Dvije breze naporedo
rasle,
pod pendžerom prošene
đevojke.
Na njih biju slane i
snjegovi,
i padaju orli i
gavrani,
a sokola ni u pleći
nema.
Đevojka je njima
besjedila:
„Id otalen orli i
gavrani;
15. novembar 1992.
Kad mi mladoj haber ne
nosite,
od mojega Bogom
zaručnika,
hoćel doći ili neće
doći.
Zaklonte mi pendžer
nad očima,
da ne gledam kad je
koje doba,
kad se gora svlači i
oblači!“
Sve se brzo zaboravlja, tako i mi kratko
bijahosmo tema svih razgovora u i oko bataljona. I to je bilo dovoljno da
čujemo i ono što se nije desilo, tako se na Grepku prepričavalo kako je svemu
prethodio žestok četnički napad, koji smo naravno odbili. Gubitaka doista nismo
imali, što po tim istim pričama nije slučaj s četnicima. Slušajući to mogli smo
pretpostaviti kako će sve izgledati kada se pročuje do Tarčina, Visokog,
Jablanice...
Tako, počinjem shvatati i koliko su naši
diverzanti stvarno zaplijenili rakije Goraždanima. Da ničeg nije bilo ne bi
priča ni nastala, ali...
Nije ni važno. Nego se bijah uplašio kako će moja
motorola doseći visinu osrednjeg topa, ili manje haubice. Sreća pa se logorskom
vatrom takav komad željeza ne može istopiti.
Sreća je i pa se sve brzo i zaboravlja. U današnjem
vremenu je svake priče dosta dan-dva. Već danas se ovdje ništa od ovoga i ne pominje.
Prešlo se na ono što tek treba da bude. Krećemo s
ofanzivom. Kada tačno, i na kojim sve pravcima, dugo su bila nagađanja.
Kružile su sve tri varijante. Najvjerovatnija da
napadamo okolo. Upravo Krbljinu zvijezdu, a možda i dalje - Dobro Polje i
Kalinovik, te Osija i prema Jahorini, odnosno prema Kijevu. Druga je predviđala
vraćanje Kljuna i Kremenca, dok je treća krojena po onoj „Babi se snilo što joj
milo“, kako izgleda šuškanje o ubacivanju jedne naše diverzantske grupe „tamo“.
Ne izgleda mi da smo baš spremni da jedan pravac našeg napada krene i sa
Zelengore.
Sanjao sam takav san, stoga se malo razočarah što
se istina poklopi s prvim nagađanjima.
Naš bataljon jutros rano udara na Krbljinu zvijezdu,
a jedina podrška smo im mi. S jednim minobacačem, kineskom osamdesetjedinicom.
I sa svega dvadesetak mina.
Ono što mi se u tome planu nije sviđalo je što je
i ta pomoć samo ako zapne, još se uporno razmišlja o štednji mina. Želio sam
čim prije dokazati da smo doista spoznali sve njegove tajne, a preglupo bi bilo
da se radujem i želim da našima zapne.
Nisam bio na sastanku kada je plan dogovaran i
pravljen, Sutko je bio dovoljan, tek je na njemu odlučeno da se u akciju na
upućuje određeni vod ili četa, ako nam se da govoriti da to još kod nas i
postoji, već je spisak sačinjen od svih koji su se dobrovoljno javili. Našla se
tu skoro cijela Komanda bataljona, a i poneki logističar i vezista. Što mi je
malo krivo, i niko od artiljeraca.
Sinoć sam, pred njihov polazak, ipak išao do
Dragomilića, do Sutka, koji me je tako i upoznao s tokom sastanka. On je imao
svoje objašnjenje, izostanka našeg direktnijeg učešća. Mi smo svi uključeni u
taj neki drugi ešalon, koji će ići preuzeti linije. Kada budu zauzete, kad sve
bude gotovo.
