Moj pendžeru, moj grki
čemeru;
zemljo, zemljice,
sunce visoko,
za gorom zađi.
Mlogo li sam s tebe
jada stekla.
zemljo, zemljice,
sunce visoko,
za gorom zađi.
Gledajući i ljeti i
zimi,
koga ćeš mi poljem
donijeti.
Ili dragog, ili
nedragoga.
Od gledanja bolest
ufatila.
Evo sam ti dušu
donijela.
Ti je podaj nebu u
havaje,
nek je nose ptice na
greoce.
Musa je predvodio grupu od pedesetak ljudi koji
su nam došli pomoći, zato je s pravom tražio objašnjenja.
Bio sam iskren, a poslije i iznenađen, tek malo
suzdržanim odobravanjem. Zajedno smo nastojali izvući pozitivnije iz ovoga.
Četnicima smo pokazali zube, još tri kuće imaju u
Popovićima koje prkose i koje će im vjerovatno još dugo bosti oči. Nekima od
nas je ova noć poslužila i za skidanje onog straha zvanog direktna borba s
četnicima, barem kada su u pitanju njihovi napadi. Istina da tog napada nije
bilo, ali je sve podsjećalo kao da je bio. Kontam da su od sudbine počašćeni
kojima prvo iskustvo ovako daje.
Za mještane znam da većina imaju sličnih iskustava,
od nas nisam siguran ni za koga. Omer i Ferid bi trebalo da jesu, dok su bili u
pješadiji, kao i Salja koji je na Trebovoj slat kao ispomoć. Za sebe
znam da nisam, vjerujem ni ostali. Međutim, koji i imaju tog nekog iskustva,
ovo im je sasvim novo. Onda su dakako bivali okruženiji nekim od već potvrđenih
boraca, sada su predvođeni dvojicom jedva dvadesetogodišnjaka, gdje ja ispalih
i svoje prve metke prema četnicima.
Također, prema ushićenjima jasno da svi prvi put
gađasmo iz svih ovih oružja, ili imasmo svu tu podršku. I sam sam mislio da je
rukovanje mitraljezom teže, da je erpege predodređen samo diverzantima...
Makar i da smo se samo definitivno uvjerili kako
se možemo pouzdati u našu osamdesetjedinicu, vrijedilo je!
Što se nas tiče, siguran sam kako ćemo narednih
dana biti još hrabriji. Ukoliko se doista desi četnički napad neće se desiti da
neko samovoljno napusti položaj!
Još nešto je dobro, provjerili smo i uvjerili se
u spremnost naše pješadije. Koja je svakako položila ispit, posebno iz saznanja
kako su oni bili od misli da smo doista
napadnuti.
Komanda, predvođena Musom Bešović je zavrijedila
sve hvale. Ne samo zbgo brze reakcije, nego i usputne organizacije. Njih
pedesetak je stiglo na lice mjesta, dok je petnaestak diverzanata okrenuto da
drži zatvoreno moguće nadiranje četnika s boka, odnosno iz potoka. Razjašnjenje
situacije javljeno im je motorolom, ali se oni ne odlučuju povlačiti. Javili su
da su produžili prema Popovićima, vidjeti jesu li palikuće još tamo, ili bar
ocijeniti efekte našega šenlučenja.
Mislima dolazim do jedine cijene koju smo
platili, utrošenih par hiljada metaka sitne municije, te nekoliko mina i
različitih projektila.
Cijena nije golema, s obzirom da bi najbitnije trebalo
biti što niko od nas nije stradao, bez obzira što ćemo se složiti kako
se ovakvim razvojem situacije to nije ni moglo dogoditi. Ali jeste bilo sumnji,
pošto sam bio nedostupan, uz pucnjavu kakva se ovdje dugo nije čula i dugo neće
čuti. Zato ih je Musa lično predvodio, i zato su tako brzo stigli.
Jedan ispit smo položili, na jednome smo, možda,
i pali. Ako su diverzanti produžili Popovićima, jesmo li mi imali vremena?
Jesam, predlagao sam da ih dolje i čekamo, tek
sada razmišljam bismo li ih tada i navakat uočili. Ili bi prije oni nas. Znam i
zašto je to tako, nismo mi krivi što imamo samo jednu motorolu. Da smo krenuli
kada su ih Salja i Admin opazili, opet bismo bili suočeni s tim problemom,
motorole.
Da li sam trebao diverzante upoznati po Adminovoj
dojavi, imali bismo dvije motorole? Nisam siguran, mislim da je četnicima dosta
manje trebalo da selo poždiju i izvuku se iz njega, nego što je ovima da ih
preduhitre, spriječe.
Možda je najpametnije bilo da sam istovremeno i
izašao na kosu i izvijestio diverzante. Pa ako bi palikuće bile prebrze, tada
bi i njihovo zadržavanje s ove kose bilo smislenije, opravdanije.
Možda. Jer, pitanje je kako bi Komanda reagovala,
s obzirom da bi preko nje moralo ići. Meni sugestija kaže da ne bi bila
raspoložena za spasavanje preostalih Popovića. Značilo bi to izlaganje riziku
diverzanata. U svakom slučaju, mogla je i njih nervirati bahatost ovih
palikuća, mogli su i oni doći na moju ideju, s više mogućnosti da je bolje
sprovedu.
