37 - Uvlačim pogled u oči

Mujo šeta pokraj vode hladne,

a dragana kroz zelenu bašču.

Mujo s hladnom vodom progovara:

„Hladna vodo, moja suha žeđi,

a dragana, moja živa željo!

Za draganom srce ispucalo,

kajno zemja o Petrovu danu.

Bog će dati i kiša će naći;

Zemlja će se s zemljom sastaviti,

ja s draganom nigda dovijek!“

U Mojkoviće mi se nije žurilo, htio sam još malo druženja s Trošnjanima, a našao sam i mjesto gdje ću se skloniti dok sva gužva prođe. Pomjerih se skroz uz šumu, u dio gdje je bilo skupljeno najviše Goraždana.

Samo tu ih je bilo nekoliko stotina, dodajući još par manjih skupina, računajući da ih nešto mora biti i sasvim uvučenih u šumu, procjenjivao sam da ih je sveukupno preko hiljadu.

Malo od nervoze, malo iz znatiželje prošetah naprijed. Veoma je malo Goraždana koje sam lično poznavao, a nije puno ni onih koji su se mogli naći tamo, odnosno sada biti ovdje. Da ću nekog, ili neko mene poznati, u normalnim okolnostima bi jako mali izgledi postojali. Ovako, uz svu ovu gužvu, mogu se bezbrižno šetati, gledati.

Tužno. Po pedeset ljudi čvrsto pripijenih jedni uz druge, u borbi protiv hladnoće, premorenosti, možda i straha, čini mi se i stida...

Svako svoje zadržavanje pogleda snažno osjetih, javlja mi se osjećaj kako bih najrađe propadao u zemlju kad se već ne mogu povući. Da sam znao kakvi me prizori čekaju, vjerovatno bih se odlučio za prijepirku s kuharima.

Jad. Bijeda. Sramota!

Naša sramota, ne njihova! Njihovi su samo jad i bijeda.

Sramota je naša. Prisjetih se nas kad smo izašli iz sela, i svih konvoja koje je Bešović sproveo s Trebove, koje sam vidio i koje nisam, i mi i oni smo izgledali jednako, jadno. Slično i kao kad smo išli na Igman po puške, ili kad se probijasmo deset dana s Vučeva.

Tada je to izgledalo jadno. Sad?

Samo da se čovjek ponovo zamisli, i zgrozi. Ali, nad ovim ljudima! Sve što je ranije prolazilo ovuda poredit se ne može s ovim što sada gledam. Što sada gledam tiho, mirno, i nemoćno!

Stotine ljudi, desetine žena i djece, tu i tamo poneki starac, sve i ovisno koliko sam kadar razabirati razlike. Siguran sam da svi što sad ispred mene stoje, u ovom mi se trenutku  čine u prosjeku desetak godina stariji, pri čemu ne zaboravljam kako se na ovaj put niko od njih spremao nije spram tome je li muško ili žensko, niti spram godina, već samo spram zadatku, odnosno putu. I, u gomili ovih jadnika nemoguće je pronaći nekog ko izgleda drukčije. Tek rijetki imaju neki maskirni dio odjeće, još rjetkiji čizme. A i to je sve već poderano, pocijepano.

Najviše je bosih i polubosih, polugolih. Ono što je jedino čisto i čitavo na njima su obraz i čast, i ponos kojim inate svemu.

Svako ko ima i oči i dušu mora se diviti mladiću koji je komadom žice stegao ono što je nekad bila patika, samo kako bi izgledao obuven. Momčiću koji je odstranio pocijepane rukave, od košulje napravio majicu, ni ona nije čitava i prljava je, ali ni on nije go. Skoro dječak, a zavratio, dakako poderane nogavice, da izgleda odraslije i pristojnije. Žena skinula šamiju, da zakrpa dimije... Toliko njih, jednako jadnih, i jednako rješenih da se vrate nazad Goraždu, čim im neko kaže kako to situacija dopušta. I kao da ih ništa drugo ni ne zanima.

Imaš oči, imaš dušu, snage ti brzo nestaje. U zemlju ne mogu, a ni odmah nazad. Ne daju mi njihovi pogledi, koji nisu ovakvi zato što ništa drugo nemaju raditi. Mora biti da ima još nešto u tom njihovom jadu, što ja ne vidim, zbog čega sve brže gubim snagu.

Ne znam, čini mi se kako ih još gledam s ponosom. Na to da ih pokušavam razumjeti, a stidom zbog svega drugog, uključujući i svoju nemoć.

Uvlačim pogled u oči, njime razgovaram sa svojim mislima. Čuo sam za sarajevsku pistu, čuo i za ovaj goraždanski put, govorio sam da imam želju iskušati i jedno i drugo. Za pistu sam znao, u Sarajevu su mi brat i još neka rodbina, za Goražde tek sada znam zašto bi trebalo otići. I municija, kapsule, njima puno znače, brašno i ulje život. Zatvaram oči, borim se s glasom iznutra koji mi kazuje da moj i njihov put ne bi bio isti. Ovako izgleda samo onaj koga je nevolja tome natjerala.

