Hitao je sinak majci,
jer mu bolna bi.
Da je vidi dok je
živa,
da mu halali, da mu oprosti.
Dvije suze iz dva oka
na mezar su kanule.
Iz tih suza dvije ruže
na mezaru procvale.
Zatekao nije majku,
dok mu živa bi. 29. oktobar 1992.
Duge pute prevalio
da mu halali, da mu oprosti.
Dvije suze iz dva oka...
Zatvorila majka oči;
šta je bilo - bi.
Nije sina dočekala
da mu halali, da mu oprosti.
Dvije suze iz dva oka...
/Meho
Puzić/
Dan na položaju je prolazio brže nego prethodni,
nije mi ni padalo na pamet da ruke znojim dvogledom. Zapravo sam ga koristio
samo jednom, kad sam oko podneva htio se uvjeriti da je čovjek koji nam je u
posjetu došao, iako kasnije nego li sam ja očekivao, Kukov i Mešin treći brat.
A i jedini sam koji cijeli dan nije silazio s
položaja, ostalima to nisam uskraćivao.
Jedina novost koju su odozdo donijeli
je da smo dobili plate. U našim dinarima, i to za prethodnih svih šest mjeseci,
upravo je tako objašnjeno ono što nam je Ismet donio, a čija je vrijednost,
prema njegovim saznanjima ali i potvrdama Mojkovićana, dosezala najviše do šezdesetak
njemačkih maraka po borcu.
Tako, saznasmo koliko i trenutno vrijedi svaki
mjesec našeg ratovanja, približno deset njemačkih maraka! Uz još jednu
napomenu, da je najbliže mjesto gdje se mogu i trošiti, osim Sarajeva u koje
ćemo teško skoro ući, tek Visoko i Jablanica, odnosno nešto bliži Tarčin.
Da tek shvatim pravu vrijednost naših plata, ne
mjeseci ratovanja, jedna i po treba da bi se kupio litar rakije, pri čemu
Mojkovićanima trebam vjerovati kako su i - zadovoljni.
Što me jučer nije čudilo, odnosno o čemu nisam ni
razmišljao, a danas me već malo iznenađuje je odsutnost Lehinih. Ranim sabahom,
ranije nego mi, oni su na svome novom položaju, na stijeni iznad Kolakovića,
odakle se vraćaju tek s tvrdim mrakom, znatno kasnije nego mi. Sigurno i
umorniji od nas, tako da vremena za posjetiti nas i nemaju.
Da se
motorolom ne čujem s Lehom, posebno kada po povratku s položaja upućuje dvojicu
radi preuzimanja hljeba, čiji je dotur tako i dogovorio, ne znam kako bih bio
siguran da su još uvijek desno od nas.
Možda je i jedino važno da znam da jesu. Pa uzeh
pravo da više razmišljam o onome što su Mojkovićani danas uradili. Zanimalo me
kako su oni došli do tih Goraždana, odnosno da li bismo i mi mogli isto.
Na kratko ih posjetih, brzo prihvatih njihov
prijedlog. Bio sam spreman, sam sve svoje plate dati za dva litra rakije,
koliko je Alija Smječanin i bio nanijetio preprodati, ali ću pristati da
troškove prepolovim sa Saljom, koji je ovu znatiželju dijelio sa mnom.
Dok smo probavali rakiju, uvjeravajući se da je
prava „goraždanka“, stigosmo se raspitati i o onome što nas kopka otkako dođosmo ovdje, kako je Alija došao na
ideju, odnosno zbog čega je tako rizikovao, minirajući oko svoje kuće.
-
Niste zar
mislili da sam lud, i da sam budala da neko stvarno strada – pošto se neko
vrijeme slatko smijao, otkri nam svoju „genijalnost“ – ja sam to samo napiso
da mi svaka bagra ne krade jabuke. Hajde, velim, makar malo će manje, a mogu se
i pohvaliti kako mi je trik upalio. Međutim, vi slobodno uđite i poslužite se,
mislim da ima još koja, nisam ni stigo svaku obrati, ali biće ih i zimus. Kunem
vam se, niti jedna mina nema, niti je bila!
I mi smo se nasmijali, i priznali originalnost i
uspješnost trika, mada smo i istakli kako je to tako samo zato što su jabuke u
pitanju, da je na takav način štito meso ne bi naši diverzanti nasjeli!
Za sat vremena koliko ostasmo dobih odgovor na
još jedno pitanje, koji je Salja već znao, s pravom se čudeći da je meni
trebalo toliko vremena. Zapravo je mene zanimalo što je u ovome selu Alija jedini
domaćin koji još nije bio odselio, a sve ove dane mi nezgodno bi da ga za to
pitam. Što učinih tek sada, tek danas vidjevši kako kroz ovo selo ne prolaze
električni stubovi, što je značilo da nikad nije ni imalo struje. Usput sam
primijetio kako se Alija odlično snalazi uz svjetlost lampe, ali se i prisjetio
kako mi onda nana Rifija tako nešto i reče, odnosno da su i ostala okolna sela svjetlo
dobila tek par godina pred rat. Alija nije mogao sam je dovesti u selo, oca
nije imao niti braće, a radeći samo zemlju ni izglede da težak život u rodnome
selu zamijeni za bolji negdje u Sarajevu.
Možda ga bolje razumjeh u vezi bašče s jabukama,
manje mi bi žao što mu rakiju platismo po duploj cijeni, ali se bez straha,
zajedno sa Saljom uvjerih kako je govorio istinu. Osim toga, jabuke su bile sočne,
a i halalio ih je.
