Što bijah slatko
zaspala,
na đerđef glavu
metnula.
Udari soko krilima,
u penđer Hajke
đevojke:
„Ustaj đevojko,
đavole,
tvoj ti se dragi
oženi!“
„Neka se ženi, neka
ga,
željeli njega do
vijeka;
Sinoj mu jagluk
navezoh.
Prvu sam stranu
ružama,
drugu sam stranu
suzama!“
Znao sam zašto sam brinuo zbog akcije. Biće, da
sam duplo znao zašto brinem.
Bilo ih je i ranije, onih sitnih, diverzantskih.
Bilo je i velikih, u kojima smo se branili. Ovo je prva prava, velika, u kojoj
napadamo, oslobađamo. U kojoj učestvuje cijeli bataljon. Što je još od njega
ostalo, što treba da piše historiju njegovu. Da puni moj dnevnik.
Brinuo sam, hoće li početi kako treba. Brinuo,
nekoliko dana ranije, čitavu noć prije, i svih pet minuta koliko je napad na
Krbljinu zvijezdu trajao.
Radovao se. Slatko.
Od radosti sam skakao čuvši da je gore zarobljeno
najviše toga što ćemo mi koristiti. Bio spreman odmah poći gore, pridružiti se.
Pomoći u izmiještanju. Ili, ako je tako predviđeno u okretanju cijevi u
suprotnom smjeru. Nasmijah se razmišljajući o tome. Slatko.
Nisam brinuo kakve će vijesti dolaziti s drugih
pravaca. Brinuo sam kada su one počele stizati. A već su četnici počeli
uzvraćati. Prema Krbljinoj zvijezdi. Krupnom, i sitnijom artiljerijom.
Nije bilo mogućnosti da se naši povuku, bar ne
prije mraka. A teren gore nije pružao dobru zaštitu. Shvatao sam one koji su
zahtijevali da se krene dalje naprijed, prema Mušićima i Dobrom Polju, kako je
i bilo planirano, jedva vjerujući svakom izvještaju koji je uporno tvrdio da
još nemamo gubitaka.
Izgledalo je kako je to bolje nego čučanje u niskoj
šikari, moleći Boga da se preživi do mraka. Bubala je ta praga rafalno, po
našim ušima, kako li je tek po toj šikari. Teško i tužno za slušati, još teže i
tužnije zamisliti se gore, i sve manje žao svakome ko je želio a ipak nije
pošao.
Izgledalo nam je kako će ih puno stradati, zbog
čega osjetih dužnost da sam zatražim naše djejstvo. Da pomognemo kako i koliko
možemo, da makar odvratimo pažnju, vatru malo prenesmo na sebe. Provjereno smo
na sigurnom, analizirajući ono prošli put kad bijahosmo gađani, ni top ni
haubica, tako ni praga, ni sa Zvijezde ni od Osija, ne mogu nam ništa. Većim minobacačima bi možda i mogli,
ali njih za sada manje koriste.
Musa je pristao, odobrivši tek jednu minu.
Naravno, cilj smo znali - praga.
Znao sam da ne smijemo, a osjećao i da nećemo
zakazati. Vjerovao sam da je Bog trenutno s nama!
Niko više ni očekivao nije da je pogodimo
direktno, ali smo je ućutali. Pola sata se nije oglašavala.
Kad je ponovo počela, dobismo odobrenje za još
jednu. Bijahosmo još precizniji, još bliži. Duže je i pauzirala.
Ukupno smo ispalili četiri mine. Niko, ko se
trefio gore, neće reći da je ijedna bačena.
Četnici su pokušavali nas ušutjeti haubicama.
Nisu nas ni prepali!
Pomalo čudno, nisu pokušali pješadijski kontranapad. Bili su zadovoljni time što je praga radila, vjerovatno i uvjereni kako
će naše povlačenje početi s mrakom. Što će se na kraju i desiti.
Tukla je praga tako, da one jače granate, barem
mi koji to pratismo sa sigurnijeg odstojanja, nismo ni računali. Ušućeli smo je
četiri puta, sveukupno najviše tri sata. Koliko da joj se cijev malo ohladi, a
da naši prebroje ranjene i poginule, ukoliko ih ima. I koliko su im tada
četničke haubice dozvoljavale.
Brinuo sam zbog akcije, nakon što je uspjela,
cijeli dan. Cijeli dan, zbog prage. Manje tri sata, kada sam brinuo zbog
ostalih oruđa koja su ih tukla.
Naredba da će se naši morati povući, prošla je
kroz uši. Kada je javljena, još je dugo bilo do mraka. Tako da će se odnositi
na one koji taj mrak dočekaju.
Mrak se primicao, briga trajala. Čuo sam se
najprije s Musom, potom i dogovorio s Mešićem. Mešićevi ostaju na kosi, mi
silazimo potoku. Dolje ćemo mrak dočekati, i heroje s Krbljine zvijezde.
