Svud je kiša, svud je
blato,
u Akovu moje zlato.
Ja ću kišu presušiti,
svoje zlato poljubiti!
29/30. novembar 1992.
„Moje zlato, kad me
voliš,
što mi pendžer ne otvoriš?“
„Ja bih tebi otvorila,
kad bi majka
dozvolila!“
„Ja kakva je tvoja
mati,
kad sve ona mora
znati!“
Nismo Bistricu prešli, pregazili smo je. Ona je
nastavila svojim putem, mi svojim.
Ne znam ko je trenutno naprijed, iza mene je opet
jedino Šefa. Koračamo normalno, ni bučnije ni opreznije nego mi nedavno.
Logično se i zaustavljamo podno ceste. Ne sjećam
se da sam ja ikada u sličnim situacijama radio nešto mimo drugih, ali uvijek
neko mora. Tek što zalegoh kao i ostali, podigoh se i krenuh još naprijed. Šefa
nije mogao znati razloge, ali me nije zaustavljao.
Došao sam vidjeti se s još jednim starim
„drugarom“. Još jednom se uvjeravam kako je ovo livada s koje smo cestu
izviđali i kada se s Vučeva probijasmo, prepoznao sam drijenjak! Samo mu
plodovi nedostaju, mogao sam se zakleti kako mu u međuvremenu niko nije
prilazio. Nije mjesto ali se priupitah koliko je samo u Trošnju, pored svih
onih šljiva, krušaka, oraha i drugog voća koje su četnici i Srbi potresli i
pobrali, i onih kojima niko ne prilazi.
Ispod drijenjka su Gačani. Jasno da oni ne znaju
ko se među nama i koliko pita, rupovka na meni predstavlja me kao vezistu,
činjenica da sam češće viđan pored Šeksa, te da se sada ovako prošetah, prikaza
me iznad toga.
Njih dva-tri me rukom zamoliše da im priđem. Pitali su zašto se
sada ne vraćamo istim putem kojim smo došli. Čučnuo sam, i zamislio se.
Nije njihovo pitanje bez osnova, makar oni
nedovoljno poznavali situaciju okolo. I Osija i Varoš su pod mogućim prismotrom
četnika, možda je labavije ovamo, ali je to tako ako se ide na izbjegavanje
susreta. Ukoliko eventualno dođe do njega, tada je prva varijanta kudikamo
povoljnija. Šire je i pogodnije za prihvatiti borbu, i za izvršiti proboj. Sama pomisao na prihvatanje borbe u usjeku ispred Varoši stvara jezu.
Varljivo ponašanje koje su iskazivali na onoj
strani, doima mi se sada usklađenijim situaciji. Grupica koja je tu ne izgleda
takva da ne bi spremno prihvatila borbu. Svejedno tražih kako im
najiskrenije odgovoriti na pitanje, a učinio sam to tako što sam ih možebiti još
više zbunio.
-
Da se ja pitam,
išli bismo starim putem, uz Dobromanoviće...
Nije mjesta ni vremena da duže obrazlažem, kratko
rekoh da pretpostavljam kako nas tamo najmanje očekuju, ali da dakako vjerujem
Šeksu i ostalima. Nakon čega mahnuh rukom, te se vratih Šefi. S kojim također
prošaptah par riječi o ovome. Nije iskazao uvjerenje da je ijedan put siguran,
prešutio je ali se dalo osjetiti da je i on bliži Osijima nego Varoši. Dodao je
da je dogovoreno, ako se mogne, neće se cestom ići sve do skretanja za Varoš.
Ne rekoh, samo pomislih da će biti zar manje ludosti da se i prerano skreće.
Uduži se iščekivanje. Uvijek smireni Šefa se
znatiželjno uznemiri, punio se željom prošetati vrhu, vidjeti što se oklijeva.
Jedino objašnjenje, i oni se gore kolebaju.
Tišina ponovo podsjeća na onu noć, iščekivanje - na
Zika u njoj. Ote mi se smiješak što sada nema niko da mu ovo toliko dosadi da,
mimo ostalih, pokrene kolonu.
Osim što Zika nema tu, niti ikoga sličnog njemu,
nešto je još tako drukčije. Pred polazak smo dobili cigareta, kao donedavnom
nepušaču mi nisu toliko često padale na um, ipak sada mahinalno povukoh kutiju
iz džepa. U trenutku je htjedoh vratiti, ali mi neki glas reče - ne valja
vraćati!
