Pođoh, Aljo, u Sarajvo.
moj Aljo, moja li dušo,
moj šećer Ali-beg.
Pođoh, Aljo, u Sarajvo.
„Šta ćeš meni
donijeti?
moj Aljo, moja li dušo,
moj šećer Ali-beg.
„Šta ćeš meni
donijeti?
Donesi mi mrki fesić
i na glavu
almaz-granu.
I dimije džanfezlije,
hazna-kolan da s opašem!“
O njemu ja, a i većina drugih i nismo puno znali,
u ovom bi trenutku moglo biti previše i ono što znamo. Bez sumnje je, najmanje, član Glavnog štaba Armije, čim se obraća ovolikoj vojsci, a to je ono što bi
nam svima jedino trebalo da je značajno.
Dok priče o tome kako je početkom rata još bio s
druge strane, i da smo ga zarobili, te sad koristimo njegovo znanje, trebamo
sasvim zanemariti, bar dok ovo ne prođe!
Ima stila. Oficirskog, zna kako se vojsci treba
obratiti u ovakvom trenutku. Strojevima su se čula šaputanja, što nije
prekidao. Nije bio ni miran, koračao je naprijed i nazad, ulijevo i udesno, kao
da traži neki polukružni centar, s kojeg ćemo ga svi i malo vidjeti, i
najjasnije čuti.
Kada se zaustavio, nije trošio više vrijeme. Pozdravio
nas je iznenadno, ali posve jasno i direktno, i uz smiješak, pitanjem hoćemo li
u Sarajevo. Bez ikakvog ulagivanja, bez prikazivanja situacije drukčijom, sve s
ciljem da za ono što slijedi dobije najbolje i najspremnije!
Prije nego je dobio odgovor, dobio je
zaustavljanje svih šaputanja u strojevima. Nakon čega se odgovor prolomio. Znam
da nije, ali mi je djelovalo kako je ovo i uvježbavano.
Znao je iskoristiti i ovo jako, iznenadno
planinsko sunce, koje je sada već pržilo jače nego ikad ovdje u ovo doba
godine. Za vrijeme koje bi drugi oficiri iskoristili za demagogiju, zatražio je
da se postrojimo kontra od pripremljenog. Tako će sunce direktno da bije u oči
samo njemu, jednome, a ne svima nama ostalima. Taj prvi utisak je morao
ostaviti traga!
Bespogovorno je vojska krenula uraditi traženo,
tek su neki komandiri poveli kratki razgovor kako nije nužno što predlaže.
Ubijedio ih je kako minut tako izgubljen ne znači ništa. A nije nam više ni
trebalo da završimo šetnju od stotinu i osamdeset stepeni.
Dok se poravnjavamo u stroju, on opet izbjegava
višak gubljenja vremena. Sada, pokazuje i kako zna slušaoce uvesti u temu,
kratko zaviruje u historiju, spominje neka ranija herojstva bosanske vojske, ne
samo poznata nam iz Drugog, već i neka iz Prvog svjetskog rata. Nije zaboravio
istaći kako je to dosad uvijek bilo zarad neke druge države: Turske,
Austrougarske, Titove. A da se sada prvi put dokazujemo za svoju, za Bosnu i
Hercegovinu!
Bio je zanimljiv u početku, sasvim miran da
ostane takav do kraja, jednako kao i ozbiljan. Opušteno smo čuli nekoliko
spremljenih rečenica o trenutnom stanju na ratištima, najmanje začuđeni što je
završni dio posvetio upravo opkoljenom Sarajevu, naglasivši i dobro nam poznati
strateški i svaki drugi značaj njegove odbrane.
Kada je podsjetio i na neke bitke u njemu
vođene, na 2. maj i Pofalićku bitku,
stavljajući ih u ravan s prethodno pomenutom historijom, odmjeravajući kako će
i one postati njen dio, zajedno sa svima koji su u njima učestvovali, i nama su
se posložile sve preostale kockice.
Bio je to i prijelaz na glavni dio njegovog
obraćanja.
Koji dočekujemo u još jačoj tišini. Pripremljeni
na takvu tišinu.
Nije Vehbija Karić čitao, nije zamuckivao,
govorio je zvonko i jasno, naglašavajući svaku riječ koju treba, na način koji
značenjem, i trenutkom traži. Herojstvo
i historija su klizili ravno, tuđe je obaralo zemlji, svoju se dizalo visinama.
Znali smo šta će sljedeći reći, čekali smo čuti
šta će u tom kazivanju, i kako naglasiti.
-
Takva je, sada,
prilika pred nama, da uđemo u historiju, kao prvi koji ulazimo u oslobođeno
Sarajevo – prolomiše se njegove riječi, skoro svaka na svoj način naglašena,
zajedno se čvrsto urezujući u naša pamćenja – mi polazimo na dug put, za koji
niko još ne zna kuda će nas sve voditi, ali svi trebamo znati gdje nas mora
dovesti, jer ovaj put ima samo jedan smjer, samo jedan pravac, samo jednu
krajnju tačku. Sa ovog puta povratka nema...