U zemlju ne mogu, nazad nemam snage, ostaje mi jedino šuma. Da se još dublje zavučem, sklonim neko vrijeme, olakšam im toliko da me barem više ne gledaju. I da mirno pustim koju suzicu, koja nikog neće povrijediti, a koja će meni makar malo olakšati.

Neće. Neće da kane, i ona se stidi. Govori mi kako danas nisam trebao ovdje ni dolaziti. Slušao sam o Goraždanima puno, sve zamišljao drukčije. Nisam ih sažaljevao, još manje je to njima trebalo, samo sam sve zamišljao drukčije, onakvim kakvo bi trebalo biti. Ne ovako. Siguran sam kako ću sada ispravnije slušati, razumijevati svako radio-javljanje Mustafe Kurtovića iz Goražda. Samo što oni od toga neće imati nikakve fajde...

A i ova podjela ručka skroz usporila. Da mi je samo udaljiti se odavde, u moje lijepe Mojkoviće.

-          Zdravo! – tih, jadan i snužden glas me prekide dok sam se mislima već pružao na svome krevetcu.

-          Hej! Zdravo! – odgovorih ustajući na noge, već svjestan kako mi i lik i glas ne djeluju nepoznati.

-          Šta ima? – pitao je ovo ne bi li prošlo vrijeme potrebno da ga se sjetim.

-          Šta će bitti. Viddiš. Tu smo ssada – zamuckivao sam dok mi se u glavi malo bistrilo, momka sam morao poznavati iz srednje škole, no koji je god nikad ga prije nisam ovakvog gledao.

-          Sve gledam jesi li to ti, ne mogu da vjerujem – dok se rukovasmo osjetih u njegovom glasu nešto od vedrine koja me uputi da bi se trebalo raditi o Mehmedu Čaušu, iako još ne mogoh biti sasvim siguran.

-          Jesam, ja sam! Ti, živ si? – prestao sam mucati, pokušavajući otkloniti nesigurnost.

-          Vidiš, da ti ne pričam. Nego, đe je Fehim, šta je s njim? Đe su Dženita, Azra? – ni ovo pitanje nije garancija, mnogi iz škole su njih sve poznavali.

-          Fehim je u Sarajevu. Ranjen je, nije puno. Azra je u Njemačkoj. Otišla pred rat, blago njoj. A Dženita, eh... Dobro, bila je u Foči u logoru, razmijenjena je, al sestra joj Emrita... još nije... Šta je s tvojima? Kako su oni?

-          Dobro su, uglavnom. Koliko se u Goraždu dobro može biti!

-          I, od kad si ovdje? Jesi li sam došao, ili... – razgovor nastavljamo sjedeći, činilo mi se da je njemu tako lakše.

-          Sam. Prije tri dana. Ovo je četvrti.

-          Šta kažu, negdje četnici postavili zasjedu?

-          Ma jok, nešta seru za hranu, kao nije još ulje stiglo. Nismo kontali da će ovoliko potrajati, da su nam rekli mi bi se odmah vratili nazad. Po ulje bi došli ponovo, sad bi ponijeli to što ima: brašno i šećer.

-          Gdje ste smješteni?

-          Kako, bolan, smješteni – kiselo i jadno se nasmija, i ponovo ustade – evo gdje: nigdje! Tu u ovoj šumi, tu ti i spavamo i sjedimo, čekamo i gladujemo.

-          Hrana vam nije obezbijeđena?

-          Je li ti mene zaj... ebavaš? – pokaza sad već razočarenje, uz malo ljutnje i uvrijeđenosti.

-          Ama, ne znam, Allaha mi, nisam ni ja ovdje baš. Ja sam tamo, u drugom selu.

-          Vjeruj da me je stid, ali vjeruj i ti da tri dana ništa nisam okusio. To sam te i htio zamoliti, ako možeš samo komad hljeba. Rekoh, ako znaš koga u kuhinji... – htio je još nešto dodati, ali mu suze ne dopustiše. Zaplakah i ja s njim. Onako smo - muški, samo po jednu suzu, iz sva četiri oka.

-          Znam, vjerujem. Samo je, ko što rekoh, problem što ni ja nisam ovdje. Nisam na brojnom stanju, neće mi dati. Nego, hajde ti sa mnom u Mojkoviće. Nije to daleko, najviše sat vremena, ja za četrdeset pet minuta dođem.

-          Ne mogu, ne smijem, ko zna kada ćemo. Mislio sam... Ali ako ne možeš, ništa, hvala ti kao da si mi i pomogo. Kad već ni ti ne možeš.

-          Nemoj tako, ako te baš strah da bi skoro mogli poći, sačekaj da nešta probam, eto me za par minuta!

Skoro sam dotrčao kuhinji. Odmah sam potražio Latifa Odobašića i rukom ga dozvao.

