Urodile sitne
trnjinice,
dolje-gore oko
Gračanice.
Njiha beru dvije
jaranice,
jedno Mejra a drugo
Zulejha.
10/11. novembar 1992.
U Zulejhe gaće
ukradene.
Da su s plota neb bilo
sramota,
već su s nogu,
prežalit ne mogu!
Da nisam počeo pušiti ne znam kako bih trpio.
Siguran sam da će četnici doći da završe započeto, ali i riješen da ih
spriječimo u tome.
Kada su počeli, bilo nam je krivo ali smo se uz
sve još vadili i kako su nas iznenadili. Očekivali smo da će nastaviti ali
nismo bili sigurni. Izabrali su noć poslije odlaska i one grupe Goraždana, kad
tek htjedosmo odćeifiti, noć ranije je bilo samo zagrijavanje.
Kada nam najslađe bi, neko vrijeme iza ponoći,
odjeknu Adminov poziv na uzbunu. Preozbiljno da bismo dugo sumnjali da se šali
sa nama, za manje od pet minuta smo svi bili na kosi. I mi i Mojkovićani.
Usput nas je vjetar šibao, što nam je godilo, kao
i činjenica da se ne radi o napadu već samo o drugom bliskom nastupu četničkih
palikuća. Bili smo horni za borbu, mada najviše iz ćeifa, ili bijesa što nam je
pokvaren. Kako je vjetar šibao, sve smo manje horniji bili. Ne i nespremni, s
rakijom smo bili umjereniji nego smo željeli, a cijelom smo se kosom dobro
rasporedili, i da su napali ne bi probili liniju!
Ostali smo tako do same zore, čije buđenje nam
sasvim otvori oči. Mogli smo se i mi povući, druga trećina Popovića je dogorijevala
a četnici su se povukli moguće još i prije nego je Admin vidio plamen iznad
sela. Da nisu, beli ne bi dokrajčili posao, sem ako im nije ovako draže. Osim
toga, pod svjetlošću zapaljenih kuća bar bi neko od nas primijetio makar jednog
četnika.
Ako ih opet nismo zaustavili, dali smo izvesti
neke zaključke. Najvjerovatnije da i oni gore piju, više nego mi, to ih piće
odvaži da se spuste, na brzinu zapale nekoliko kuća, te odmah bezglavo razgule
nazad na Krbljinu zvijezdu. Pri tome se ni mi ne pokazasmo bogzna kakvi junaci,
teško da mogosmo govoriti o velikom pomaku samo zbog činjenice da smo ovaj put
sve na vrijeme vidjeli, prije nego bi bilo kasno da su imali i kakvih opasnijih
namjera.
Komandu sam izvijestio, vrlo kratko, nije me
previše zanimalo kako će oni na ovo gledati. Važnije mi je bilo što sam obećao
sebi, a isto obećanje dobio i od ostalih, uz naravno i Mojkovićane, da treći
dio ove priče mora biti drukčiji.
Moj prvi prijedlog, da postavimo čeku, veoma
kratko je razmatran, ukazano je na njegove glavne manjkavosti. Nismo znali
tačno vrijeme kada će to četnici pokušati izvesti, neke informacije su nam
govorile da su se i ova dva puta u najmanje par sati razlikovala. Više smo
vjerovali da će i taj treći pokušaj biti izveden pred zoru, a ne u gluhlja doba
kao ovaj, što nama i ne ide u prilog, svaki put kada bi ih čekali zadržavali bi
se predugo, s riskantnim izvlačenjem. Ako bi se usudili dolje i daniti, sem što
bi nas iscrpljivalo, jednako bi bilo riskantno, izloženiji bismo bili njihovim
puškama i puškomitraljezima, već znamo da im je jedan od hobija cjelodnevno
šaranje po selu. Ništa manje loše ne bi bilo ni čekanje u potoku ispod
Kolakovića, kretanje odatle i upuštanje u pješadijsku borbu, davajući tako
njima preveliku prednost.
Jedino preostalo je da pokušamo odavde. Za to smo
bili svi, dok su prvi prijedlog podržavali samo Tito i dvojica Mojkovićana.
Izvođenje zasjede ili napada, sa samo četiri čovjeka, uz pomenute manjkavosti
nije bilo vrijedno dužeg razmišljanja nego što je prikloniti se većini.