Ovdje možda i nije kanio praviti pauzu, ali je
morao. Prekidamo tišinu koje se dovde uporno držismo.
Pripadao sam većini koja nije mogla odmah
razumjeti šta se desilo. Zapravo ćemo tek kasnije saznati da se jedan od
Fojničana onesvijestio!
A ono što smo odmah čuli je tup udarac. I da je
Vehbija prekinuo govor. U toj tišini glavom mi prolaze stotine opcija šta je
sve moglo takav tupi zvuk proizvesti, uz činjenicu da nikakvih drugih reakcija
nema. Da je nešto od onoga što je meni glavom prolazilo siguran sam kako bi tih
reakcija bilo. Ovako, nakon nekoliko sekundi uslijediše sitnija nova šaputanja,
uz i poneki prigušeni smiješak.
Nisam bio u poziciji ni da više vidim, niti
shvatim, pa nastojah pogled držati na Vehbiji. Koji je još uvijek držao
mirnoću, tek rukom dajući nekome nekakve znake. Razumijevao sam to i kao
njegovo snalaženje, pri situaciji koja, ipak, nije bila predviđena.
-
Hajte, umijte i
sklonite tog momka – Vehbiji nije dugo trebalo da se snađe, nama većini tada
tek nagovještavajući objašnjenje – očito je slab na sunce... Mi imamo samo
dvije mogućnosti: Ili ćemo se sljedeći put postrojiti na Baščaršiji, ili ćemo na
putu prema njoj poginuti. U svakom slučaju, mi svakako ulazimo u Sarajevo, kao
pobjednici i oslobodioci, ili na tabutima! Da se razumijemo, niko nikog ne
tjera, ko se ne smatra sposobnim iz bilo kojih razloga, bolesti ili straha, neka
odmah istupi. Bolje je, poštenije i čestitije da to uradi sada, kasnije je već
kasno! Kasno, zbog onih koji mogu, i hoće da idu. Takvi će njima smetati. Vjerujte,
ponavljam, i poštenije i čestitije, i bolje je odmah odustati. Niko nikom nema
pravo zamjeriti, ljudi smo ali nismo svi isti, neko se ranije oslobodio straha,
neko još nije, ovo jeste historijska bitka, ali nije i posljednja. Oni što
ostanu u stroju hoću da mi samo jedno obećaju: da se vidimo u Sarajevu! A svi
koji ne mogu, neka istupe, neka se izdvoje!
Uslijediće minut ili dva, možda i najdužih od historije
o kojoj je Vehbija govorio, u kojima je najprije postalo jasno da je završio, a
u kojima nimalo nije bilo lahko smoći snage i biti prvi koji odstupa.
Te prve je pratio potpuni tajac, koliko se dalo
vidjeti doista se radilo o bolesnima, starijima.
Potom odstupanja postaju nešto brojnija, ima i
onih koji su se uplašili ali nisu pali u nesvjest. Sigurno da je bilo i onih
kojima se ne ide samo zbog zime, pa koriste priliku.
Čuju se i rijetka komešanja, počinju nagovaranja
onih koji bi prema mišljenjima nekih drugih trebali odstupiti a sami to ne
žele. Neki savjete prihvataju, drugi drže do ponosa, časti, dostojanstva.
Druge jedinice, odnosno njihovi dijelovi, nisu
brojni kao mi, ipak cijenim da nas je ovdje sada oko hiljadu, a vjerujem da
većini glavom provejava i ova druga ponuđena opcija. Kada bi svi prema njoj
postupili, tada sam siguran da svima ne bi bilo udovoljeno.
Razmišljam, ko su oni koji nikako ne smiju, ne bi
trebali odstupiti. Mislim na sve komandire.
Jesam li i ja među tima? I formalno, i praktički
jesam. Na papiru komandujem s nešto više, u stvarnosti samo s još sedam ljudi. Sve
dok i jedan od njih u stroju stoji, meni nije micati!
Upravo svoju koncentraciju i usmjeravam oko sebe.
Tek usputno pratim šta se dešava s komplet bataljonom.
Ne znam otkud mi pravo da sumnjam, ipak me iznenađuje,
ma koliko da sam i najprije vjerovao u nas, pa posumnjao gledajući neke druge
jedinice koje se skratiše i do četvrtine, jeste skoro zanemarljiv broj naših
koji je odstupio. U toj sam grupici vidio tek dvojicu-trojicu čiji me postupak
iznenadio, puno je veći broj koji su iznenadili ostankom u stroju.
-
Vidimo se na Baščaršiji!
– i u Vehbijinom je glasu, na kraju, odnosno na polasku, bilo više zadovoljstva
nego razočarenja.
Obećali smo, ne baš u jedan glas, možda i ne svi,
ali Vehbija je uglavnom čuo što je od nas tražio. Nama tek predstoji da shvatimo
šta smo obećali.
Baščaršija,
Sebilj (iz doba Austrougarske)