-          Čuješ, treba mi jedan ručak. Imam jednog velikog jarana među ovim Goraždanima, ti bolje znaš koliko već dugo ništa jeli nisu. Ako čorbe nema, makar krišku hljeba.

-          Za čorbu je još i lakše, ali sad ne mogu. Dođi za dvadesestak minuta, kad vidiš da je Zijo izašo iz kuhinje. Samo moraš paziti, on tad nosi višak hljeba i zaključava. Ne boj se, ja ću sakriti jedno parče a i čorbe ću nasuti, ko fol za sebe. A ti, kad uzmeš, malo prikri i bježi. Tanjir, poslije, samo tresni ovdje uz šator. Ili ga negdje zarovi. Ili ga baci, jebo tanjir.

Klimnuo sam glavom zadovoljno, još vjerujući kako će to i Mehmeda zadovoljiti.

Dođoh do njega, prepričah svoj razgovor s Latifom, ali ne vidjeh očekivano zadovoljstvo. Nije ništa rekao, već se dublje zamislio. U želji da njemu vrijeme brže prođe krenuh drugu priču, o Goraždu i onome što smo obojica prošli od početka rata.

Nije mu se pričalo a jedva je i mene slušao, pa prijeđoh na ono sretnije, školsko doba...

Upratih Zija, rukom Mehmedu pokazah da se ponovo nigdje ne miče, a ja pojurih Latifu Odobašiću kako smo se bili dogovorili. U po sam se puta morao zaustaviti, očito je Zijo bio nešto zaboravio.

Srećom, nije previše ostao. Najviše za pet-šest minuta, uključujući i vrijeme potrebno da Zijo zamakne, ja sam livadom nosio porciju graha, pod jaknom skrivajući veće parče hljeba.

Ali na mjestu gdje ga ostavih Mehmed me nije čekao, gledao sam samo uvaljanu travu. Ne htjeh odmah prihvatiti šta je najrealnije, pretraživah pogledom u blizini, zavlačeći ga u grmenje, uvjeren da me iz nekog posmatra. Zato se tuda šetah, dovoljno izdvojen iz gomile.

I čekah. Pet minuta. Deset.

Moram ga sam pokušati naći. Primičem se gomili, mora da je negdje unutra.

Uzalud. Dva sam puta prošao ispred svih, niko mi nije prišao. Osim što me stotine pogleda gledalo istim očima kao i Čauš prethodno: zbunjeno, čudno i gladno. A vjerujem kako su osjećali da nekoga tražim.

Svi su to osjećali, sem tog nekog! Taj neko je pobjegao od mene. Sada negdje plače, i stidi se sam sebe. Proklinje se što me i zamolio!

Još jednom se vraćam na mjesto gdje smo sjedili. Nikog. Prazno, jadno...

Nemoćno vraćam pogled nazad, preko svih Goraždana. I put neba, molim Boga da nam se smiluje. Mehmedu i meni.

Mećem porciju preda se. Objema šakama prekrivam lice, i plačem, glasno ne bi li me Mehmed čuo.

Nije me čuo. Ne želi me čuti. A ja moram dalje, potrošio sam vrijeme nijećeno Trošnjanima, samo ću se uvratiti i pozdraviti. Latifu zahvaliti...!?

Još uvijek suznih očiju priđoh jednom momčiću. Kad mu oduzmem što mu je samo ovo putovanje učinilo, jedva da je imao šesnaest-sedamnaest godina.

-          Izvoli! Nije kome je nijećeno, već kako sudbina hoće!

-          Ne razumijem – tražio je pojašnjenje, ali ipak uzimajući ponuđeno.

-          Samo me ništa ne pitaj, molim te – vadim hljeb, pružajući mu ga nastavljam – jedino ću te jedno zamoliti, kad pojedeš, ovu porciju ostavi kod onog velikog šatora!

Momčić nije pogled skidao s hljeba, boreći se da razumije i upamti to što sam od njega tražio.

Ja se okrenuh, htjedoh odmah nestati, ipak me misli ustaviše. Još nisam siguran da li sam danas bio s Mehmedom Čaušom, ili Harisom Ćelom!? Obojica su bili žute, kraće kose, i u svakom slučaju deblji nego sada.

Pade mi na um da ovog momčića priupitam, možda nekoga od njih poznaje. Da mu, putem ili kada stignu u Goražde, ako se upoznaju, ispriča istinu o ovom ručku.

-          Hej!? – s takvim se mislima naglo opet okrenuh.

-          Molim? – dječaćić me sada gledao još zbunjenije, trznuvši se, zastavši u času kada se taman spremao da otkine prvi zalogaj hljeba.

-          Ništa! – vidjevši to i konačno razdvojivši bitno od nebitnog u ovome, predomislih se.

Dok je on po drugi put pokušavao da me shvati, ja sam već grabio uz livadu, Dragomilićima.

                                prijevoj Kacelj je bio ključan za snabdijevanje Goražda