Vadim cigaretu lijevom rukom, desnom kazujem Šefi
da priđe. Razumije sugestiju da on ne pali, moju ćemo popoloviti. Prvi put
provjeravam vještinu paljenja cigarete sa zaštitom savijenih prstiju obje ruke,
uvlačenje dimova pod tom zaštitom, odnosno predavanje i primanje cigarete. Bio sam
zadovoljan. Kao i time da sam okrećući se nazirao još par dimećih cigareta.
Noć postaje tiša, mi opušteniji.
Konačno i ustajemo, i krećemo. Jedva čujem korake
Šefine, te tek trojice-četvorice ispred.
Cesta je mjesto gdje se jezici dodatno zavezuju,
gdje se jasno čuju naši koraci. Jasno, i prilično daleko. I mjesto gdje se prestaje
razmišljati kako smo se ovdje našli, mjesto gdje se gleda samo naprijed,
odnosno kako se izvući odavde.
Ja sam pri izlasku pružio pogled desno. Gdje onda
stajasmo Ziko i ja, sada vidim jednog da čuči. Pretpostavljam da je jedan još
naprijed, te vjerovatno i dvojica s druge strane.
Ne trčimo, ali idemo s lijeve na desnu stranu
ceste, i obratno. Sve ako bi slučajno se nešto čulo, da smo na strani gdje je
više prostora za zaleći.
Znam da prvih par stotina metara i nemamo gdje skrenuti.
Nisam znao da nas nedugo iza čeka i ono kuda moramo! Tuneli su uvijek pravljeni
zbog toga. Da ih je bilo lakše obići ne bi se ni pravili.
Ovo su i posljednja negodovanja, sada mi liče na
čisto razbijanje vlastitih strahova. Bar neće potrajati, kada smo se već našli
ispred, moramo i kroz tunel. Još neko reče kako bi domalo iza trebalo biti i to
skretanje.
Iza. Ohrabrujuće je zvučalo.
Mrak potpuni, unutra postaje još potpuniji. Ko
nije znao kako je nastala narodna „mračno kao u tunelu“ sada to zasigurno zna. Komotno
pojedinci pokušavaju upaliti šibice, komotnije drugi negoduju. Šibice se brzo
gase, a mi uporno više stojimo nego se pomičemo.
Svaki pokušaj za četiri ili pet koraka u cugu, završava o leđima onog ispred. Strah smo
ostavili na ulazu, ne vidimo ali se zato čujemo. Sve su glasniji zahtjevi da se
od nekog sazna zašto se stalno zaustavljamo, bar bi u tunelu trebali znati da
nam je samo naprijed.
Nekad mi se učini i kako mijenjamo pravac. Tunel
može biti pun krivina, ali ove dolaze previše često.
Tome se brzo prestah čuditi, nevjerovatnije mi djeluje
- zato što izgubismo asfalt. Zemlje je bilo sve više, postaje mokra, ili smo iz
tunela već izašli ili on prokišnjava.
Mislio bih o tome da me nešto drugo ne udari u
glavu. Opet stanica, ali joj je nešto i pomoglo. Dok mi zubi i brada bride,
rukom tražim nekog ispred. Ko je bio, bolje se snašao od mene, njega nije zid
tunela dočekao!
Nemam se kad izvinjavati Šefi i ostalima, osjetim
da neki kasne, ili mi žurimo, niti sebi objašnjavati, moram požuriti opet naći
sredinu ceste. Par koraka je bilo dovoljno, da ponovo udarim. Ovaj put nije
bilo dileme, u nekog sam ko je išao ispred.
Taman se htjedoh njemu izviniti, shvatih kako
nema potrebe. Neki drugi, skroz naprijed, pobusuju. Odjekuju psovke, i prvi
zahtjevi da se vratimo. Neki su to možda odmah i pokušali, ali se samo čuše još
jače i češće psovke. Broj onih koji su posrnuli se povećava, mi koji nismo lagano se vraćamo korak-dva nazad, da na nogama sačekamo objašnjenje.
Tunel je zarušen, kroz se ne može, priča je koja
većinu ispunjava brže od ostalih misli. Najmanje uporni sjedaju, čekaju.
