Kraj pendžera, Jusuf
stari,
kahvu srče, čibuk
žari,
gleda šeher-grad,
i sjeća se divnih
dana,
onog vakta i zemana,
kad je bio mlad.
Ko jelen je nekad bio,
konje jaho, vino pio,
Jusuf soko siv.
S djevojkama sevdisao,
uz šargiju pjevat
znao,
kao niko živ.
5. i 6. novembar 1992.
Hej, mladosti, zlatni
dani,
đulistane poharani,
divan li si, haj.
Đulbeharo, ime slatko,
Zehro, Šuhro, Lejlo,
Hatko,
vaj, sevdahu, vaj.
Šta je život? Dva
koraka,
od avlije do sokaka,
kratak, kaljav put.
Šapće Jusuf mutna
čela,
niz bradu mu suza
vrela
kaplje na dlan žut.
/Safet Kafedžić/
Besana noć. Ništa neobično, biće ih još. Htjedoh
se utješiti, slagati da sam uradio sve što sam mogao. A opet, jedini kojeg imah
kriviti bijah ja sam. Trebao sam ga nazor dovesti u Mojkoviće, nisu mu mogli
uteći da ih ne bi mogao pristići, a meni niko od mojih ne bi zamjerio. Nisam se
trebao odvajati, dozvoliti da posumnja. Pogriješio sam, razumio je da ga želim
odbiti. Što nije mogao otrpiti.
Savjest me grizla, jela. Nije pomagalo ni što sam
čuo kako im se gore, na Grepku, da nešto ulja i brašna, te da mogu po onoj šumi
uštipke peći. Prvo, mogu zamisliti koliko im se daje, s obzirom da njihovo još nije
stiglo. Drugo, vjerovatno peku noću, ja miris uštipaka nisam čuo. A zna se kako
ide sve što se noću radi. Dato je, jednome, nekima od njih, koji su to dalje
trebali pošteno dijeliti. Koliko je to moguće, koliko je bitno znati se s tim
koji dijeli? Kada se nešto tako pošteno, na riječ dijeli, pošteni upravo izvise.
A i šta god, kako god da je bilo tih tri-četiri
dana krivo je stanje u Goraždu. I to - kako je sve ovdje na Grepku organizovano.
Mene sve to ne bi trebalo zanimati, ili bih to
trebao bolje razumjeti, ali...
Mehmed će se vratiti u Goražde uvjeren kako je
rat uspio izmijeniti sve ljude. Drugačijeg me poznavao, zato je skupio snage i
odvažnosti da mi priđe, zamoli. Zato ga nisam smio iznevjeriti!
Da sam makar od onih što zapale cigaretu i
odbijajući dimove odbijaju i sve brige svijeta. Smire se, zaborave na nervozu.
Neko vrijeme, pa opet zapale!
Apaurina imam dovoljno, Pela nam ih još dao, ali
sam već počeo pretjerivati. Uzimao sam ih skoro za svaku sitnicu, one noći kad
su Popovići gorjeli, odjednom sam progutao dva. I ništa, postajem imun. Čini mi
se kako mi sinoć ne bi pomoglo cijelo paklo.
Jutros sam, prvi put kako smo ovdje, zavidio
ostalima. Još na jutarnjoj kahvi sam primijetio, nekako nam nije isto mirisala.
Ja sam i u njoj osjećao gorčinu prethodnog dana. Ruka mi je sve vrijeme
lijetala džepu s apaurinima, ali me zaustavljaše misli kako bi ovaj moj
imunitet ubrzo mogao prijeći u ovisnost.
Kao što je zavist prema ostalima prerastala u
ljubomoru. Najduže se pogledom zadržavah na Kuku, baš je znao ćeifiti. Nogu
prebaci preko noge, zavrati glavu nazad, pogled usmjeri nikamo, dim cigare, srk
kahve, pogled okrene prema ništa, dim cigare, srk kahve, oči budne, mozak
spava, dim cigare, srk kahve... Sve vrijeme ga ne zanima moja odsutnost, samo
mu je važno da mu ništa ne pokvari ćeif.
Cijeli mi je dan ostao pred očima. Meni se i tako
čini da mogu sve što i drugi, pa mi ni ovo ne izgleda teško. Samo kad bih
pušio!
Jedva sam iščekao večernju kahvu. Pratio sam šta
Kuko radi. Izdržao sam dva minuta, i konačno prelomio.
Skinuo sam s ormara kutiju s duhanom, onaj koji
sam čuvao za Mufa, pomalo dijelio i pomalo ga dopunjavao, uvjeren da su bar dva
najžuća sljedovanja njemu suđena.
-
Deder mi smotaj
jednu – gurnuh kutiju pred Kuka.
-
Hoćeš li to, s Božijom
pomoći, zapaliti jednu, komandiru moj?
-
Hoću!
