Beg-mahala beharom
propala,
sve bećare glava
zaboljela,
nekog ćare, nekog
ašićare,
moga dragog ašićare
boli.
Nosila bih šećerli
ponude,
no mi ne da ostarjela
majka.
„Jarko sunce, popusti
se niže,
moj dragane primakni
se bliže!
4. novembar 1992.
Da si bliže lako bi ti
došla,
krivene ti darove donijela,
brzo bi ti glava
uminula,
još brže bi boljku
prebolio,
al ovako doći ti ne
mogu!“
Jučer se ovaj s Krbljine zvijezde oglašavao par
puta, sada mijenjajući taktiku. Pojavi se, ispljune dvije-tri u rafalu, i nazad
u zaklon. Željeli smo i mi ponovo pokušati, ali odobrenja iz Dragomilića nije
bilo.
Nas sigurnost u naš položaj nije izdavala, te smo
u dugim pauzama neprijateljskog granatiranja obilazili ranije im učinke.
Udolina iza nas jeste podsjećala na oranicu, ali najviše zbog busenja koje se
dizalo pod nekim gelerima. Dakako nam se tu nije željelo zadržavati, što smo
vidjeli i znali bilo je dovoljno da duže sudbinu ne čačkamo.
Među ispred nas smo obišli u nekoliko navrata,
onaj dio koji je jedan projektil proparao. Dan kasnije je izgledalo još
strašnije. Bio je to tačan pogodak, ako je iza ličilo na oranicu ovo je
izgledalo kao da je ralom zakopano kuda će projektil proći. Strašnije je znati
kako je to on sam sebi proburgijao. Te razmisliti da je zemlja bila tvrđa, pa
da je tu nekako i aktivirao. Svaki posjet tom zaorku, dugom metar i po,
zagledanje koliko se na kojem dijelu zemlja skoro sastavila, završavali smo
vraćanjem pogleda na udolinu iza. Uz uzdah kako je dobro što je i taj projektil
doprinio da danas liči na oranicu.
Po vraćanju na dio s kojeg smo osmatrali slijedi
i iščekivanje kada će se tenk pojaviti. Nakon toga, povlačenje u sklonište. Dok
par minuta tišine ne kažu kako se ponovo povukao.
Tako nam je dan prošao, ja sam još razmišljao o
sutrašnjem sastanku u Komandi i izvještaju koji ja trebam podnijeti. Nisam se
mnogo sikirao, pa sve skupa nije smetalo da legnemo ranije nego smo običajili.
Da je makar straža obavljana gdje treba a ne kraj
šporeta i tek povremeno ispred vrata, vjerovatno ne bismo ni spavali. Jutros ne
bi bili ovako naspavani, ali ni razočarani sami u sebe.
Miris paljevina nam je bio nejasan do izlaska na
položaj, mada smo se ubjeđivali kako vjetar i vlažnost zraka još donose
posljednje ostatke Kolakovića. Lakše je to bilo, nego posumnjati da nam
nagorjeva meso na tavanu ili tu u komšiluku, ili da su komšije nešto drugo
potpalile a iz nekih nas razloga o tome ne obavijestile.
Magla se nije morala skroz skloniti, da nam pogled
na Popoviće sve to zamijeni pravim odgovorima. Sav taj miris koji se kao za
inat sad još jače čuo dolazio je odozdo, oko trećine sela je potpuno
izgorjelao. Miris je kazivao i kako je uzrok šibica, mada smo i bez toga znali,
to selo u dolini četnici ni odakle nisu mogli granatirati.
Jedino što se nije okom dalo vidjeti, a što je
možda u ovom trenutku od svega drugog važnije, bila je sramota koju ćemo morati
priznati. Čak je i toliko velika da se ispod nje ni nazirati neće kako smo dva
dana ranije gađali. Za to se nekako možemo pravdati, ali da nam selo izgori
tako, pored straže i nas svih živih, tu ispred nosa...
Sramota!
Svi smo krivi, koji jesu i koji nisu stražarili,
jednako i mi kao i Mojkovićani. Nema tu nikakve razlike, a i da ima - sramota
ostaje ista!
Tek sada ću imati šta Komandu izvijestiti! Tražili
smo dodatno, bolje naoružanje, dobili ga, a dozvolili to što se dogodilo. Bez
da smo bilo šta poduzeli, bez opravdanja i bez prava da se ne stidimo...