Bilo je vrijeme, Šefa je izgubio živce. Pali
bateriju, prilazi Šeksu i traži da nam se zajedno obrate. On i govori, zahtjeva
da se mi grupišemo dok njih nekoliko pronađe put, odnosno gdje je zarušenost
najmanja, najniža. Nekud se kroz tunel mora moći!
Kako sam se i dalje držao uz njega, a i ne sasvim
siguran gdje bi se to i kako trebali grupisati, pridružujem se potrazi
prijelaza.
Četveronoške i polahko, prijeći se doista može.
Tunel jeste zarušen, ali ne skroz do vrha. Upadne negdje noga do koljena, ali
je u onoj drugoj dovoljno snage da je izvuče. Pomažu ruke, kao i puška, bitno
se samo dočepati vrha.
Među prvima sam uspio, i to tačno na vrijeme da
vidim kako će spuštanje biti brže, ali ništa manje bolno. Također, na vrhu
prestaju i razmišljanja o povratku po ostale, slijediće nas čim vide da se
može.
Ne znam da li sam više klizao rupovkom ili
rancem, znam da sam i ja par puta opsovao, i da sam se nasmijao čuvši kako to i
većina drugih radi.
I da sam siguran kako ja neću biti raspoložen da
nas ovaj put prebrojavam, niti da ću razmišljati ko će to i kako uspjeti. Samo sam postao uvjeren da, čim izađemo iz tunela,
malo će ko pitati koliko je opasno putem kroz Varoš!
***
Savlađivanje tunela je nosilo i drugu, još
značajniju pobjedu. Polovina četnika nam više nije opasnost. Tunel nije samo
zarušen nama, nego i svima iz pravca Miljevine.
Naprijed je, osim druge polovine četnika, još
jedna opasnost. Skretanje za Varoš možemo naći, ali i promašiti. Koliko god da
bi nam se žurilo, ne veli nam se.
Šezdeset nas je, i koji znaju i koji ne znamo
kako to skretanje izgleda, krivili smo vrat na desnom dijelu.
Sve što nazad prođosmo izmijeni izgled kolone, i
našeg ponašanja u njoj. Bili smo bliže jedni drugima, gdjegdje su po dvojica
išla uporedno, da bi ljevlji povremeno preturao i svoj pogled preko kolege.
Da sam znao, ne bih se mučio. Prije nego sam ga
ja i mogao vidjeti, u daljini se čulo nešto. Da sam bio sam, sigurno bih
zastao, možebiti i zalegao. Ovako sam nastavio, ubrzo i shvativši o čemu se
radi.
Skretanje je bilo sasvim drukčije od mojih
zamišljanja, na početku je vraćalo nazad. Što se čulo bili su koraci onih koji
su išli prvi, koji su skretanje vidjeli, i već nas vodili njime.
Drukčije je bilo i svojom građom. Onako lijepa i
velika sela zasluživala su bolji prilaz. Ili sam ja još pod utiscima tunela.
Čekao sam da me taj utisak prođe. Nije prošao,
ali sam ga potisnuo. Dok se drugi mislima pripremaju za ulazak u Varoš, kotlinu
u koju je, zajedno s Popovićima, selo uvaljeno, ja sebe mučim time što ne gazim fini
asfalt!?
Ipak je popravak ceste, ili mog utiska o njoj,
tek zasvjedočio tome da ulazimo u, ili prolazimo kroz Varoš. U nosu još imam
mirisa zemlje i blata iz tunela, u očima i jednog i drugog mraka, na leđima
ranac, na stomaku rupovku, o vratu pušku, iza Šefu, ispred šezdeset saboraca.
Ono prvo mi ne da da pogodim, ovo drugo kazuje da ne trebam ni pogađati dokle
smo, koliko još imamo, jesmo li još u opasnosti.
Nekada su najljepši odgovori koji se sami kažu.
Kolonom se poče oslobađati glas, oprema poče zvektati.
I zaustavismo se. Ne zbog umora. Tek da cigarete
zapalimo i ispušimo bez skrivanja. I da mi na začelju čujemo da je Pela živ!
Dok Pela ovima naprijed prepričava neki događaj
iz tunela ja pogledom kroz mrak tražim i drugo skretanje, ono za Mojkoviće. Bez
obzira što ću njime tek ujutro, nek već sada Mojkovići znaju da sam se vratio.
Ranije nego sam želio, ali živ.
Varoš,
Vranilo