Činilo se kako nam kao poručena dolazi i reakcija
Komande, koja je bila mirnija nego prvi put. Izostao je bilo kakav prijekor,
samo smo savjetovani da budemo oprezniji, da se više pazimo!
Razumio sam to i kao poruku da to sve treba biti
te noći na kosi. Iskopali smo malo položaja za šesetku, dva mitraljeska
gnijezda na bokovima, te još dva rova naprijed, za isturene protivoklopce. Duž
cijele kose smo razvukli i rasporedili svu raspoloživu municiju, pri čemu smo
redenike i za garonje i za osamdesetčetvorku pripremili za noćno gađanje,
mećući svaki deseti metak osvjetljavajući. Uz to da nam straža ostaje uduplana,
i opet gore na kosi. Još nam je samo preostalo da čekamo...
Prva je noć, prema očekivanjima, prošla mirno,
dok sam od druge već počeo sumnjati. Tako sam i stražu štimao, uzeo sam sebi i
Omeru od tri.
Sinoć su me oči boljele gledajući u pravcu
Popovića, danas su mi igrali damari iščekujući da noćas ne izgubim ni sekund
pošto ugledam četničku šibicu.
Nije prvi put da je sudbina planirala različito
od mene.
Ponovo je Admin taj koji nas uzbunjuje. Ranije
nego smo se nadali, tačnije tek što smo ušli u kuću.
-
Mislim da je
počelo – prilično zadihan, ali još dosta mirno je govorio – primijetio sam
grupu četnika, pošli su sa Krbljine zvijezde naniže. Garant će večeras popaliti
što je ostalo. Malo ima mjesečine, osto je Salja da ih prati.
-
To je dobro,
samo te moram ispraviti: Krenuli su da popale što je ostalo, a nemaš pravo reći
da će popaliti. Što smo ono gore pripremali!? – govorih ovo usput, dok se
spremasmo, te se okrenuh Titu – nego, ti trči
po Himza i ostale, znam da ni oni ne žele ovo propustiti!
Brzo smo istrčali na kosu, a ni Mešićevi se nisu
bavili. Doduše, nije se ni četnicima žurilo. Salja nam je najprije ispričao
kako je sve vrijeme mogao pratiti njihovu opreznost, bar su oni tako mislili.
Kao da su zanemarili mjesečinu, ili se radilo o nekima novima koji za nas nisu
ni znali. Jer, da su oni stari baš uvjereni da im ne smijemo ni zaprijetiti, ne
bi se spuštali prebacivanjem, pedesetak metara po dvojica.
Ako su je dijelom zanemarili, dijelom su i
koristili mjesečinu. Pomoću nje su se mogli lakše kretati, ali smo ih i mi
mogli nastaviti pratiti, kako smo dvogled predavali jedan drugome.
Ivicom šume su se spustili u ravan sela, odakle
su se prebacili do jedne uvalice. U njoj su se prvi put malo duže zadržali,
izbacivši dvojicu na rub koji su se, još i zaklonjeni s dva veća drveta, odatle
uvjeravali kako u selu nema nikoga.
Već tada smo ih mogli gađati, ali sam procijenio
da nije najpametnije. Minobacače smo naštimali i pripremili za poljanu između
dvije nama najbliže kuće, koje će vjerovatno prve poći zapaliti. Tu ih i
čekamo.
Zapravo, Omer i Ferid su jedini ostali uz
osamdesetjedinicu, Kuko i Enes uz šesetku, Admin leži za osamdesetčetvorkom,
Salja je zagrlio drugog garonju, Tito čvrsto i spremno drži erpege. I Mešićevi
su već polijegali po kosi.
Nestrpljivi su i četnici, rano su procijenili
kako je sve mirno i čisto, od šest koliko ih je sišlo četvorica kreću prema
kućama. S benzinom u rukama.
Upravo su ti kanisteri takli i posljednji damar koji nije bio već aktivan.
Iznenađuju i manevrom, svaki uzimaju po jednu, samo
se jedan prihvata dvije prednje kuće.
Nemamo više šta čekati!
Pritišćem obarač na garonji, Salja i Admin me
odmah prate, oglašavaju se i minobacači, bacio je i Tito jedan projektil.
Prašti iz sveg oružja.
