeno koliko se moglo, upućen je dalje. Za Jablanicu,
odakle bi trebao još dalje. Vjerovatno, negdje u inostranstvo.
Te informacije ovdje dolaze preko Tarčina. Gdje
su se neki naši definitivno smjestili, promijenili jedinicu. Amidža mi, potom
Sakib Glušac, Hašim Hajdarević i još neki stariji.
Enver je uradio isto, u Visokom. Još takvih je iz
bataljona, neki su u Zenici, ima ih čak i u Tuzli, pa i onih koji su našu
jedinicu zamijenili nekom u Sarajevu. Ako, neka im je svima srećno.
Druga grupica je malo grlatija. Grupica, ili
dvojica. Murat Fulurija i Safet Muslić. Vjerovatno i neki s Grepka. I dok za
ove što se vraćaju, ili ostaju u Tarčinu, Jablanici, Visokom, možemo reći da su obilazili neki drugi svijet, ova grupica je išla vidjeti kako je u tom nekom,
sasvim trećem svijetu. Zvanom Hrvatska.
Ima mnogo tragova rata, razaranja u Dubrovniku,
ali je sve drugo kao da to pripada dalekoj prošlosti, ne kao da je trajalo
donedavno. Dubrovniku je vraćena sloboda, i duša. I cijelom jugu Hrvatske. Tu
sada dolaze i naši ranjenici na liječenje, zadržavaju se neke izbjeglice,
uglavnom koji su tu i imale familije. Bilo je tu i naših komšija, angažovanih s
početka rata, kao dobrovoljaca u redovima Hrvatske vojske. Lijepo je čuti da se
nalazilo onih koji svjedoče o herojskim borbama Ese Pekasa i Suvada Barlova, i
drugih.
Uvijek ima onih kojima je ljepota Dubrovnika,
njegova sloboda i nanovo udahnuta duša ponudila i više nego je trebalo. Ti su
kroz Dubrovnik samo prošli. Ima još novih, četvrtih, još ljepših svjetova.
Austrija, Njemačka, sve do Skandinavije. Od naših su to iskoristili Džemo i
Kemura, Jako, Šera... Ima ih, i biće ih još.
Ako, nije im zamjeriti. I ovi kažu da je samo
problem do Dubrovnika, dalje je puno lakše. Dovoljno je imati negdje nekoga,
ili imati sreće, ili pameti. Do Dubrovnika je teško doći, teže se iz njega
vratiti ovamo.
Kako su oni uspjeli? Pokušavaju Murat i Sajo
odgovoriti, objasniti. Ne ide, ne mogu, ne znaju. Znaju zašto su mnogi otišli
dalje, ne i zašto su se oni vratili. Hoće da budu iskreni, lijepo je, ugodno
tamo izbjeglicama, ranjenicima, bolje nego što bi bilo negdje drugdje, ipak biti
vojnik je nešto posebno. Nisu objasnili zbog čega i oni nisu tjeskobu boravka
promijenili izborom puta u suprotnome pravcu.
Nisu mogli. Ovdje su njih čekali Dragomilići, oni
dočekaše grupu diverzanata, a nisu sami ni došli.
Zajedno s njima je došlo nove opreme. I municije
i sredstava, i hrane i lijekova, ali i one obične, zimske opreme. Čizama,
jakni, džempera, čarapa i vešova.
I u opremi je došlo priča. Iz Turske su stigli
posebno vrijedni pokloni, priglavci, čarape koje su oplele naše žene, sada tamo
smještene. U svakom paru je i poruka, nečija majka, sestra pita i selami sina,
brata. Selame da prenese, ako bude mogao, onaj kome priglavci dođu.
To je razlog što odmah čuh i sve ove ranije priče,
čekah Kuka s konjem da pretjeramo naše sljedovanje. Razrez je pravljen bez
mene, bez sumnje da je pošteno sačinjen. Ja sam dobio i vanredno, prije dva
dana, pa sam s nijetom da sve ostalo metnem na gomilu i izmaknem se.
Dok smo u Mojkovićima izbacivali sve na stol,
ipak mi jedno oko zaigra. Volio sam beretku, no nam je ne davaše nositi, a tu
bi ono što je na spisku vođeno kao zimska kapa. Istrešeno na stol je dobilo
druga imena, za jedne bi ruska kapa, za druge šubara. Meni, ipak, izgledaše
lijepo. Sem tih loših asocijativnih imena, sve ostalo, kvalitet, i dizajn s
kožnom, prijeklopnom zaštitom za uši, mamilo je. Sljedovale su nas svega dvije,
bolje rečeno toliko smo dobili od tek dvadesetak koliko ih je u bataljon došlo.