Možda sam i ja o svemu ovome, u ovih par dana
unazad, trebao bolje i više, opširnije razmišljati. Možda bih znao procijeniti
kako naći najbolji bilans između nužnog uloga, rizika, i moguće dobiti.
Možda. Ali mi je za to potrebna Majorova
intuicija. Ili, više ratnog iskustva.
Ovako, ja ostajem zadovoljan.
Neću dati da išta od postignutog umanji ni
izvještaj koji će stići od diverzantske grupe, predvođene Šeksom i Ćuzom, nakon
obilaska Popovića. Proveli su cijelu noć u njima, pretražujući i izviđajući
okolo, nisu pronašli ni najmanje tragove da smo makar jednog četnika pogodili.
Iskoristili su tmurno i oblačno jutro, još produživši boravak, tek su našli
tragove njihovog kretanja, i dolaska i odlaska, čak i prazne kanistere, ali
nigdje tragova ni krvi ni zavoja, niti nosila, o mogućoj humci nisam smio ni
pitati.
Opet, niko od nas to nije ni tvrdio. Možda nam je
to noćas izgledalo malo nevjerovatno, nikada ne i nemoguće. Nekada Bog, sreća
odluče paziti i na njih.
Jedno i oni moraju znati, ne mogu se uvijek
uzdati u toliku sreću. Moraće od sada i oni drukčije da razmišljaju!
Dok smo iščekivali Ćuzin i Šeksov povratak, a
nakon što sam završio sa svojim razmišljanjima, s Musom pravih i dodatne
analize. Složili smo se kako je ovo sada ponajsigurniji dio naše linije. Teško
bi bilo ko sada četnike razuvjerio da nas ovih dana uvijek tu neće biti preko
stotinu, sa svim ovim naoružanjem, pa da bi nas napali njih bi trebalo biti
dva-tri puta više.
Rekao mi je još nešto, što mi je promaklo. Ticalo
se našeg prvog gađanja odavde. Zbrka s minama jeste dala tri naša prebačaja,
koja ipak nisu bili potpuni promašaji. Slično kao kada smo prebacili brdo
Đurđevicu. Sad su mine našle selo iza, Mušiće. Tako je njihov radio javio, da
smo tukli civilni cilj. Naravno, nisu pomenuli da su odmah iznad toga sela
metli tenk. Niti da su oni svojim granatama sravnili Vujnoviće i Kolakoviće, te
šibicom Popoviće. Ili je po njima njihov tenk civilni cilj, kojim valjda kose
travu ili pripremaju njive za sjetvu, dok su prazni Vujnovići i Popovići vojni
cilj, s obzirom da smo ih iz njih tukli prkosom. Pri tome će u istu ravan
metnuti tri naše, spram stotinu svojih granata.
S tim zadnjim bih se još i složio. Makar ne bilo
dilema da mi nikog nismo pogodili, možda je tek jedna pala u selo, ostale iznad,
i ovako čudi da nisu umetli nekog starca koji je ovih mjeseci umro prirodnom
smrću.
Mogu se sad pravdati kako je paljenje Popovića
odmazda za granatiranje Mušića, iako je jasno da će i oni koji su ih palili biti
zavedeni kao mirni, brižni civili, koji su išli provjeriti je li sigurna i čitava
imovina njihovih komšija. Bude li koji od njih noćas slučajno pogođen, taj će biti
označen kao hrabri borac, koji je rane zadobio braneći vjekovna ognjišta svojih
pradjedova.
Ako. Žalim što su one mine me nervirale, sad nikako
što su pale gdje ih je sudbina spustila. Nakon svega, nije mi ni zbog noćas ničega
žao. Ne žalim, a vrlo sam zadovoljan.
Samo da se još Šeks i Ćuza vratiše s boljim
vijestima, ili da, makar, ja ne bijah ovako neoprezan!
Nije bilo toliko hladno da se toliko primaknem
vatri, koju naložismo na sred sela. Ali je bilo suđeno.
Stopio sam motorolu. Malo, ali dovoljno da je
učinim neupotrjebljivom. Bio sam bijesan na sebe samog, ali umjesto svega...
samo zapalih cigaretu.
-
Evo – izvukavši
kiseli osmijeh požalih se Musi – ovo treba dati Loju, da ako se išta mogne
iskoristiti.
-
Ajoj, šta to bi
– Musa pocrvenje, jače nego bi ga ikakav plamen vatre opalio – hajde de, sve
ove granate što ispali, ali ova motorola... Znaš li ti koliko one samo koštaju?
Hajde što koštaju, ali nemamo ih!?
Ja sam mirno odbijao dimove, čekajući da se Musa sam malo smiri i promijeni ton svoga obraćanja.
-
Dobro, ima još
jedna u Centru veze, rezervna – nije potrajalo – kao da sam znao da će do ovoga
doći, samo što nisam baš od tebe očekivo... Jebaji ga sad, gotovo je, moram ti
dati ovu svoju a ja uzeti tu rezervnu, ali da znaš... Kad se ovaj rat završi,
nemoj mi ovo zaboraviti. Neću prijaviti da je kriv tvoj nemar, pravdaćemo
nekako da je usljed borbenih dejstava.
Nije morao, mogao je još pričati. Rado ću sad
potpisati da je poslije rata odradim.
Sad me i nije briga. Čim je ponovo pomene, ja ću u
duhankesu.
jedan od dobropoljskih zaselaka