Osamdesetjedinica nije baš pala gdje smo
računali, ali nije mnogo ni prebacila. Daće joj se uraditi korektura, hoću da
gađam i udolicu u kojoj su ostala ona dvojica. Šesetki je krajnji domet, odobravam
Kuku i Enesu da ispale još dvije, po jednu lijevo i desno. Od erpegea nema
fajde, prekratak je, savjetujem Titu da pokuša erbejecem i osom. Da se uvjerimo
kako je predaleko i za njih, ali i da držimo četnike još prikovanije za selo.
Najviše očekujemo od puškomitraljeza, za garonje
i ne štedimo municiju, a svaki deseti metak potvrđuje da smo nišane dobro
podesili. Ne štedimo ni puške, mada na ovoj daljini njihov efekat sličan je ostalom
kratkodmetnome oruđu.
Iako je gorjela i treća trećina Popovića, bilo je
dolje i mračno! Osvijetlili smo našu kosu. Da sam imao kada razmišljati bilo bi
mi žao što smo ovdje, ne negdje bliže. I ne trebam biti optimista da ćemo puno
pogoditi od ovih šest četnika, možda nećemo ni jednog, ali moram vjerovati u
neki učinak. Poznat mi je huk s Vučeva, nije ugodno čak ni kada znaš da ne puca
na tebe.
Znam da su i četnici iznenađeni, da nemaju
vremena ni razmišljati, kamoli shvatiti koliko smo daleko od njih. Ako ih sada
nešto zanima to je činjenica da im ova noć ne prolazi kao mnoge ranije.
Nekoliko minobacačkih mina je palo u selo, bilo je gelera i po tek uždivenim
kućama, i po onim ranije zidinama, derali su geleri i metci po granama,
međicama i udolinicama, zaparao je i zasvijetlio mrak i koji projektil ručnih
bacača.
Ne znaju gdje smo mi, znaju da su oni u klopci. I
da je sreća jedino u šta se noćas imaju uzdati. Dobro bi bilo da makar jednoga pogodimo,
ranimo. Zaslužili su.
Zato podržavam da se mijenjamo na naoružanjima.
Svi žele stisnuti garonju, osamdesetčetvorku, nekima je velika želja da ispale
projektil bilo iz erbejca ili ose. Nikome ništa ne uskraćujem, ovu smo noć i
čekali. Da uzvratimo četnicima!
Uspjeli su
užditi nekoliko kuća, gori iznad Popovića. Ali, i iznad njihovih glava. Ma kako
završilo siguran sam da niko od njih noćašnju noć neće zaboraviti do kraja
života.
Ličilo je na žestoku borbu, u kojoj, valjda prvi put, mi imamo
I kao da Bog još jednom prijeđe na njihovu
stranu, mjesečina se poče gubiti, uskoro će moći početi s izvlačenjem. Za sada
su, vjerovatno, još u selu, negdje u nekoj vrtači drhte od straha. Računaju na
sreću, što moramo štedjeti mine, i ovako ih ispaljujemo na svoju ruku, bez
najave i zahtjeva, bez ičijeg odobrenja.
U svoj sam frci previdio još jednu stvar,
zaboravio sam zamijeniti baterije u motoroli. Zapravo, opet kasnim s njihovim
dopunjavanjem, već sam ih trebao nositi u Dragomiliće. Ovako imam dvije od
kojih ne znam koja je praznija. Uz svu pucnjavu, a i naš zanos, najmanje čudi
da pozive iz Komande uopšte nisam čuo.
To je, mimo svih mojih namjera, izazvalo previše
uzbune u Dragomilićima. Iskreno sam bio iznenađen kada sam već nakon nekih pola
sata, mada je od Dragomilića dovde obično potrebno petnaestak minuta više, na
kosi vidio puno više ljudi. Jedni su se raspitivali o čemu se radi, drugi su se
odmah „uklapali“.
Bilo je glasno, živo, užareno na kosi. Kada između puno novih glasova prepoznah Pelin, čak i Musin, pomislih da je tu stigao cijeli bataljon.
Bilo je glasno, živo, užareno na kosi. Kada između puno novih glasova prepoznah Pelin, čak i Musin, pomislih da je tu stigao cijeli bataljon.
Njihovo me prisustvo natjeralo da naredim
prijekid „vatre“ i označim završetak planiranog osujećenja četnika u namjerama
da nas nastave provocirati, i prkositi nam.
pogled, noću, s Krbljine zvijezde na Treskavicu