Želio sam jednu, ali sam držao i do svoje riječi.
Ovi ih isprobavaše, jedino Kuku se dopade. Možda
i zato što ostalima nije promakao način na koji ih ja zagledah. Neću reći da je
nešto posebno uisala uza me, ipak je pogled u zimu koja pomalo kucka presudilo
da se ne pokolebam što sam prvotni nijet korigovao u „Sebi ja ništa neću, sem
ove jedne kape“.
Nisu ni u Mojkoviće novosti došle samo sa mnom,
bijaše i jedna koja je mene čekala. Jučer je Ferid organizovao skupljanje i
kuhanje orahove ljuske, komine, praveći zelenu boju.
Njihove beretke su sada sasvim drukčije, još
jedino u mene ima „četnička“. A ipak stiže vrijeme da ih nosimo. Nakon vojnih
iskaznica dobili smo i oznake za kape, grbove sa šest ljiljana. Za iskaznice
sam govorio da su me razočarale, više nego plate, da su kvalitetom takve da je
upitno hoće li preživjeti i jedan jači pljusak, odnosno da poslužiti mogu
ukoliko poginemo pa nas neko brzo pronađe, moći će nas identifikovati. Ni za
grbove neću imati riječi hvale, očekivao sam bolje. Bez obzira što kada se prisjetim da smo
rat počeli u civilnoj odjeći, s pokojim automatom, uz lovačke i pravljene
puške, besmisleno je da oko grbova zanovijetam.
Dok smo ih metali ostali primijetiše da ja grb kopčah
na desnoj strani. Ipak ja ne marih na prigovore da ja ne znam kako se beretka
nosi. Jesu oni u pravu, ali se meni više dopadalo kada je nagnem na desnu
stranu. Osim toga naš pozdrav je raširena šaka na prsima, kapa se i ne
dodiruje. Zato sam i odlučio tjerati po svome, nositi je kako se meni više
dopada, sve dok me neko ozbiljnije ne ukori zbog toga.
Boja je potrošena, ne i ideja. Kuhati boje samo
za moju beretku je haman danguba, pa odlučih popraviti još nešto. I ovi
njemački kombenizoni su te nekakve antipatične boje, pa ću ja svoj također
uzeleniti. I neću biti sam. Pridružit će mi se i Admin.
Inače sam dosad beretku nosio u rancu, na njoj su bila
ona dva novčića, te značka s flašom. Već sam upozoravan kako to nikako ne ide s
tespihom koji imah o dugmetu džepa košulje. Kratko se premišljah ali se složih, te riješih da tespihe
više ne nosim. Grb je došao na mjesto flaše, ona je sad ispod oboda. Grb me
podsjeti i da je vakat da se konačno nakanim uraditi još nešto što odavno
nijetim.
Još u Basarićima sam, vidjevši kako to vično Musa
radi, odlučio oprobati se u vezenju. Prva je želja dakako bio makar taj jedan
ljiljan, na beretki, no oklijevah. Ne bi se boja dovoljno isticala. A sada je
tu i suvišan.
Već sam zbavio zlatnožutog konca, te krvavocrvenog.
Kombinacija koja mi se čini pristajućom uz novu, zelenu boju kombenizona.
Odlučio sam da na lijevom rukavu izvezem ZMAJ OD BOSNE, u tri reda.
Tako da jedno ispod drugog dođu slova MOS. Njih ću vesti u zlatnožutoj, ostala
slova u crvenoj boji.
S vezenjem ću početi sutra, prvo mi je pripremiti
kominu, Admina sam poslao po vreće. Ni konac u iglu nisam uvukao a već slušam
pridike kako neće valjati. Kao, niti ide žuta uz crvenu boju, ova još manje uz
zelenu, posebno MOS uz Zmaja od Bosne, ponajmanje takva kratica uz mene.
Oko tespiha i flaše sam im dao za pravo, ovdje se
malo uzjogunih. Obrazlagao sam kako je Husein Gradaščević u svojoj vojsci imao
dosta i pravoslavaca, čime pojašnjavah crvenu boju, uz svoju socijaldemokratsku
opredijeljenost. To što će mnoge kratica asocirati na moju tobožnju želju,
osjećajnost pripadanju muslimaskim, bilo odbrambenim, ili samo oružanim snagama,
rekoh da me ne zanima. Što se mene tiče M znači male, ili Mojkovićke!
Obrazloženje nije bilo najbolje, ali ja drugo
nisam imao.
prve
iskaznice ARBiH