Simpatično mi bi i saznanje kako taj sastanak,
opet, nije prošao bez mene. Ne znam šta predstavlja ta slučajnost, dobru ili lošu
slutnju. Tokom sastanka, na Osijima smo ponovo vidjeli veću grupu četnika o
čemu sam želio odmah izvijestiti Sutka, tražeći i dopuštenje da ih gađamo, a
kako su nam ovaj put bili u domašaju. Nije mi odobreno, svakako bi moglo
ugroziti cijelu operaciju, ali je izazvalo smijeh prisutnih na sastanku, jer je
poziv došao taman kad se Sutko bio dobro namjestio, u samome ćošku. Gdje se,
međutim, veza teško uspostavljala. Pošto ga nisam uspijevao razumjeti, zatražio
sam da promijeni položaj. Smijeh je tada počeo, a još veći postao kada je Sutku
u povratku bilo jasno da će do kraja morati prestajati. U drugome ćošku, onom
za vratima!
Rastrgano sam spavao. Kratak san lijep, misli između - mučne. Brinulo me nerazumijevanje osjećaja, trebalo bi da nas sve mimoiđe, ali
morasmo biti spremni.
Prije zore smo i bili na svojim mjestima.
Provjerili smo još jednom da je minobacač u osnovnom pravcu, zauzeti elementi
platoa na Zvijezdi, korigovani prema jutros nešto nižoj temperaturi zraka i
malo jačem vjetru, a i mine razvrstane na kineske i iračke.
Spremni smo, mada navijamo da možemo uspjeti i
bez nas, da će biti bolje ako spremnost danas dokaže samo naša pješadija.
I tačno prema planiranom, počelo je da grmi na
sve strane. Ovdje, dolje na Osijima, gore na Grepku, tamo prema Kijevu.
Motorolom pratim tok akcije. I samo je pet minuta
trebalo za moju prvu radost:
-
Naši su na
Zvijezdi – skakao sam po kosi, dijeleći radost s ostalima.
-
Hajdemo jednu
roknuti, nek se zna – Kuko je vrištao, i sam se uvjerivši kako se gore pucnjava
više ne čuje.
-
Nećemo, Kuko.
Gađaćemo iz tenka, kad se popnemo gore!
-
Onda, komandiru,
obećaj da ću je ja ispaliti.
-
Recimo da ti
vjerujem da znaš tenk voziti.
-
Ja sam čizme
stego, kad krećemo? – i Ferid se veselio šaleći.
-
Neka si ih stego,
samo se meni nešto i ne mili – Adminova radost je bila malo drukčija – ne sviđa
mi se da dođemo gore kao pičke!
Malo kasnije, moje se raspoloženje naglo promijeni,
Šeks je tražio da se čuje sa mnom. Srećom, i nakratko, uz veseli je smiješak
djelovao kao da je slutio o čemu smo pričali, tražeći da budem spreman jer gore
ima puno toga „za mene“.
Potvrdio sam spremnost, nastavljajući da čekam da
slične vijesti počnu stizati i s ostalih pravaca.
Ali, nije bilo tako. Stigla je vijest s
Prestrugane klade, da je zauzeta, da se napreduje i prema Kijevu. Međutim, na Osijima
je i dalje grmilo, dok su s Grepka već javili
kako nisu uspjeli, četnici su ih kao očekivali, odnosno da su „provaljeni“.
Malo kasnije dolazi vijest kako ima problema i s
napredovanjem prema Kijevu...
Ni blizu to nije moglo zabrinuti nas, kao našu pješadiju.
Ako ostane da su četnici jedino sa Zvijezde pomjereni, jasno je kako oni s time
neće ostati pomireni. Dakako će odmah nastojati uzvratiti.
Što se, nedugo zatim, i dogodilo. Istina, još
nisu krenuli s pješadijom, ali su svu artiljeriju okrenuli tamo. Pri čemu je ni
najmanje nisu štedili, dovlačeći i neku koju ranije nisu koristili.
Uz nekoliko
šesetki, posebno je teško bilo slušati djejstvo prage. Kad ispali dvadeset
komada, uslijedi pauza samo koliko joj je potrebno da zamijeni redenik.
plato
Krbljine zvijezde