U Dragomiliće sam malo poranio, želio sam Musu
upoznati prije nego sastanak počne. Nisam očekivao da me tapše po ramenu, ali
ni da onoliko galami. Nije mu se čak gutala ni priča o razlici u minama, o tome
da nam šest mina nije bilo dovoljno da uništimo jedan tenk. A umjesto što sam
pomenuo Popoviće bolje bi bilo da sam ga dobro našamarao, boljelo bi ga samo
lice, ovako mu se počelo mučiti u želudcu.
Ta mučnina je na sastanku prešla u bijes. Od pola
sata koliko je trajao, više od dvadeset minuta su svi gledali u mene, slušali
kako se Musa pita da li nama uopšte može vjerovati, da li treba ponovo da nam
pošalje pojačanje, odnosno izbaci vod u naš rejon...
Izdržao sam, zato što je u dobroj mjeri i u
pravu. Ali se i pitah je li preda mnom isti čovjek što nas
posjeti neki dan, kad imade više hvale na naš rad nego zasluživasmo, a
vjerujući da ovo neće potrajati, te kako nije pošteno da se jedan čovjek više
iskritikuje zbog desetak kuća nego svi ostali za stotine sela dosad. Izdržao sam i što znam da je ovo prolazan bijes. Pred
sramotom ne zaklanjam lice, ali ne dam ni da se samo njome poklopi sve drugo
što smo uradiili!
Od sramote, istine, od Komande nisam bježao, ali
jesam žurio prema Čelika kući. Svoje sam Trošnjane poželio kao da se godinama
nismo vidjeli, i kao da se baš danas moramo vidjeti.
U kući ne zatekoh nikoga, kroz glavu mi samo prostruja
da su čuli i sklonili se da se ne vidimo, sjetih se odmah kako je ovo vrijeme
ručku ovdje, a i do nas je već doprla vijest kako je poslije pekare i kuhinja
izmještena u potok ispod. Učinjeno je to iz sigurnosti, četnička su
granatiranja učestala, ovih dana stalno dolaze i prolaze grupe Goraždana, tako
da uokolo pogodnijeg mjesta nije ni bilo. Zakriven je prilično, a toliko
prostran da komotno primi i skloni po nekoliko goraždanskih grupa kada na neko
vrijeme moraju čekati s povratkom.
Sjurih se potoku, a primakavši se vidjeh kako sam
potrefio baš jedan od tih dana, čak se malo i zabrinuh da ću u tolikoj gužvi
uspjeti doći do svojih Trošnjana.
Samo nekoliko se sekundi kasnije osmijehnuh,
nikada ih lakše neću naći. Iz jednoga se ćoška čulo ono po čemu smo i bili
najpoznatiji:
„Ruko moja dulja od rukava...“ – Ada Barlov je
vodio bećarac, milina slušati, zastao sam da mi uživanje bude kompletno.
Tek što nastavih, nešto me natjera da ponovo
zastanem:
„Ja baraba i bio i prošo...“ – lomilo je na
drugom kraju iste međe, i Biči su bili čuveni po bećarcu.
Sišao sam, i još neko vrijeme uživao u tom
natpjevavanju. Toliko da sam se na kraju i našalio:
-
Vazdi sam ja
govorio da u cijeloj Jugi niko bolje bećarac ne zna zapjevati do Trošnjani,
Biči i Jankovići!
Nasmijasmo se, te u dobrom raspoloženju
nastavismo priču, a što je meni posebno prijalo.
Na kraju me nagovaraše, ali ja nisam želio
ulaziti u red za ručak. Znao sam pedantnost naših kuhara, da često memoriju
koriste kako im neko ne bi dva puta kazanu prišao. Ili, s drugog se kazana
prislonio. Meni se poslije Musinih kritika ni s kim nije ulazilo ni u kakve
svađe.
Objasnio sam im kako me u Mojkovićima svakako
čeka duplo obilniji i ništa manje dobar ručak, te da mi se i zbog toga ne
isplati živce trošiti na ništa. Pri tome ne pristah ni na nagovor pojedinaca da
pokušam, i poslije ručak dam njima ako ga već ne htjednem jesti.
Gradina,
iznad Kolakovića