Nije bilo moguće izbrojati koliko je samo ta
praga ispraznila redenika, koliko je brige i straha sijala, tako da je nestvarno
zvučala vijest da niko gore nije ostao. Jesu trojica lakše ranjena, ali su i
Okrugli, Šeks i Eko sišli svojim nogama. Sretni zbog toga, ali jednako ljuti
kao i svi ostali što se akcija ovako završila.
Za pet minuta su četnici najureni, skoro da ni
metkom nisu uzvratili. Istina da su i tek dvojica od njih poginula, ali je
svakako bio vrijedan plijen koji su ostavili. Taj plijen je ono što
najviše žalimo, ni mi ga nismo mogli nositi. Tek jedan puškomitraljez, dvije
ose, jedna nišanska sprava i dva kvadranta. Bilo je sitne municije, najmanje da
se namiri što mi neku noć prošenlučismo, ali su u ovom slučaju nađene konzerve
bile vrijednije, potrebnije. Municiju su, kao i dijelove oruđa koje su mogli
rastaviti, raznijeli i porazbacali okolo.
Iako svjesni da su učinili što je bilo naređeno,
i što su mogli, baš zato su se vratili razočarani. Potišteni i prevareni.
Sretni samo što su živi, čemu tek manjim dijelom
zahvaljivaše i nama. Mi, opet, nemasmo razloga i biti posebno radosni zbog
toga.
Svi zajedno smo svjesni kako će se ovakva šansa
teško ponovo pružiti. Četnici će biti oprezniji, i ako ih se bude ponovo
napadalo to neće ovako lahko proći. Da im se onako priđe, dignu za pet minuta, bez
ogrebanog među nama.
Bez ogebanog u tih pet minuta napada, bez poginulog
u čitavom danu pakla.
Ni mrak nije mogao prikriti tragove tog pakla na
licima heroja. Bilo je svega u tim tragovima, i ogrebotina od zalijeganja i
zavlačenja, i umora i iscrpljenosti, i razumljivog straha, i za sebe i za one
do sebe, puno toga što se jedva nabije u tako dug dan. Mrak je prikrio sreću
što se preživjelo, kao što je dan otjerao radost što se bilo uspjelo. Sreća i
radost su tužni kad mjesto ustupe razočarenju. Mi smo bili uspjeli, ostali
nisu.
Samo se uspjelo na Kijevu, zbog čega analize
slijede, kojima će se pokušati ustanoviti stvarni razlozi te Grepčani i ne
udariše, kako i zašto drugi bataljon nije uspio zauzeti Osija, a što bi značilo
i da ćemo mi zadržati Zvijezdu, ne bi nas imali odakle onako tući.
Nikome od razočaranih heroja nije bilo do priče.
Šeks mi je pogledom sve rekao, riječima tek dopunio. Uprkos onolikom
granatiranju, a kada su iznenađeni naredbom da će se povlačiti, uradili su što
su još mogli. Ponovo su obišli plijen, prvenstveno onaj nama namijenjen.
Okrenuli su minobacač prema Dobrom polju, u pravcu odakle su oni povremeno
tučeni četničkim. Prvu minu su ispalili samo po pravcu, i nekim daljinarom.
Potom su korekcije vršili prema zvuku, ili po principu lijevo-desno,
naprijed-nazad. Po ispaljenju već pripremljenih mina, minobacač su razvukli.
Kao i ostala oruđa. Ponijeli su najlakše što je bilo za ponijeti, dok su najvažnije za
ponovnu upotrjebu protiv nas odnijeli i otisli najdalje što se moglo, ostalo - na licu mjesta.
I Šeks je jedan od ranjenih. Nije zbog toga
žalio, osim naredbe o povlačenju žalio je što makar ja ne bih s njima.
Stigao sam još pokušati popričati s Fadilom
Barlovom. Bio je jasan, niko ko je danas bio gore, nikome ko nije, nikada neće moći
ispričati kako je bilo. Bio je i konkretan, kada je i zagrmilo, a i kada je mrak
i prestanak živ dočekao, bio je uvjeren kako će ih izginuti, najmanje polovina!
***
Razočarenje će ostati zauvijek, naredni je dan tek
donio analize.
Od tih analiza malo će koristi biti. Jedino što
će se pamtiti, to je istina o jedinom poginulom u cijeloj akciji. Neki
Andelija, ne čuh ime.
Na Osijima. Priča se da je pogođen dok se naši
privlačiše, što bi onda bilo i da je zeznulo cijeli napad. To bi se poklopilo s
onim što je odmah došlo s Grepka, cijela je akcija izdata. Međutim, zar ne bi
tada trebalo isto da važi i za Krbljinu zvijezdu.
Ali, neka. Nek bude tako, nek bude da je taj
Andelija poginuo u tom napadu. Tako ću i ja u dnevnik da zapišem.
Lakše mi ruci, nego ubilježiti šaputanja po
kojima ga je greškom ubio neko od saboraca. Pominje se i ime, neki Žiga, ali će
se teško naći ko je vidio, ko je sasvim siguran.
A i treba, valjda, pojasniti nekako zašto je
cijela operacija propala, gdje bi još išlo da u njoj četnici nikog ne ubiše?
Mada, iskreno, ja više poštujem istinu.
Dobro
polje