Razumjeh i način na koji nas Kuko dočeka. S tek
ugašenom cigarom u pepeljari, s novim suzama u očima, ali i bez šargije u
rukama.
Nije bio raspoložen ni za kartanje. A ni ljubitelj, kao ni Beširevići.
Salja je iz Popovića donio špil karata, mi ostali prihvatismo da ga isprobamo. Prihvatismo i da igramo ajnc, koji je više volio nego poker, odnosno u kojem je bio bolji, tačnije rečeno u kojem smo mi ostali bili preslabi za njega.
Valjda je uz pomoć sudbine vraćao nam za prepjev jedne sevdalinke. Iako je za to sam kriv, ispričavši nam priču o svojoj ženidbi. Gotivio je on svoga punca. Sjetio ga se je i večeras, kazavši za rakiju da je dobra, slična onoj koju je Smajo Bešović pekao.
Ta priča je počela kad je on kao mladi šef u Šumarstvu radio u ovim krajevima. Vikendima kojima nije išao svojoj kući, dolazio je kod Smaja. Njegova je kćerka tad bila još dijete, ali se usudio doslućivati kako će mu biti zet. Malo je Smaju sve to bilo nepravo, ali je Salja znao recept za ne preveliko bunjenje. Njegova je bila zadnja kada se vršila procjena učinka svakog motoriste, pa je Smajo u tefter dobijao osjetno veće priznanje kubikaže. Otkidao je od drugih drvosječa, koji nisu imali vremena da previše brinu i sabiraju vlastitu sječu.
Takva je bila ona država. Od jednih se znalo malo oteti, drugima nadodati. Nisu oni jedini primjer. Eto, to njihovo i ne bi bilo priča da Salja nije imao razloge koje nam je već pomenuo a koji su bili sastavljeni od njegovih tada devetnaest, i male Samire tek dvanaest godina, i čiju je slutnju samo tri-četiri godine kasnije sudbina shvatila sasvim ozbiljno. Naravno, kao još maloljetnoj trebao joj je Smajov pristanak.
Za nju je Salja već saznao kako se uspjela izvući iz Crne Gore i kako se trenutno nalazi u Turskoj. Svakako, dovoljno daleko da se smjedosmo sa Saljom našaliti.
Tako i ova njegova priča dobi svoj nastavak, u sevdalinci koju mi malo prepravismo. I u kojoj je, po našoj verziji U Stambolu, na Bosforu, bolan Salja ležao
Jednu je i Salja prekrojio, a koju je Omer
posebno „volio“. „Omer-beže, na kuli sjeđaše“,
s izmjenjenim slovom l u „kuli“.
Oni su
trpjeli, mi se sada suzdržavamo. Zbog Meše i Zemire, zbog Kuka, zbog inata,
veselja da su bar oni stigli do slobode, ono što je već bilo ne može se...
Osjećam da dok smo
ovdje prepjeva više neće biti.
Ko je ovih dana i
trpio i suzdržavao se, bio je Kuko. A koji se, evo, opet laća šargije!
„Tebi, majko, misli lete...“, pjevao je u inat
četnicima, u inat svom, bratovom i sestrinom bolu. Pjevao i plakao.
Završi, ne obrisa suze, a htjede poturiti
šargiju. Zamolih ga da još sačeka, da i mene rasplače. Zamolih ga za jednu
drugu, sličnu, a koju ja nikad ne pjevam već uzdišem:
„Ne klepeći nanulama...“, nije bitan glas, samo
inat, inat životu, inat sudbini.
„Stajao sam kraj mezara i umrlu majku zvao, nosio
joj dar od srca, ali joj ga nisam dao!“, nije bitan glas, samo ljubav, jedina
kojoj smo uvijek vjerni, dok nam je majka živa, kad tek ostanemo bez nje, ali i
kada nam se učini da je puno godina prošlo.
Nije rakija, nego inat, bol i ljubav, Kuko još ne
pušta šargiju.
Nismo „Zmajem“ počeli, ali otpjevasmo i njega.
Zapjevao je i Meša.
Večeras nam je Salja odnio to BH dinara što imasmo,
igra se bliži kraju pa s ovo nešto preostalih novčanica zakitismo Kukovu
šargiju.
Salji
halal svaki dinar koji nam je odnio ajncom, svakako ni ne znamo kad bi bili u
prilici da ga drukčije potrošimo.
Enesu oprost što se napi, dijete je, nije
navikao. Ni na rakiju, ni na tugu, bol i inat.
Kuku svaka čast. Za noći prije, za noćas. A svaki
halal za naredne, koje ćemo, ipak, provoditi bez šargije!
Jeste ga malo dirnulo to što se Enes napio, ali
je još onog momenta kada je uzeo šargiju u ruke imao jasan naum. Htio je
otpjevati samo tu jednu pjesmu, ali je otpjevao još dvije.
Je li bilo suđeno da ne stanemo na tri, ili Titu
tek onako dođe i Mehova „Hitao je sinak majci, jer mu bolna bi, da je vidi dok je živa, da mu halali, da mu oprosti...“
Odsvirao je Kuko i nju, s očima punim suza. Da se
ne vidi kako se otkidaju šargiju je polomio, zdrobio. Najmanje je bitno čija je
bila, nama više ne treba!
Sa suzama se rađamo, inatni postajemo.
suton iznad Zelengore