-
Nemoj ako nisi
nikad – Salja se ubaci – više će nama biti.
-
Ne znam,
probaću. Glava me razvaljuje, apaurini ne pomažu, pa ako mi cigara pomogne -
pušiću.
-
Neće ti pomoći –
Salja se smiješio.
-
Samo ti nju, komadiru,
popuši – i Kuko, dok je već s velikom pažnjom motao cigaru, trudeći se da bude
bolja nego li ih u fabrikama motaju.
-
Aferim, Kuko,
hoću ovu cigaru da pamtim. Ko ga jebe, koji kurac život čuvati. Za šta, sutra
mogu poginuti, svega željan ostati... Tako, a poslije ćeš me učiti da motam.
Pričali smo o ovome cijelu večer, ujutro
nastavili. Uvjeravao sam ostale da me glava doista minula, neki su se složili
da je to zasluga samo cigare. Može biti da ima nešto u nikotinu, ali je
značajnija sugestija. Nije ni bitno, samo nek je glava prestala, neka me i
razmišljanja manje bole.
Još da sam umio pušiti. Mada, mislim da sam i to
radio bolje od mnogih početnika, vježbao sam par puta prije rata. Na seoskim
sijelima i ašiklucima, neke su cure pušile a krile od roditelja, kada bi se
vrata otvorila obavezno bi se neka cigareta našla preda mnom.
Svejedno sam trpio mala ismijavanja, zbog čega
sam tokom dana od Tita primao dvije vrste obuke. Učio me savijati cigare, ali i
muški vući dimove.
Naučeno ću demonstrirati već u predvečer. Žika Komar
me zvao u kuhinju, najmanje sluteći o razlozima krenuh sa šibicom i duhankesom.
Prvi put.
Iznenadih se vidjevši u kuhinji i trojicu
nepoznatih ljudi. Pošto Žika požuri da ih predstavi, meni sve posta jasnije.
Ako je ovo nova grupa Goraždana, one su već otišle. Nadam se da je Mehmed
izdržao. Ali ovo znači još nešto, stigla je nova rakija. Trguje se, što je
razlog da sam i ja zovnut.
Sigurno sam malo promiješao njihova raspoloženja
priznanjem kako sam i ja počeo duhaniti, ali i iskazanom zainteresovanošću za
sudjelovanjem u trgovini.
Žika je već dosta toga uradio, iskoristio je naše
najjače adute. Za skromne količine ulja, brašna, šećera, soli i germe, izvukao
je skoro svu rakiju koju su donijeli. Izvukao bi on i ostalo, ali su i oni bili
uporni u namjerama da nekako dođu do makar malo duhana.
U meni su gledali možda i posljednju nadu, zato
hi je zanimala sama moja pojava. Gledali su u facu, koja je mogla reći puno o
tome kakve su im nade.
Nisam siguran koliko sam pojavom, ali riječima
sam ih oraspoložio:
-
Sudbina je
zaista čudna, ni dvadeset četiri sata nema kako sam počeo pušiti. Ono što se
nije izmijenilo je da sam ostao akšamlija i meraklija, i ja se odavde ne vraćam
bez rakije. Skupio sam ja bio podosta duhana, kasnio sam i s Vučeva... Malo je
nezgodno što nije sav isti, mislim neću sav ni dati, ali... Nego, evo - dajte,
prvo probajte!
Možda me nije trebalo iznenaditi što je samo
jedan od njih pušio. Upornost da dođu do duhana trebalo je reći nešto drugo,
njihovu odlučnost da opstanu u Goraždu. I pare koje zarade od preprodaje duhana
imaju istu namjenu, preživjeti i ponovo doći na Grebak.
-
Nama je ostalo
samo pet litara, ti reci koliko nam nudiš duhana – najstariji od njih je bio
najnestrpljiviji, mada očito i ovlašten da govori u zajedničko ime.
-
Ama, nemam ni ja
više duhana za prodati – čekao sam neko vrijeme da se Žika umiješa, a pošto
nije moradoh ja reći svoje – osim toga, ja nisam u toku kako to hoda, to vi
znate, ali svakako da vas neću oštetiti!
-
Nisam ni ja
prije dolazio, drugi su pričali da ide po deset deka duhana na litar rakije. Sad...
-
Kako god skontam,
više od pola kile nemam, taman toliko mi je u komadu, da vam ne miješam, a ono
po deset i dvadeset deka da ostavim sebi... Eto, vi meni dajte četiri litra za
to pa da pružamo ruke. Pošteno?
-
Jeste, samo...
ne bismo mi nego mimo onog kako se kreće. Idi ti donesi to duhana, i nosi ovaj
bidon! I, evo ruka!
-
Ako nećete
drukčije, mada sam... Nije važno, evo ruke!
Tek su u sobi bili mrzovoljni vidjevši kako
odlazim s po kutije duhana, ali nisu komentarisali. Znali su da i ja znam kako
bi duhan duže trajao, ali su na mome ponašanju već mogli primijetiti da imam
svoje razloge. Makar oni bili samo u činjenici da je cigar duhana u Goraždu još
cjenjeniji.
A zbog čega sam u kuhinji dočekan osmijehom. I
zbog čega sam osjećajnije odslušao nastavak razgovora.
-
Fala vam, ljudi
– Žika je riječima odražavao ukupno raspoloženje – pa ako vas put ponovo ovamo
dovede, bujrum. Nebitno, imali šta trgovati iji jok. Da se vidimo. Ali, ako
budete nosili rakiju, znate gdje smo. Vjerujte mi, ovako jedino morete
ušićariti bilo šta. Tako, slobodno, i tamo kad dođete, ako imate kome
prenesite. Bolje nego da im je drugi otmu. Mislim da ste s nama zadovoljni. Znam
da ćete dobiti i sljedovanje, kontam čime bih vas počastio a da vam nije teško
nositi?
-
Neka, hvala, dovoljno
ste vi nas počastili. Još jednom, hvala vam najljepša, pa akobogda se sretnemo
ponovo.
-
Akobogda, kad
nećete ništa... Ja znam da je riža teška za nositi, mi ovdje samo što je ne
bacamo!
-
Jeste da nije
lahka, ali... – čovjek koji ih je vodio i koji je sve vrijeme jedini pričao,
skoro na vratima zastade, očito se počevši kolebati.
-
Ja ozbiljno
pitam, bi li se vama isplatilo rižu nositi?
-
Kako se ne bi
isplatilo, al nemamo više rakije.
-
Jebo više
rakiju! Ako vi možete nositi, vama halal! Eno vam je u podrumu cijela vreća. Kažem
vam da mi toga imamo viška, bar toga vam moremo dati a da ne kontam kako ću
pravdati. Ima i onog koncentrata, ono za supu... Hajdemo mi dolje da vidimo šta
još možete ponijeti.
Dok su njih četvorica žurno silazila u podrum, ja
od Himza Mešića zatražih čuti dio cijele priče na koji sam zakasnio i koji mi
nije bio poznat.
-
Stvarno nisi
čuo? Niko ti nije pričo? Čudi me da taj izum tvojih Ćurevaca među vama tako
sporo kruži – počeo je pitanjima, ali nije dangubio ni s pričom niti škrtario s riječima – reko sam ja da su
vaši diverzanti - diverzanti nad diverzantima, još od onda kad nam pohapaše
meso u Popovićima. Al ovim su nadmašili i moje procjene! Oni su ti napravili
punkt, kad se s Grepka hoće onom potoku ispod Dragomilića, na putu kojim dolaze
Goraždani. I ranije su na Grepku stavljali punktove i plijenili rakiju, ali to
nije bilo masovno, bile dvije-tri grupe koje su fatale nekog te nekog na foru.
To i nisu bili pravi punktovi, više čeke. A ovi vaši, oni su postavili kao
pravi punkt. I to specijalizovani, baš za rakiju. I kao fol ne otimaju, nego
regularno oduzimaju. I proljevaju. Na tvoje oči! A u stvari, iskopali veliku
rupu, metli u nju veliko bure, pokrili ga prvo gazom, zatim granjem i lišćem.
Niko ne bi skonto da nije zemlja, da je trik. A kad Goraždani prođu, kad padne
mrak, lole lijepo dođu, izvuku bure, pretoče ga u manje kanistere i flaše, pa
ponovo u rupu, prije zore!
-
Što im daju?
-
Šta će!? Vide
vojnu policiju, kaže im se da je naredba, da je šverc zabranjen. Kud će, došli
su po brašno, moraju ga tamo donijeti.
-
Kako su ovi
skužili?
-
Ko će skužiti.
To naš Žika ode na Grebak, kad imamo robe, uprati Goraždane, još ako se trefi
neko poznat... Ovo su nam treći, jedne je dovodio prije vas, objasni ljudima
šta ih čeka, bolje im je s nama trgovati nego da im Ćurevci proljevaju!
-
Ako se pročuje
među diverzantima da im minira biznis!?
-
Neće, kažem ti
da Žika traži koga poznaje, i od ovih je jednog negdje viđo, kaže im da ne šire
dalje, samo nekom svome.
-
A, kako Ćurevce
nije Boga strah!?
Nije mi odgovorio. Manje važno, bitnije je da je
meni sada lakše.
Ako sam se prekjučer ogriješio prema Mehmedu,
onom momčiću sam valjao. Danas sam ovim
ljudima valjao makar i zbog toga što pušiti ne počeh ranije, a ne
ogriješih se ni prema kome. Bog mi je svjedok.
pogled
s Jahorine
